Autor: Ivan A.
1. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 1. dio: Rio de Janeiro – Tijuca – Krist Iskupitelj
2. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 2. dio – Petropolis
3. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 3. dio – Maracana, Glava šećera
4. dio putopisa pročitajte na poveznici –> Brazil – 4. dio – Arraial do Cabo i Rocinha
Objavljeno 30. svibnja 2026.
23.3. Santa Teresa tramvaj – Parque das Ruínas – Praça Paris – Jardin Museu da República – Parque Eduardo Guinle – Copacabana – Crkva
Preostale dane u Riu de Janeiru odlučili smo iskoristiti za posjetu raznim gradskim atrakcijama i znamenitostima. Tako smo, primjerice, otišli na vožnju starim tramvajem po umjetničkoj četvrti Santa Teresa, a također smo posjetili i neke impresivne parkove i lijepo uređene crkve.
S obzirom da se prvi dan kad smo se pokušali ukrcati na tramvaj dogodio kvar na tramvaju te smo morali čekati dosta dugo, nisam imao velika očekivanja od ove vožnje. Nakon što su nas obavijestili o kvaru, imali smo mogućnost vratiti kartu i dobiti novac natrag ili pokušati ponovno kupiti nove karte nekom drugom prilikom. Tako smo se odlučili na drugu opciju. Kao što rekoh, iz nekog razloga kao da sam bio malo skeptičan u vezi svega toga. Naposljetku mi je ovo bilo jedno od najljepših iskustava u Riu. Stoga, ukoliko se nađete u ovom dijelu svijeta, nemojte propustiti ovu vožnju tramvajem. Uživat ćete u laganoj vožnji i panoramskim pogledima.
Za ovu četvrt vrijedi istaknuti da ona nije nužno elitna ili bogataška četvrt, ali je svakako dio grada koji ima neki svoj poseban šarm. Stare i šarene kuće, murali, cvijeće, puno zelenila i lijepi vidikovci samo su neki od čimbenika koji vas mogu oduševiti prilikom vožnje starim tramvajem po četvrti Santa Teresa.
Ova tramvajska linija datira još u 19. stoljeće. Naime, 1872. godine izgrađena je tramvajska linija koja povezuje Santa Teresu sa središtem grada, što je dodatno unaprijedilo pristup ovoj četvrti. U početku su tramvaje vukle mule (mješanci kobile i magarca), prije nego što su električni tramvaji zamijenili tramvaje s mulama i konjskom vučom 1896. Boje tramvaja kretale su se od zelene do srebrne i plave, ali su naposljetku obojeni svijetlo žutom bojom nakon pritužbi stanovnika koji su rekli da je tramvaj “nestao” usred zelenila četvrti. Tako su žuti tramvaji (ili “bondes” na brazilskom portugalskom) postali simbol Santa Terese.
Praktičan savjet koji su nam dale suputnice iz grupe koje su već prošle tu vožnju prije nas: ako bude ikako moguće – sjednite se na desnu stranu tramvaja! Desna je strana svakako ljepša i više ćete moći uživati u vidikovcima i drugim prizorima. Sama vožnja traje 20-ak minuta. Također smo dobili preporuku kada se vozimo tramvajem od početne stanice (Estação de bondes de Santa Teresa, u blizini Katedrale) da idemo skroz do zadnje stanice, a kada se vraćamo natrag da siđemo na stanici Largo dos Guimarães, s obzirom da je to srce četvrti Santa Teresa.
Prolazimo i pored Largo do Curvelo, trga smještenog u srcu četvrti Santa Teresa. Oko trga možete naići na živopisnu uličnu umjetnost, šarmantne kafiće i bujno zelenilo, zbog čega je ovo mjesto prikladno za šetnje i uživanje u lijepom danu. U blizini je i vidikovac Mirante do Curvelo, gdje imate lijepi pogled na okolno zelenilo i stare kuće. Okolne brdovite ulice pune su kuća u kolonijalnom stilu, što dodatno pridonosi slikovitom šarmu ovog područja.
Za one koji se žele malo odmaknuti od užurbanih gomila u turističkim područjima te doživjeti autentično iskustvo, ova pitoreskna četvrt odlična je alternativa, posebice ako uzmete u obzir njezinu bogatu kulturu i umjetnički duh.
Iz Santa Terese spustili smo se kasnije do parka naziva Parque das Ruinas (Park ruševina). Radi se o javnom parku u kojem se ističe ruševna vila, koja je kasnije postala kulturni centar u kojem se održavaju izložbe i koncerti na otvorenom. Ovdje se nalazi i kafić gdje se možete odmoriti i opustiti na suncu.
