Autor: Matea B. B.
Srijeda i četvrtak
Italija, Francuska, Švedska, SAD, Južnoafrička Republika, Tanzanija, Čile… da mi je netko rekao prije godinu dana da pogađam koju zemlju ću posjetiti, vjerojatno bih ih nabrojala još tisuću prije nego što bih došla do svoje najnovije destinacije – Azerbajdžana.
Cijela priča je počela kad je moja pustolovna kuma i kolegica s fakulteta odlučila napustiti svoju zonu udobnosti i pronaći svoje novo radno mjesto u državi koju nije ni u vlastitim mentalnim mapama mogla locirati. Kad sam čula kamo seli, kao svaki prosječni neznalica, ukucala sam ime države u google i pogledala što mi wikica ima za ispričati. Kaspijsko jezero, ahaaa… pa čula sam za to. Zemlja vatre, zemlja plina i nafte, zemlja bogate kulture, miks Orijenta i Okcidenta, bogatstva i siromaštva…, iz Mađarske direktan let – ta informacija me najviše zaintrigirala. Četiri sata od Budimpešte i mogu stići tamo, na neki novi, meni neznalici koja nikad nije bila izvan Europe, nepoznat teren.
Da bi priča bila zanimljivija, na put ne idem sama, nego sa mnom ide suprug i jednoipolgodišnji sin. Obojici će to biti prvi let avionom. Uf. Prije puta pakiramo narančasti fascikl s našim putovnicama, vizama koje smo dobili online, kartama za avion i propusnicom za parking.
Na putovanje krećemo autom. Od Pleternice do Budimpešte vožnja traje četiri sata. Na Internetu pronalazim parkiralište gdje će nam skrbiti o automobilu dok mi budemo u Bakuu. Za otprilike 200 kn (oko 7000 forinti) kod dobrih ljudi na VIP Parkolu ostavite auto i onda vas kombi odbaci na aerodrom i pokupi kad se vratite. S nadom da ćemo bez problema pronaći taj parking, krećemo u 14 sati puni elana. Doduše, već u startu neispavani, jer je dijete i taj dan i dan prije bilo od ranog jutra na pregledima u bolnici. Dakle, krećemo puni elana, ali neispavani i prelazimo u Donjem Miholjcu granicu. Ne znam zašto, ali čim prijeđem granicu RH, odmah se osjećam ushićeno kao da će me već na carini sustići nove avanture i ludi provod. Ovaj put ushićenje se polagano pretvara u osjećaj nesigurnosti i očaja kad u Pečuhu shvaćamo da nam naša nova navigacija Garmin prikazuje da se vozimo po pustopoljini iako smo na autocesti… no dobro, imamo backup: aplikaciju Here na tabletu. Ups, nemamo Interneta, a aplikacija nam otkazuje poslušnost jer valjda ne može pronaći satelit?! O Bože…. što ćemo sad? Srećom, sa sobom imamo sveti narančasti fascikl u kojem nam je propusnica za parking i kratke upute prevedene google translatorom kako doći do njega. Samo da dođemo do Budimpešte, pa ćemo se nekako snaći za dalje. Naše dobro dijete cijelo vrijeme spava, tako da suprug i ja stižemo imati i trenutak za sebe i bračno raspravljanje o tome čija je dužnost bila pobrinuti se za navigaciju, zašto nismo sa sobom ponijeli hranu i piće (budući da kad pravi Hrvati idu u inozemstvo, moraju u prtljažniku imati u najmanju ruku lonac pun sarmi i kiselog kupusa), jesu li lubenice voće ili povrće, hoćemo li seliti u Njemačku ili ne, jesu li Azeri Arapi, je li pametnije učiti španjolski ili talijanski itd… Vrijeme prolazi i stižemo u naš mađarski Jeruzalem. E sad, moja zadaća je razgovijetno čitati, a zadaća supruga je razborito voziti. Nakon što smo napravili pet krugova oko budimpeštanskog Tesca, skinuli pet svetaca s neba zbog mađarskih oznaka i zaradili peti krug pakla zbog prethodno navedenog, konačno uspijevamo skopčati o kojem kružnom toku je riječ i izlazimo na ispravnom izlazu. Dolazimo na VIP Parkolo, tamo nas dočekuje uigrani tim loših govornika engleskog jezika. Nakon što je suprug parkirao auto, dobivamo svoj transfer – kombi kojeg vozi stariji vozač i koji nas vozi na aerodrom jer zna napamet gdje se ukrcavaju putnici našeg avio prijevoznika, WIZZ AIR-a Dobivamo broj telefona koji moramo kontaktirati kad se vratimo natrag. Točno je 20h, kao što smo planirali, došli smo dva sata prerano, ponosni smo na sebe, jer smo zbrkani od sebe i uvijek svugdje kasnimo, a ovaj put smo čak i gubljenje po Mađarskoj uspjeli izvesti odgovorno.
