Autor: Ivan A.
1. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 1. dio: Rio de Janeiro – Tijuca – Krist Iskupitelj
2. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 2. dio – Petropolis
3. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 3. dio – Maracana, Glava šećera
Objavljeno 18. travnja 2026.
U ovom nastavku putopisa opisat ću dvije krajnjosti Brazila. S jedne strane tu je Arraial do Cabo, ljetovalište s pješčanim plažama koje je također poznato pod nadimkom “Brazilski Karibi”. S druge strane, tu je favela Rocinha, najveća favela u Brazilu i jedna od najvećih u Južnoj Americi, s oko 200 000 stanovnika.
21.3. Arraial do Cabo
Rano ujutro Anica, Hrvoje i ja krenuli smo autobusom prema spomenutom Arraial do Cabo. Ako se odlučite ići na ovu lokaciju autobusom iz Ria, ne bi bilo loše “naoružati” se strpljenjem, s obzirom da je vožnja trajala solidnih 3 – 3 i pol sata, nakon čega je uslijedilo presjedanje u minibuseve koji su nas vozili kroz grad do luke, gdje smo se konačno ukrcali na brodove, a zatim s tih brodova na čamce koji su nas odvezli na prvu plažu.
Iako su se obalni dijelovi Brazila (a posebice oni u turističkoj zoni Ria – s naglaskom na Ipanemu i Copacabanu) kroz zadnjih par desetljeća pod utjecajem turizma znatno promijenili i preuzeli moderne obrasce ponašanja i razmišljanja, može se reći da kada putujete između gradova steknete dojam da su mnogi dijelovi Brazila zadržali i tradicionalne vrijednosti. Tako sam uz cestu u više navrata vidio megaplakate na kojima bi pisale Isusove riječi: “Ja sam put, istina i život” (na portugalskom: “Eu sou o caminho, a verdade e a vida”). Osim toga, bilo mi je zanimljivo primijetiti raspela na uistinu raznim lokacijama, primjerice u slastičarnama, mjenjačnicama i restoranima. Mogu reći – ugodno iznenađenje.
U autobusu smo imali priliku čuti razne jezike, a dominirali su portugalski i španjolski, iako je bilo i ljudi koji su govorili i druge jezike. Naime, ovdje se radilo o višejezičnoj turi (portugalski – španjolski – engleski). Stoga, ukoliko si namjeravate samostalno pronaći izlete, pazite na to kakve ture ćete odabrati, s obzirom na to da postoje ture na jednom jeziku i na više jezika. Vodič je u jednom trenutku išao provjeriti sve putnike u autobusu kako bi bio siguran da je sve u skladu s popisom putnika. Kada je došao do nas, iz nekog razloga vodič je pretpostavio da smo iz Francuske. Kada smo spomenuli da smo iz Hrvatske, to je čuo jedan Peruanac koji je sjedio pored našeg prijatelja Hrvoja. Igrom slučaja, taj Peruanac (ako se dobro sjećam imena – Carlos Alberto?) upravo je ove godine odlučio doći u Hrvatsku radi sezonskog posla. Hrvoje se odmah bacio u upoznavanje Carlosa s hrvatskom kulturom i običajima. Pokušavao ga je čak naučiti i jednu pjesmu Lidije Bačić, premda nisam siguran koliko je uspješan Carlos bio u tome, što je posve razumljivo, s obzirom na to da se radi o jezicima iz potpuno drugačije jezične skupine.
Po dolasku u Arraial do Cabo trebalo je doći od autobusne stanice do luke u kojoj smo se trebali ukrcati na brod. Ondje je masa ljudi prodavala nekakve plastične zaštite za mobitele i nekoliko mi je puta kroz glavu prošlo: “Dobro, pa zašto toliko toga prodaju na sve strane?” Hrvoje je uzeo jednu tu zaštitu za mobitel, a ja se nisam uopće na to obazirao. Dok smo iz brodova presjedali u čamce, onda sam shvatio. To je služilo za zaštitu mobitela od vode, barem ukoliko ste ga htjeli ponijeti s broda sa sobom na plažu. Na nekim plažama imaju taj sistem da ne dođete brodićem skroz na obalu, već ljudi presjednu u čamce koji ih dovezu do kojih 10/20 metara od obale, kako se na samoj plaži ne bi radila prevelika gužva. Iz tog razloga ovdje nisam imao nikakvih fotografija s plaža, već samo fotografije koje sam napravio dok smo se vozili na brodu.