Nakon što smo obišli Parque das Ruinas, odlučili smo se uputiti prema parku Praça Paris. Park je smješten u gradskoj četvrti Gloria, a izgrađen je 1920-ih godina. Ovaj park dizajnirao je francuski urbanist Alfred Agache. Zamišljen kao dragulj iz vremena Belle Époque, projekt je izveden tako da oponaša izgled tipičnog pariškog vrta tog razdoblja. Tako se u području parka mogu naći brojna velika stabla badema, skulpture i druga umjetnička djela.
Kasnije smo odlučili prošetati do još jedne zelene površine, a to su bili vrtovi pored Muzeja Republike (Jardins do Museu da Republica). Radi se o veoma lijepo uređenim vrtovima, gdje su plave i zelene površine isprepletene u jednu fino zaokruženu cjelinu. Ovdje je smješten i Muzej Republike, odnosno zgrada u kojoj je nekoć bilo sjedište brazilske vlade, budući da je Rio de Janeiro do 1962. godine bio glavni grad Brazila.
Nastavljam dalje do idućih zelenih površina u gradu. Namjera mi je bila otići do Parque Eduardo Guinle, ali sam usput otkrio još jedan simpatičan i veoma zeleni trg, a to je Largo do Machado. Trg obiluje cvijećem i visokim stablima s bogatim krošnjama. Uz trg se nalazi i crkva Paróquia Matriz de Nossa Senhora da Glória.
Kada šećete ulicama Ria, lakoćom uočavate koliko je brojnih drveća i koliko je zelen ovaj grad. Još jedan primjer toga je Parque Eduardo Guinle, park bogat bujnom i raznolikom vegetacijom. Smješten u živopisnoj četvrti Laranjeiras, idealno je utočište od gradske buke. Ova urbana oaza prepoznatljiva je po svojim lijepo uređenim travnjacima, sjenovitim stazama i dojmljivim vrtovima. Ovdje će vas dočekati razne tropske biljke i drveće, zbog čega je ovo odlična ideja ukoliko tražite mirno okruženje ili mjesto za laganu šetnju, piknik i opuštanje na klupama uz zvukove prirode. Ne znam koji mi je od ovih svih parkova bio najljepši, ali ono što znam je to da Rio obiluje lijepim plavo-zelenim površinama.
Ovaj dan ponovno sam imao priliku uživati u jelu açaí na tigela. Ipak, ovaj put açaí nisam jeo za doručak, već u popodnevnim satima. Ovo jelo radi se od zamrznutih i zgnječenih bobica açaía, a poslužuje se u zdjeli, ponekad pomiješano s guarana sirupom. Ovdje se često dodaju i druge namirnice, kao što su jagode, granola, kokos, banane, borovnice i druge. Ako sam dobro shvatio, Brazilci ovo jedu ili kao doručak ili kao nekakvu osvježavajuću popodnevnu zakusku. Dok sam hodao ulicama Ria, mogu reći da nisam primijetio velik broj mjesta gdje se prodaju sladoledi (ima ih, ali za jednu zemlju u tropskoj klimi stvarno ih nema puno) i rekao bih da je to vjerojatno zato što u ovim predjelima prevladava açaí. Slično sam primijetio i u drugim brazilskim gradovima koje smo posjetili.
Dok sam ovdje u Brazilu, htio sam probati i nekakvo njihovo egzotično voće. Tako sam probao guavu, tropsko voće koje je porijeklom iz Južne Amerike, Kariba i Srednje Amerike. Koštice su jestive, ali i jako tvrde, stoga ih je najbolje ne žvakati, već samo progutati. Zbog visoke razine pektina, guava se koristi za izradu marmelada, džemova i slatkiša. Ne znam kako bih točno opisao okus guave. Imam osjećaj kao da me podsjeća na neko drugo voće, premda ne mogu precizirati koje. Ako krenete istraživati što su drugi pisali o tome, neki će reći da je po okusu nešto između jagode i kruške, dok će drugi pak napisati da je nešto između ananasa i papaje. Po obliku me djelomice podsjeća na krušku, pa bi se ovo voće u šali moglo nazvati “brazilskom kruškom”.
Navečer je došao red za još jedan odlazak na misu u Crkvu Svetog Pavla apostola. Kada sam kasnije istraživao, bilo mi je zanimljivo pročitati informaciju da o ovoj crkvi brigu vode barnabiti. Radi se o katoličkom crkvenom redu utemeljenom 1530. godine u Milanu, sa sjedištem u Crkvi Svetoga Barnabe. U Brazil su došli početkom 20. stoljeća. Kada je u pitanju ova konkretna crkva, može se reći da svakako ima uistinu impresivne murale.