Čekamo dva sata da se otvori prolaz za duty free, koji nam u međuvremenu počinje izgledati kao obećana zemlja, jer se naše dijete razbudilo i razigralo. Baca se i pravi anđele u prljavštini poda budimpeštanskog aerodroma, zahtijeva da ga se vozi po pokretnim stepenicama gore, dolje pa opet iznova, trči za psom koji njuši drogu i želi dirati točkiće kolica za prtljagu. Uglavnom, besplatan kardio trening za supruga i mene, a puno zabave za naše mladunče. Naravno, Wizz Air se igra s našim živcima i u zadnjem trenutku nas pušta na provjeru dokumenata i ukrcaj prtljage. Dočepali smo se duty free-a, plaćamo besramnu cijenu za vodu i dječje keksiće i čekamo dalje. Naposljetku se ukrcavamo u naš mali aviončić koji neodoljivo podsjeća na Samoborček s krilima. Ah, možemo konačno odahnuti. Nismo ništa zeznuli. Avion ubrzava i polijeće. Dijete je upravo zaspalo. Iako nismo imali rezervirana mjesta, ljubazno osoblje aviona mene i supruga smješta jedno pored drugoga, dobivamo čak i jedno mjesto extra usprkos tome što je full house. La vita e bella.
Četiri sata leta u strepnji da se dijete ne probudi i počne vrištati prošlo je začuđujuće brzo. Krenuli smo malo prije ponoći, a u Baku smo, zbog razlike u vremenu, stigli u 6h. Iz zraka nam Baku izgleda poput grada izgrađenog od blata – i zgrade i kuće su oker boje, a uokolo se prostire spržena zemlja. Kaspijsko jezero ili more, kako god hoćete, izgleda sablasno, prepuno tankera i bušotina nafte i plina. Spuštamo se na aerodrom, sve nas trpaju u jedan autobus koji nas odvodi do recepcije. Iako smo zgurani kao srdele, drugi putnici me gurkaju za rukav i pokazuju na slobodno mjesto, jer držim dijete u rukama. Već sad naslućujem da smo došli u zemlju vrlo gostoljubivi ljudi.
Budući da imamo samo ručnu prtljagu, naivno mislimo da smo brzo gotovi, ali tik prije izlaza s aerodroma dolazimo do mjesta gdje postoji pet šaltera za provjeru dokumenata domaćih i dva šaltera za strane državljane. Čekamo u redu zajedno s dvije gospođe iz Slovenije koje zabavljaju našeg sina, hrpom Iranaca i pretpostavljam nekim Saudijcima. Trudim se upiti svu raskoš multikulti birokratskog trenutka, ali zapravo samo čeznem za snom. Poslije dobrih 45 minuta, provjere putovnica i skeniranja naših lica na šalteru, konačno izlazimo iz zračne luke, kao flash nas zabljesne tih 35 jutarnjih bakuovskih stupnjeva te napokon susrećemo moju prijateljicu Lenu i njezinog vozača. Da, tamo svatko tko je imućniji i zarađuje više od prosjeka (koji je oko 150 eura mjesečno), može priuštiti angažiranje vozača, što s obzirom na promet i prometna pravila te odsustvo istih u Bakuu, uopće nije luda ideja, osobito za strance. Gospodin Arif nam pomaže sa stavljanjem stvari u prtljažnik i vodi nas do Lenine zgrade. Zanimljivo, u Bakuu postoji više ulica s istim imenom i stoga je potrebno imati dobrog vozača koji će znati koju točno ulicu vi tražite. Za nas, kojima je vožnja bez GPS-a Mađarskom bila ravna hodanju po labirintu bez Arijadninog klupka, to je jedina racionalna opcija.