Za more mogu reći da mi se činilo veoma čisto, a pijesak na plaži izuzetno mekan, stoga je bilo jako ugodno za hodanje. Temperatura zraka i mora bile su taman, s obzirom da je more bilo tek nekoliko stupnjeva hladnije od zraka pa nije bio šok ući u vodu, a u isto vrijeme taman se možete malo rashladiti u odnosu na temperaturu zraka.
Na brodu sam se odlučio probati po prvi puta i jedno od klasičnih pića u Brazilu, a to je koktel caipirinha. Zbog svoje popularnosti, ovaj koktel postao je nacionalno piće, a od 2003. proglašen je čak i brazilskom kulturnom baštinom. Sastojci ovoga koktela su: cachaça (destilirano žestoko piće napravljeno od fermentiranog soka šećerne trske), šećer, limeta i led.
Hrvoje je bio veoma dobro opremljen pa je sa sobom ponio čak i loptu za picigin. Time smo nastavili s projektom integracije Carlosa u hrvatsko društvo pa je čovjek imao priliku naučiti igrati i taj sport. Ne znam kolike su šanse da čovjek ima priliku izgovoriti ili napisati ovakvu rečenicu, ali eto – Peruanac i Hrvati igrali su picigin u Brazilu. Kasnije nam se priključio i još jedan lokalac. Kod ovog sporta je odlično što nema potrebe trošiti puno vremena na objašnjavanje pravila i načina igranja. Dovoljno je da netko na minutu pogleda kako se ovo igra i odmah se želi uključiti.
Još jedna zanimljivost koju smo vidjeli tijekom plovidbe bila je Fenda de Nossa Senhora. Radi se o nesvakidašnjem prirodnom fenomenu. Točnije, riječ je o kamenoj formaciji koja stvara skriveni bazen sa slanom vodom. U toj pukotini, odnosno procjepu između dvije velike stijene, smješten je i kip Gospe, koji su ondje postavili lokalni ribari, čime su prirodnoj ljepoti ovog mjesta pridodali kulturnu i povijesnu dimenziju. Koliko sam uspio istražiti, ova pukotina pojavila se tijekom jedne velike oluje u 18. stoljeću. Lokalno stanovništvo bilo je prestravljeno nemirnim morem i jakim vjetrovima kada se začuo božanski glas koji je tražio da se kip Gospe od Začeća postavi na sigurno mjesto na Praia Grande. Kip je tako postavljen u malu nišu u stijeni. Nakon ovog vjerskog čina, oluja se smirila, a kip je ostao zaštićen u pukotini, što mnogi smatraju pravim čudom. U svakom slučaju, Fenda de Nossa Senhora mnogo je više od turističke atrakcije. Radi se o mjestu koje je ispunjeno značajem i važnošću za Arraial do Cabo, s obzirom da je riječ o specifičnom fenomenu.
Tijekom plovidbe u jednom trenutku uočili smo i par kornjača u moru. To je jedan od najboljih pokazatelja kako je ovo područje bogato što se tiče svoje ponude, jer osim bistre vode, ovo područje dom je raznolikom morskom životu. Osim kornjača, ovdje se mogu naći atlantske golijatske kirnje, lignje, raže, pa čak i dupini koji žive na području uz otoke Ilha do Farol i Ilha dos Porcos, plažu Praia do Forno te špilju Gruta Azul.
Zbog svojih zemljopisnih karakteristika, Arraial do Cabo je tijekom prošlosti bio važna, ali i opasna točka, posebice kada se radilo o razdoblju jedrenja, ekspedicija i zemljopisnih otkrića. Naime, u ovom području dogodio se jako velik broj brodoloma. Zbog te činjenice (ali i drugih bioloških čimbenika) Arraial do Cabo je postao poznat kao “prijestolnica ronjenja”. Osim ovoga, vrijedi istaknuti podatak da je ovaj grad 1503. godine osnovao Amerigo Vespucci, talijanski moreplovac u španjolskoj i portugalskoj službi. Uostalom, to će vam biti jasno kada vidite Crkvu Naše Gospe od Remediosa (Igreja Nossa Senhora dos Remedios), na kojoj je napisana i godina osnutka grada. Kada je ova znamenitost u pitanju, u svojim istraživanjima naletio sam na važan podatak iz brazilske povijesti: prva misa u zatvorenom prostoru u ovoj državi održana je upravo u ovoj crkvi.