24.3. Crkve – plaže – parkovi – Confeitaria Colombo
Bazilika Bezgrješnog Začeća (portugalski: Basílica Imaculada Conceição) nezaobilazna je destinacija u Riu. Radi se o neogotičkoj crkvi iz 1892., koja je inspirirana francuskom gotikom. Od klasičnog uređenja fasade do lijepo ukrašenih vitraja, crkva ima brojne čimbenike koji mogu privući one koji cijene kvalitetnu arhitekturu i umjetnost. Nadalje, gledajući crkvu izvana, istovremeno imate dojmljiv pogled na Corcovado i Krista Iskupitelja.
Još jedna značajna crkva u gradu je Igreja de Nossa Senhora do Carmo da Antiga Sé. Riječ je o nekadašnjoj katedrali, koja je danas posvećena Gospi od Karmela. Imala je status katedrale od 1808. do 1976. godine, a izgrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća u baroknom stilu.
Ono što me je ovaj dan oduševilo bio je trg naziva Praça da República. Trg sam po sebi nije spektakularno uređen. Ali! Ovdje možete susresti simpatične glodavce koji pripadaju rodu agouti. Neki ih uspoređuju s miševima, neki s vjevericama, neki s kapibarama. Možda su malo od svega navedenog. Nisam siguran kako ih točno opisati, ali ono što jesam siguran je to da mi se nekako čine baš fora. Pogotovo kako guštaju u hrani dok jedu.
Uslijedila je šetnja po četvrtima Botafogo i Flamengo. Ovi dijelovi obiluju plažama, šetnicama i zelenilom. Iz tih razloga ove četvrti čine se idealnim za one koji vole šetnju, sport i rekreaciju. Usput sam primjetio koliko je puno lišća ovdje već opalo i onda sam se prisjetio: “Ajme, pa dok je kod nas proljeće, ovdje je jesen!” Zanimljivo je kako ovdje u ožujku opada lišće, dok se kod nas priroda razbuđuje. Također je zanimljivo kako se ovdje u ožujku dan skraćuje, dok se kod nas produljuje.
Nakon obilaska Botafogoa i Flamengoa, napravio sam kratku pauzu za odmor. Jedno zgodno mjesto za napravit pauzu je Centro Cultural de Banco, gdje imate besplatne javne wc-ove i dostupan internet.
Jedna od poznatijih i značajnijih crkvi u gradu svakako je Crkva Naše Gospe od Candelarie (portugalski: Igreja Nossa Senhora de Candelária). Crkva je nastala od jedne male kapele koja je sagrađena 1609. godine. U drugoj polovici 18. stoljeća došlo je do pretvaranja ove kapele u veću crkvu kakva danas ondje stoji. Vrijedi istaknuti da je ova crkva od 1938. godine kategorizirana kao nacionalna povijesna baština Brazila.
Odlazimo u Confeitaria Colombo, povijesnu slastičarnu iz 19. stoljeća, kako bismo probali tipične brazilske deserte. Tako smo probali pastel de Belem, quindim, brigadeiro i tartelette de morango. Jedan bolji od drugoga. Slastičarna ima dva kata. Ukoliko želite, možete otići na lift, javiti se djelatnicima slastičarne kako bi zapisali vaše prezime i broj osoba te čekati da vas pozovu kada neki od stolova bude slobodan.
Donji kat je nesumnjivo isto lijepo uređen, ali nekako mi je poseban doživljaj kada možete i odozgora imati pogled, što vam ipak omogućuje još ljepšu perspektivu. Ovdje ćete se možda morati opskrbiti strpljenjem, budući da od podne nadalje već počinju gužve i sve veći redovi, stoga ćete možda morati pričekati oko pola sata kako biste ušli unutra i dobili stol. Imajući u vidu da se radi o slastičarni s poviješću i kvalitetnim desertima, mogu reći da se isplati čekati. Još kada uzmete u obzir to da je ova slastičarna (prema web stranici City Guides) među 10 najljepših kafića u svijetu, mislim da ne biste trebali imati dileme oko toga treba li posjetiti ovo mjesto.
Posljednji cjeloviti dan u Riu proveo sam u laganom ritmu. Posjetio sam još par crkvi, a kasnije sam se našao s još par suputnika i suputnica pa smo otišli na klopu, još malo kupanja i picigina na Copacabanu te zajedničko piće u kafiću u blizini hotela.