Stižemo u stan od kojih 80 kvadrata koji nas izgledom vraća u bogatije stanove ex Juge iz šezdesetih godina. Iako živi sama, Lena je unajmila taj stan, jer nije skup (350 euro mjesečno + režije), a nalazi se u blizini centra i što je zanimljivo, u Bakuu se ni ne mogu unajmiti manji stanovi, jer je 80 kvadrata otprilike standard. Čim smo došli, svi troje u Trnoružica stilu padamo u nesvijest i budimo se tek oko 15 h. Ne smeta nam ni sparina ni vrućina ni tuđi krevet. Sve je pet.
Vrijeme je za prvi posjet centru grada. Lagano turistički oblačimo patike i u dobroj vjeri sa sobom vučemo i dječja kolica. Put prema centru je zanimljiv i traje kojih pola sata. U Leninoj Nizami ulici, koja je za Baku ono što je Ilica za Zagreb, nalazi se hrpa malih prodavaonica i obrta – pekara, trgovinica, automehaničar, kebabđinica… ispred kojih se u grupicama okupljaju muškarci i pretpostavljam zajednički dolaze do rješenja za goruće globalne i lokalne probleme. Za to vrijeme, opet pretpostavljam, žene kući kuhaju, peru, čiste i odgajaju djecu. Što se više približavamo centru, to se širi kolnik i pojavljuju se pješački prijelazi. Semafori pokazuje pješacima koliko vremena traje zeleno svjetlo, što je od iznimne važnosti, jer čim prestane, vozači iz svih šest traka pritišću gas i onda se možeš slikati ako si zaostao na sredini ceste. Inače, na cestama je vrlo živo, jer je očito dio folklora trubiti za svaku glupost i pokazivati ostalim sudionicima u prometu neprijateljske geste. A što se voznog parka tiče, može se vidjeti svega, od sveprisutne Lade do ogromnih skupih terenaca. To je zapravo najjasniji pokazatelj teške podijeljenosti azerbajdžanskog društva.
Nakon pola sata tegljenja djeteta u naručju po temperaturi od 35 stupnjeva i užasnoj sparini, jer ne daj Bože da se sin malo provoza u udobnim kolicima, stižemo do centra. Centar izgleda kao središte bilo kojeg srednjeeuropskog grada. Lijepo uređeno, kavane, ulični svirači, prodavači različitih kičarija i slično. Sjedamo na kavu da se ja malo odmorim od nosanja i promotrim prolaznike kao da sam na splitskoj rivi. Konačno vidim te azerbajdžanske žene, izgledaju prilično elegantno, brižno su našminkane i dotjerane, tu i tamo prođe pokoja žena u hidžabu, ali Lena mi objašnjava da su te žene većinom turisti iz Emirata, a ne iz Azerbajdžana. U Bakuu je čak uobičajeno susresti Iranke u turističkom pohodu bez hidžaba. Gradski život djeluje veselo, za razliku od mjesta u kojem mi živimo, prepuno je ljudi i već sama ta činjenica nas fascinira. Prvi put u životu vidim šeika s tri supruge i dvoje djece. Tu ostajem bez teksta, jer žene idu ispred njega i nose vrećice iz dizajnerskih trgovina, a on jedno dijete vodi za ruku, a drugo vozi u kolicima. On i još nekoliko šeika koje smo vidjeli kroz idućih par dana totalno pobijaju moje predrasude o šeicima kao agresivnim mužjacima koje žene isključivo moraju služiti. Obećavam samoj sebi da više neću imati čvrsta mišljenja o ljudima i stvarima koje nisam doživjela. Upravo tome služe putovanja. Nakon važne životne lekcije, krećemo u degustaciju lokalne kuhinje. Završavamo u azerskom restoranu, gdje su opet svi turbo ljubazni i dragi. Jedemo fino začinjenu hranu, u domaću kuhinju se ubrajaju janjetina, jaretina