Nakon dugog dana uslijedilo je vrijeme za povratak. Po povratku s izleta navraćamo u trgovinu. Sjećam se da sam tom prigodom prvi puta u životu vidio fantu od 200 ml i to s okusom grožđa.
Na današnjem izletu dosta smo vremena proveli u autobusu i na brodu, a ne baš puno vremena u samom moru. Doduše, ovaj dio koji smo proveli u moru bio je lijep, s obzirom da skoro svaki brod ima i tobogan pa se možete i tako spustiti u vodu. Ali bili smo dojma da nam je nekako nedostajalo više vremena za kupanje. Stoga, ukoliko se odlučite ovdje zaputiti, razmislite koliko vam vremena treba za istražiti sve ovo. Možda nije loša ideja ujutro krenuti autobusom iz Ria, provesti u Arraial do Cabo poslijepodne i večer, prespavati pa idući dan nakon jutarnjeg/prijepodnevnog kupanja krenuti natrag za Rio, čisto da imate više vremena na raspolaganju. Ono što je neupitno jest to da nećete pogriješiti ako odlučite doći ovdje na kupanje, sunčanje, ronjenje ili neku drugu aktivnost vezano uz more. Upravo zahvaljujući svom kristalno čistom moru, jako mekanom pijesku i lagunama, Arraial do Cabo izvrsna je destinacija za sve one koji su željni vodenih aktivnosti i odmora na plažama.
22.3. Rocinha – Afrička četvrt – AquáRio
Prvo što sam danas odlučio napraviti jest odlazak na jelo imena açaí. Ovo bih slobodno mogao prozvati jednim od nacionalnih jela Brazila, budući da sam u nekim dijelovima grada imao osjećaj da možete naići na açaí svakih 10 metara. Açaí je u stvari palma iz amazonskog područja na kojoj rastu bobice, a te palme uzgajaju se ne samo radi svojih plodova odnosno bobica, već i zbog srži palme, lišća i debla. Tijekom 21. stoljeća došlo je do znatnog povećanja potražnje açaí bobica, stoga je to jelo – açaí na tigela (açaí u zdjeli) – u današnje vrijeme sve popularnije. Ovaj dan açaí sam probao za doručak i mogu reći da nećete pogriješiti ni u kojem slučaju, budući da se radi o jelu koje je visoke energetske učinkovitosti. U kafiću u kojem sam to probao açaí je dolazio u 4 porcije – “baby”, čaša, mala zdjela i velika zdjela. Ja sam uzeo čašu i za doručak je to više nego dovoljno. Na ovo jelo osvrnut ću se još u zadnjem nastavku, s obzirom da sam još nekoliko puta imao čast konzumirati ovu hranu.
Nakon doručka uslijedio je odlazak na izlet u favelu Rocinha. Krećem pješice prema hotelu Copacabana Palace, koji je vjerojatno najprepoznatljiviji hotel na Copacabani. Osim toga često je i mjesto za polaske na izlete, kao što je to i meni bilo taj dan. Premda sam to već spomenuo i u prethodnim dijelovima putopisa, imam potrebu ponovno istaknuti svoj dojam da je životni ritam ovdje opušteniji i usporeniji te da su ljudi u prosjeku druželjubljiviji. Bilo da se radi o ljetovalištima, favelama, ili nekom prosječnom kvartu Ria de Janeira, unatoč raznim izazovima s kojima se susreće lokalno stanovništvo čini se kao da većina njih nekako hoda bezbrižnije i djeluje radosnije.
