Ako putujete vlastitim automobilom, svakako razmislite što bi se sve neočekivano moglo dogoditi. Jeste li ikad mijenjali gumu, tj. imali gumi defekt? E, pa nama se to jučer dogodilo: vozili smo se na cesti nakon jake kiše za jednim slovačkim autobusom. Autobus je bio na kat i strašno prskao, uopće nije imao blatobrane. Nije mi jasno kako je takav mogao doći iz Slovačke! Gledamo u sunce i auta iz suprotnog smjera, a nama brisači rade najvećom brzinom. Autobus prska li prska. Suprug neće da se odmakne i napravi veći razmak, što bih ja npr. učinila, kad već ne mogu preteći auto, ali mi, ženske, ne smijemo prigovarati muškim vozačima, zar ne? Odjednom vidim kamenje na putu – odron. Moj vozač ga nije vidio i tup – ravno prednjom desnom gumom preko kamena. Kamen nije bio veliki, ali nisam mogla izdržati i ne reći : “Ode guma”.
Vozač slovačkog autobusa je na prvom slobodnom mjestu za preticanje dao desni žmigavac. Odahnuli smo.
Ja bih mu zahvalila kratkim zvučnim signalom, ali suprug je bio ljut na vozača kao da je on vlasnik defektnog autobusa. Kroz glavu mi prostrujiše nezgode autobusa ovih dana… Moram misliti pozitivno, idemo na vikend.
Vozili smo se sljedećih pola sata mirno. Odjednom jedan vozač iza nas poče davati signale – blicati. Preteče nas i onda upali sva četiti pokazivača i mašući jako rukama pokazivao na nešto na našem autu. Shvatili smo da nešto nije u redu. Stali smo. Odmah sam vidjela – prednja desna guma dobro ispuhala.
Ne vjerujem da će ovo pročitati vozač koji nas je izvijestio, ali mu zahvaljujem na ovaj način.
Zamijenili smo gumu, stavili malu rezervnu i vozili se do obližnje benziske crpke. To je Inina crpka prije Opuzena na Maloj Neretvi. Suprug je poslovao oko gume, napuhavajući je, a ja ravno unutra. Ispričam prodavaču što se dogodilo tražeći da me uputi do najbližeg vulkanizera. Na žalost, već je bilo 20h. Unutra je ušao i vozač jednog autobusa i osluškivao priču. Prodavač je uzeo mobitel i počeo nazivati brojeve ljudi kako bi došao do vulkanizera. Kako nije uspio naći ni jednog otvorenog, ponudio se da me odveze do odredišta s obitelji i cijelom prtljagom?!? Ma zamislite vi te ljubaznosti! Zahvalila sam mu, ali to ipak nisam mogla prihvatiti. Žao mi je što ne upitah čovjeka bar ime, ovako je ostao anoniman 🙁
Spomenula sam vozača autobusa na crpki – pošao je provjeriti do auta jesmo li dobro napuhali rezervnu gumu.
Sve je bilo OK. Uspjeli smo doći sami, ali me dojmila ljubaznost potpuno nepoznatih ljudi. Zahvaljujem im. Tako smo imali pomoć na putovanju, a nismo zvali HAK!
Zaista ste dobro prošli na putovanju zahvaljujući plemenitosti nepoznatih vozača. Iako smo svakodnevno suočeni sa mnogo ružnih postupaka oko nas, ipak moramo reći: ‘Ima dobrih ljudi’. Nadam se da vaš primjer nije izuzetak.
Upravo tako, @sava. Previše toga lošeg vidimo i to se ističe, a nekako prođu nezapaženo pozitivni primjeri. Zbog toga sam ovo i pisala.
Nastavak o dobrim ljudima: ujutro suprug pita susjeda (njemu nepoznatog) gdje je najbliži vulkanizer a on se ponudi da ga odveze s probušenom gumom. Možda je on prepoznao auto i garažu, ali bez obzira, još jedna hvale vrijedna gesta:-) Zaboravit ću mu koliko puta mi se parkirao pred garažom kad smo dolazili ili odlazili, pa nam blokirao auto.
Upravo ovo zadnje što ste napisali, @slakal, potvrđuje jednu dobru staru tezu : ‘nemoj da od stabla ne vidiš šumu’.
Ne smijemo ljude cijeniti po sitnicama, mogu nam pomoći kad je nešto važno u pitanju.
Nevjerojatno je kako su vozaci autobusa i kamiona pazljivi na putu. Dugo sam slusao emisiju na HR2 koja je išla utorkom. Nekad ju je vodio Vojo Šiljak. Ne mogu se sjetiti naziva. Oni su javljali kuda da se auta kreću ako je nevrijeme, gužva, pomagali ljudima u nevolji. Njima su njihova vozila kao dom. Provode sate i sate u njima. Obicni vozaci su samo prolaznici.
Slažem se, Niko, ali ima i suprotnih primjera, kada pokazuju moć i snagu, jer voze kolusine!