i piletina, kebabi od navedenih vrsta mesa, prepelice, učestalo kao prilog stavljaju patlidžan kojeg prave čak i s orasima. Patlidžan s orasima se meni veoma svidio, iako se nikako ne mogu odlučiti bih li ga jela kao glavno jelo ili desert. Osim patlidžana, uz meso se dobije puno povrća začinjenog raznoraznim mirodijama, kao što možete vidjeti na fotografijama. Jedan obrok u restoranu košta oko 5 eura, što je s obzirom na dobiveno, minimalna cijena. A uz večeru nam svira lokalni tradicionalni bend. Nismo sigurni trebamo li im posebno zataknuti novac u instrument nalik guslama koji se zove tar i njihov je nacionalni instrument i naručiti da nam sviraju „Zelene oči“ ili kakav je ovdašnji običaj pa da se ne sramotimo, ne radimo ništa. Sljedeći put kad dođem u Baku, svečano obećavam da ću to malo bolje ispitati.
Petak
Drugi dan, usprkos mojoj ambiciji da ustanemo u 7 i prije velike vrućine napravimo đir po gradu, budimo se u 12 kao kakvi ljenivci i u obližnjoj pekari kupujemo domaće delicije. Samo ću reći, Azeri ne štede na umacima, čokoladama u kroasanima, ribanoj jabuci u piti od jabuke i općenito svemu. Svako jelo koje smo probali, bilo je božanstveno, tako da smo, usprkos temperaturi od 40 stupnjeva i stalnim lutanjima po gradu, ipak smo uspjeli natući koji gram tijekom našeg boravka. Naše dijete također uživa u lokalnoj kuhinji i budući da nije baš ludo za razgledavanjem grada poput svojih staraca, uživa u trčanju po prastarom parketu uzduž i poprijeko po stanu. Pomalo me grize savjest što sam dijete vukla na tako dalek put, ali tješim se time što su moje namjere bile najbolje i što ga nisam bila spremna ostaviti cijelih pet dana kod bake i djeda. Osim toga, čitajući putopise roditelja koji putuju po svijetu sa svojom dječicom, stekla sam dojam da i djeca uživaju u putovanjima i da je sve to uz malo organizacije savršeno lagano. Međutim, u praksi, barem mojoj, to baš i nije bilo tako. Bez obzira što je odspavao let u avionu i nije previše cendrav općenito, vidim da mu je sve to skupa prevelika promjena i da bi i za nas i za njega bilo bolje da je ostao na poznatom teritoriju. No dobro, drugi put ćemo drugačije.
Današnji dan koristimo za obilazak staroga grada. E sad već svjedočimo raskošnoj kulturi i povijesti ovoga grada. Kao pravi turisti, fotografiramo se pokraj zidina i kula, razgledavamo tepihe i suvenire koji se prodaju i primjećujemo da se vrlo često kao motiv za suvenir koristi šipak (nar). Nažalost, nismo došli u sezoni nara, tako da ne možemo procijeniti jesu li zbilja toliko ukusni da bismo kupili čak i jedan primjerak za staviti na kredencu. Primjećujemo sladoledara koji si je na frižider nalijepio naziv „turkish ice cream“. Zapravo se radi o standardnom sladoledu, ali lik izvodi cijeli performans, jer kuglice vadi nekakvih kopljem i stavlja ih na kornet, pa zatim ne daje odmah kupcu sladoled, nego ga miče lijevo-desno… Meni ništa posebno, ali eto, budući da nisam nikad bila u Turskoj, zanimljivo je i to vidjeti. Budući da smo u blizini mora, odlučujemo se malo prošetati do obale. Međutim, naći pješački prijelaz u Bakuu je ponekad ravno pronalasku jednoroga u Ličkim šumama, tako da ipak ostajem na sigurnoj strani i ne riskiramo preranu smrt.