Iako na putovanjima ponekad koristim i javni prijevoz, poseban gušt mi znaju biti šetnje po gradu, koje su prilika da otkrijete ili uočite razne detalje lokalne svakodnevice. Od ovog dana u sjećanju mi je ostalo kako je jedna žena, premda na štakama, izvela svoja dva psa u šetnju. Moram skinuti kapu za takav podvig. Ono što mi je također upalo u oko bio je velik broj ljekarni, barem u ovom okolnom području našeg hotela i općenito na Copacabani. Ako se dobro sjećam, mislim da sam vidio barem 4 ljekarne na 50 metara, od čega su 2 iste ljekarne (odnosno isti lanac ljekarni) bile na istoj strani na razmaku 50 metara. Ovdje ne mislim nužno na ljekarne kao što su gradske ljekarne, već više kao Bipa, Muller i slično. U svakom slučaju, bilo ih je jako puno.
Ukrcavam se u minibus i krećemo na izlet prema Rocinhi. Vodič nam je istaknuo nekoliko zanimljivosti o životu u Brazilu i u faveli Rocinha. Prema njegovim riječima, u Brazilu nitko ne može posjedovati privatnu plažu, već su sve plaže u državi javne. Što se tiče zdravstva, navodno u njihovim bolnicama i stranci mogu doći na operaciju i neće ništa platiti. Kada je pak riječ o Rocinhi, radi se o najvećoj faveli u Brazilu i jednoj od najvećih u Južnoj Americi. Oko 200 000 ljudi živi u Rocinhi, što znači da se radi o poprilično velikoj gustoći naseljenosti. Također je rečeno da u širem području Ria postoji skoro 1 000 favela, ali samo se 3 favele smiju turistički posjetiti. Ako sam dobro shvatio, te favele su: Santa Marta, Vidigal i Rocinha.
Vodič je kasnije krenuo nabrajati razne druge podatke i zanimljivosti, iako moram reći da sumnjam u istinitost i točnost nekih od njih. Primjerice, rekao je da u faveli možete ostaviti vreću zlata na ulici i nitko to neće uzeti, odnosno ukrasti. Bande koje tamo žive i operiraju samo se međusobno napadaju, a nikada ne napadaju nedužne ljude. Mogao bih povjerovati da je to možda često istina, ali teško mi je povjerovati da je uvijek tako. Vodič je rekao za sebe da je on rođen u Rocinhi i ondje živi, stoga je moguće da to djelomice utječe i na njegove stavove i način izlaganja. Čini mi se da smo svi mi barem ponekad oblikovani svojim odrastanjem, odnosno okolinom i prilikama u kojima smo odrastali i da to (uz brojne druge čimbenike) barem u nekoj mjeri utječe kasnije na naše životne stavove i način razmišljanja.
Mislim da bi svaki turist koji dolazi u Brazil trebao posjetiti i neku od ove 3 favele u Riu, kako bi si mogao bolje osvijestiti činjenicu da je Brazil zemlja velikih kontrasta. Primjerice, iako u Rocinhi živi oko 200 000 ljudi, u ovom području postoje tek 4 škole (od čega je jedna američka privatna škola), zbog čega mnogi učenici iz favele idu u druge dijelove grada na školovanje. Spomenuta američka privatna škola plaća se 12 000 reala mjesečno, a smještena je na tek par minuta hoda od Rocinhe u kojoj je prosječni dohodak oko 1 400 reala mjesečno. Favela Rocinha smještena je na 5 minuta vožnje od modernog trgovačkog centra Gavea. Kada čujete ove podatke i vidite to uživo, postanete svjesni da ovdje nije riječ samo o kontrastu i razlikama između pojedinih dijelova grada u Riu (npr. elitna četvrt Leblon i favela Rocinha), već da se velike razlike mogu uočiti i unutar samih četvrti, gdje ćete naći stare zgrade ili kuće u veoma lošem stanju na svega par koraka ili par minuta hoda od modernih poslovnih i stambenih zgrada. Jedan od detalja kojem se nismo mogli načuditi na ulicama Rocinhe su tzv. “špagete”, odnosno more isprepletenih kablova koji su svuda prisutni.
Ono za što bih pak mogao reći da je zajedničko velikoj većini Ria de Janeira je impresivna priroda i puno zelenila. Nakon što smo se popeli na jedan od vidikovaca u Rocinhi imali smo pogled na favelu odozgora i moram reći da se radi o pogledu koji malo koga neće ostaviti bez daha. Teško je ne ostati impresioniran kada vidite hrpu zelenila, velike i strme stijene i ocean u daljini.