25.3. Cristo Redentor
S obzirom da je zadnji dan našeg putovanja u Brazilu bilo lijepo vrijeme, nisam imao mira i morao sam još jednom otići na Corcovado do Krista Iskupitelja. Međutim, u obzir uvijek treba uzeti činjenicu da je Rio ogroman grad i da ima velik broj vodenih površina i brda u svojoj okolici, zbog čega je vrijeme ovdje veoma nepredvidljivo.
Ako želite samostalno doći na Corcovado, potrebno je doći najprije do željezničke stanice Cosme Velho. Na mrežnim stranicama Corcovado train možete provjeriti polazna vremena vlaka i rezervirati karte, koje vam vrijede za dolazak do Corcovada i povratak do Cosme Velha. Ako se dobro sjećam, mislim da sam se čak ukrcao na vlak koji je išao ranije od onoga za koji sam kupio kartu. Kada sam došao ondje, pomislio sam: “Pa dobro, kad sam već došao ovoliko ranije, idem pokušat otići na raniji vlak” i pustili su me bez ikakvih pitanja. S obzirom da nam je bio zadnji dan u Brazilu, ovo mi je omogućilo više vremena na raspolaganju na Corcovadu, što je bilo odlično.
Iako je gore na Corcovadu ponovno bila borba s oblacima i maglom, strpljivo sam čekao da se razvedri i proljepša vrijeme, a to sam i dočekao. Uspio sam tako uloviti i par fotografija Krista Iskupitelja po nešto ljepšem vremenu, zbog čega sam stvarno bio veoma zahvalan.
Po povratku u hotel pakiram stvari, ostavljam prtljagu u sobi predviđenoj za to i razmišljam kako iskoristiti zadnje sate u Riu. S Hrvojem odlazim najprije na ručak (po tko zna koji put, ponovno u Pavao Azul, gdje nisam bio već nekoliko dana!) i naručujemo ponovno bobó de camarao. Ipak, ovaj put smo odlučili pridodati i pataniscas de bacalhau. Radi se o predjelu, koje se obično pravi prženjem nasjeckanog bakalara u pireu od pšeničnog brašna, luka i jaja, začinjenog solju, paprom ili peršinom. Premda je bilo malo preslano za naše ukuse, mogu reći da je sve skupa zanimljiva ideja.
Nakon lagane šetnje natrag došlo je vrijeme i za kupiti još nekoliko suvenira te pokoji slatkiš (čitaj: malo više od 2 kilograma slatkiša) za obitelj i prijatelje u Hrvatskoj. Na recepciji hotela pitam gdje bih mogao kupiti cupuaçu, odnosno čokoladu od cupuaçua (tropskog voća nalik kakaovcu). Savjetovali su mi 2 trgovine, ali nažalost nisu imali tražene čokolade. Ipak, našao sam raznih drugih zanimljivih slatkiša karakterističnih za Brazil, kao što su cocadas, paçoca i beijinho. Osobno, mogu reći da su mi se svi svidjeli. Cocadas su tradicionalni slatkiši od kokosa koji se proizvode u mnogim južnoameričkim zemljama, kao što su Kolumbija, Argentina, Brazil, Čile i Bolivija. Paçoca je slatkiš koji potječe iz područja Sao Paula, a proizvodi se od mljevenog kikirikija, šećera, meda i soli. Naposljetku, beijinho je tipičan brazilski slatkiš koji se često priprema za rođendanske zabave, a pripremljen je od kondenziranog mlijeka, naribanog sušenog kokosa, uvaljan u naribani kokos ili šećer i često prekriven klinčićem.
U nekim trgovinama, suvenirnicama i drugim mjestima zaposlenice i zaposlenici znaju biti doista susretljivi pa se potrude i pokrenuti razgovor, pitaju vas kako se zovete i slično. Kada sam rekao da je moje ime Ivan, njih nekoliko istaknulo je kako je to ime zastupljeno i kod njih u Brazilu i u drugim dijelovima Južne Amerike. Mogu reći da su mi uvijek zanimljive takve sličnosti.
Naposljetku odlazimo nas nekoliko još jednom i na açai, kako bismo se još jednom osvježili njihovim poznatim desertom i tako pozdravili od Brazila.
Na ovom putovanju uspjeli smo dobiti uvid u doista razne slojeve brazilske stvarnosti – od favela do elitnih ljetovališta. Ono što vas ovdje može osvojiti su raznolika kultura, veoma bogata kuhinja i predivna priroda. U svakom slučaju, ovo mi je bilo jedno od najsadržajnijih, najboljih, najzanimljivijih i najljepših putovanja.
Dodatne fotografije s putovanja možete pronaći na: https://www.instagram.com/travellingcroat