Subota
U subotu ranom zorom suprug i ja krećemo na izlet. Posjetit ćemo Qobustan, mjesto gdje se nalazi muzej i nalazište petroglifa praljudi, Yanar Dag – mjesto gdje se nalaze plamenovi koji neprestano gore i vulkan blata. Dijete ostaje na skrb i brigu Leni. Gospodin Arif nas čeka točno u 7 pred ulaznim vratima. Prvo obilazimo „vječnu vatru“ Yanar Dag. Mjesto je smješteno kojih 20ak km od Bakua, tako da se kojih pola sata vozimo kroz atraktivne i one malo manje atraktivnije dijelove glavnog grada. Gledajući te malo manje atraktivnije dijelove, podsjećamo se da ipak nismo u Europi, nego definitivno u Aziji. Sve oko nas je žućkaste boje, kućice su minijaturne i uglavnom se ispred svake nalazi pozamašna količina otpada. U daljini se prostiru naftna polja koja izgledaju kao pustinja sa hrpom strojeva. Dolazimo do lokacije koju želimo obići. Ispred se nalazi rampa pored koje je kućica za zaštitara. Zaštitar je obučen u vojno odijelo i na pultu spava. Naš vozač izlazi iz automobila i budi ga, a ovaj zbunjen i iživciran što ga budimo, nevoljko nam prodaje ulaznice po cijeni od 4 manata po osobi[1]. pušta unutra. Na drugoj strani ceste lokalni stočar jaše na konju i pazi na svoje stado koza. Iako sam prije puta pročitala da bi se Yanar Dag kao atrakciju trebalo preskočiti, izuzetno sam sretna što to ipak nismo učinili. Goruća stijena me vraća u starozavjetna vremena pa se pomalo osjećam poput Mojsija i čekam da mi se Jahve obrati u svoj svojoj veličini. Nažalost, to se ne događa, tako da Vam u ovom putopisu ipak ne mogu dati moralne smjernice i pravila za život, ali eto, ispričat ću što smo dalje vidjeli i doživjeli. Uz goruću stijenu se možete malo prošetati do vrha brdašca i odmoriti u obližnjoj sjenici. Očigledno je da Azeri još nemaju razvijen masovni turizam (što je nama super) pa nisu još uz to napravili tematski park, nitko ne prodaje figurice vatre, brda, pijeska i sličnoga. Impresionirani gorućom stijenom, konzultiramo google, koji nam kaže da se nitko ni ne sjeća vremena kad nije gorjela i da postoje mnogobrojne legende kako je sve počelo (od kojih mi je najzanimljivija ona da je neki pastir u pedesetim godinama bacio opušak na zemlju) te da neki vjeruju da ima ljekovita svojstva, vraćamo se u automobil i vozimo u 120 km udaljen Qobustan. Usput se pitamo zašto se „Game of Thrones“ nije snimao i u Azerbajdžanu, zemlji vatre.