U nekoliko prilika dok smo šetali Rocinhom, vodič je istaknuo da slobodno smijemo upaliti kamere i fotografirati te da se ne moramo bojati. Međutim, par metara prije nego što ćemo proći pored nekih dilera, napomenuo je otprilike ovako: “Ovdje nemojte paliti kamere. Ovi ljudi su dileri. To su mi prijatelji, ali svejedno nemojte paliti kamere”.
Naš vodič također je spomenuo podatak da čak oko 90 posto brazilskih nogometaša potječe iz favela. Nisam siguran je li točna informacija, stoga ostavljam vama na istraživanje i provjeru. Istaknuo je i to da regularna policija često ne smije ulaziti u favele, jer godišnje u favelama pogine čak oko 200 policajaca. Kada je potrebno napraviti neku posebnu, riskantnu operaciju u kojoj dolazi do pravih sukoba s dilerima, za to je zadužena bojna specijalnih policijskih operacija (portugalski: Batalhão de Operações Policiais Especiais, skraćeno: BOPE). Ovdje se u stvari radi o taktičkoj jedinici vojne policije savezne države Rio de Janeiro. Zanimljiv film koji bi se mogao pogledati na ovu temu je Elitna postrojba (izvorno na portugalskom: Tropa de Elite).
Još neke informacije o životu u Rocinhi: gradnja je ovdje najčešće ilegalna, a veoma je čest slučaj da članovi obitelji jednostavno iznad postojećeg zadnjeg kata nadograde još jedan kat za sebe, s obzirom da im je tako najlakše postići dogovor i naći rješenje. Doduše, ne može se reći da u Rocinhi ima nekakvih nebodera, to su najčešće kuće/zgrade do 4 ili 5 katova visine.
Ono što je još specifično za Rocinhu je i drugačiji govor. Naime, neke riječi se ovdje izgovaraju drugačije nego u ostalim dijelovima Ria te je puno češća upotreba slangova. Upravo po tome lokalci mogu prepoznati tko je, a tko nije iz Rocinhe.
Kada sam s vidikovca promatrao Rocinhu, uočio sam brojne plave krugove na vrhovima zgrada i kuća. Odlučio sam pitati vodiča o čemu se tu radi. Objasnio mi je da su to u stvari spremnici vode. Naime, ti spremnici za vodu često su jedna od temeljnih komponenti strukture kuća ili zgrada u Riu, u čemu se vidi surova stvarnost čestih nestašica vode u gradu. To je posebice slučaj u Rocinhi koja se, poput ostalih favela, desetljećima bori s ekstremnijim nestašicama vode, što predstavlja trajnu borbu utkanu u živote stanovnika.
Što se tiče školovanja, valja skrenuti pozornost na to da škole često (pa tako i ovdje) nisu samo mjesto gdje djeca dobiju obrazovanje, već i obrok. Stoga se ovdje djeci škola često pojavljuje kao mjesto gdje mogu pojesti nešto kvalitetno i zato se škola ovdje doživljava kao čimbenik s dvostrukom motivacijom, jer ako djeca ne odu u školu velika je vjerojatnost da neće jesti i da će u krevet ići gladni. Također mi je ostalo u sjećanju, između brojnih ostalih navedenih podataka, da djeca u Rocinhi u školu idu uglavnom u čak tri smjene: od 7 do 12, od 13 do 18 te od 18/19 do 23 sata, s time da u treću smjenu smiju ići starija djeca (otprilike 13, 14 godina starosti).
Unatoč često surovoj, teškoj i opasnoj stvarnosti, ovdje se može osjetiti i nekakva pozitivna energija na ulicama. Primjer toga je glazba, s obzirom da i dan danas mnogi lokalci hodaju s kazetofonima na ramenima, puštaju glasnu glazbu iz automobila ili sa zvučnika koji su obješeni na motorima i na raznim drugim mjestima. Snalaze se kako god stignu. Ovdje također možete često vidjeti i razne oblike ulične umjetnosti, ne samo grafita, već i pravih murala, umjetničkih djela koje potiču ljude na obrazovanje i uspjeh u životu.
Za kraj ovog izleta u Rocinhu, imali smo priliku kratko odigrati nogomet s lokalnim klincima. Naša internacionalna ekipa pobijedila je 3:2, iako ne znam ima li smisla se time hvaliti, budući da je većina djece igrala bosonoga. Doduše, ipak su imali prednost domaćeg terena. Na kraju smo svatko od nas izdvojili po nekoliko reala da skupimo nešto sredstava za djecu kako bi si taj dan mogli uzeti kakav sendvič ili se osvježiti uz piće.
Po povratku s izleta u Rocinhu, radim kratku pauzu za odmor, a zatim nastavljam istraživati po gradu. Odlazim tako u afričku četvrt Ria – Pequena Africa (“Mala Afrika”). Ova četvrt svakako ima specifičan, poseban izgled. U njezinoj blizini nalazi se i Samostan Svetog Benedikta (Mosteiro de Sao Bento, također znan kao Samostan Naše Gospe od Montserrata ili Abadia de Nossa Senhora do Monserrate). Riječ je o benediktinskom samostanu izgrađenom u stilu manirizma, koji je jedan od glavnih, odnosno najpoznatijih primjera portugalske kolonijalne arhitekture u Riu i Brazilu. Osnovali su ga benediktinci koji su došli s područja današnje savezne države Bahia.
Kada je riječ o četvrti Pequena Africa, valja istaknuti da je srce ove četvrti trg naziva Largo São Francisco da Prainha. U njegovom središtu nalazi se kip Mercedes Baptiste, prve Brazilkinje afričkih korijena koja je uspjela postati članicom baleta u Theatro Municipal.
Nastavljam dalje i tako dolazim do mjesta koje se zove Pedra do Sal (u doslovnom prijevodu “Stijena soli”). Ovo mjesto od posebnog je značaja za lokalne stanovnike afričkog podrijetla, a danas se na ovoj lokaciji često održavaju noćne zabave. Vrijedi istaknuti i to da je Pedra do Sal središte “Male Afrike”, koja je nastala u kolektivnim kućama odbjeglih i oslobođenih robova. Također, ovo područje središte je sambe i choro glazbe.
Posjećujem i nekadašnje pristanište Valongo (portugalski: Cais do Valongo). Danas je ono ujedno i arheološko nalazište, koje se od 2017. nalazi na UNESCO popisu zaštićene svjetske baštine. Izgrađeno 1811., ovo mjesto bilo je mjesto iskrcavanja i trgovine afričkim robovima do 1831. godine. U tih dvadeset godina, između pola milijuna i milijun robova ovdje se iskrcalo, iščekujući svoje neizvjesne sudbine.
Na kraju dana posjećujem akvarij u Riu, veoma zgodnog i lako pamtljivog imena AquaRio. Riječ je o najvećem morskom akvariju Južne Amerike, s izgrađenim područjem od oko 26 000 kvadratnih metara te sa spremnicima ukupnog volumena oko 4,5 milijuna litara vode. Akvarij je otvoren 2016. godine, a sadrži oko 350 životinjskih vrsta i preko 10 000 jedinki.
Jedna od glavnih atrakcija u akvariju svakako je podvodni tunel, koji posjetiteljima omogućuje da šeću ispod morskih pasa, raža i brojnih drugih ribljih vrsta. Negdje sam naletio na podatak da posjetitelji čak mogu rezervirati noćenje u tom istom tunelu, kako bi bili okruženi morskim svijetom. Iskreno, ne mogu reći da mi ta opcija zvuči privlačno, ali eto, ukusa ima svakakvih.
Pored svih mogućih morskih pasa, raža, hobotnica te uistinu najraznolikijih mogućih ribljih vrsta, naposljetku su mi se možda čak najzanimljivijima činili koralji. Te živopisne i šarolike boje koralja bez sumnje lakoćom privlače oči posjetitelja.
U potpunosti iscrpljen od veoma dugačkog i sadržajnog dana, odlazim na večeru i spavanje. Nakon ova dva dana, u kojima sam išao na razne izlete, posljednjih nekoliko dana ovog putovanja bilo je rezervirano ponovno za obilazak brojnih atrakcija i znamenitosti u Riu, o čemu ću pisati u posljednjem nastavku ovog serijala.
Dodatne fotografije s putovanja možete pronaći na: https://www.instagram.com/travellingcroat