Ovaj put naš vozač nam pokazuje znamenitosti. Usprkos tome što mi nismo neki govornici ruskoga ni azeri jezika, uspijevamo se savršeno sporazumjeti, čak i nabaciti koju pošalicu. Inače, u Azerbajdžanu gotovo svi uz azeri jezik govore i ruski kao materinski, što je ostavština nekadašnjeg SSSR-a kojem su pripadali. Engleski baš i nije toliko popularan, ali čini se da ga dosta mlađih ljudi govori. Od vozača saznajemo da je djed već odrasle unučadi, te da mu jedan unuk studira u susjednoj Gruziji, koja je u Azerbajdžanu sinonim za Europu. Uz to nam pokazuje prekrasnu džamiju Bibiheybat uz Kaspijsko more, divnu modernu dvoranu koja je bila sagrađena specijalno za Euroviziju 2012. godine, divimo se bogatim rezidencijama i svoj raskoši i modernosti novije arhitekture. Kako odmičemo prema Qobustanu, vidimo sve više privatnih kuća s okućnicama. Sviđa mi se što je oko svake kuće podignut zid od koja dva metra koji služi kao ograda. Ne znam zbog čega se to tako gradi, ali ne bi bilo loše imati takvu privatnost. Ako ikad budem gradila kuću, mislim da ću tu ideju posuditi od Azera. Žene koje vidimo u takvih naseljima obvezno imaju omanju maramu na glavi. Dakle, ipak se još uvijek pridržavaju običaja, za razliku od velike većine stanovnica Bakua. Zanimljivo nam je i što se dobrim dijelom vozimo kroz pustopoljinu autocestom koja u svakom smjeru ima po četiri trake, a usput smo vidjeli barem pet autostopera. Pitamo se odakle su oni tu došli i koliko dugo im treba da zaustave auto, s obzirom da promet nije ni najmanje gust. Dapače, podsjeća me na američke filmove o vožnji kroz New Mexico. Pitam se što bi se sad dogodilo da nam pukne guma ili nas vozač ostavi negdje na pola puta…
Sljedeća postaja je vulkan blata. Vozač nas ostavlja u podnožju brda, jer je jedini auto koji može izgurati do vrha dobra stara Lada. Uskačemo dakle u Ladu, novi vozač ima zanimljiv glazbeni ukus, tako da slušamo orijentalni mix i vozimo se uzbudljivom stazom do mjesta na kojem se nalaze jezerca blata, koja neprestano ključaju. Uz nas je tamo i skupina vremešnih turista iz Turske, koji pjevaju, plešu, plješću jedni drugima i uživaju u svom putovanju. Sviđa nam se takva atmosfera. Približavamo se jezercu blata i mic po mic stavljamo prstiće u glinu i otkrivamo da je zapravo vrlo hladna, iako neprestano ključa. Malo se mažemo po licima, jer je veoma ljekovita za kožu. Sad je oko 9 sati, a već postaje nesnosno vruće, no to nas ne ometa u daljnjem pohodu. Ovo je stvarno nešto posebno. Silazeći s brda, zaustavljamo se pokraj jezerca nafte. Šteta što nisam ponijela kutiju od Jupola sa sobom da malo ugrabim za poslije.
Oko 10.30 stižemo konačno u Qobustan. Prvo posjećujemo interaktivni muzej, u kojem su prikazane sve informacije o petroglifima koje ćemo uskoro vidjeti i uživo. Muzej je stvarno zanimljivo osmišljen, crteži su jednostavno objašnjeni i to na više jezika, izloženi su predmeti koji su pronađeni u blizini i sve to lijepo izgleda, jedino što je čudno, a na taj detalj nas upućuje turist iz, pretpostavljam, Turske je to što su kipovi praljudi iz Qobustana visoki bijelci, što baš ne nalikuje onima zbog kojih je muzej napravljen. Poslije pohoda muzeju odlazimo do lokacije gdje su uklesani petroglifi. Sad je već oko 12, temperatura je prilično visoka, a mi smo prilično umorni. Usprkos tome, pravimo šetnju oko stijena, prvi put u životu vidimo prapovijesnu umjetnost i iznenađujemo se što crteži nisu unutar pećine, nego izvana na stijenama.
U stan se vraćamo oko 14 sati. I dijete i „dadilja“ su uspješno preživjeli i bez nas. Odlučujemo da ćemo poslije ručka i kratkog odmora otići na bulevar koji se nalazi uz Kaspijsko jezero. Bulevar je velik otprilike četiri kilometra, savršen je za opuštanje i uživanje, jer se može šetati, voziti bicikl ili role, prepun je kafića i restorana, zabavnih parkova za djecu, čak ima i ogromni šoping centar. Pravimo đir po bulevaru, fotografiramo se pokraj velikog crvenog natpisa „Salam Baku“, fotografiramo se uz Kaspijsko jezero, vozimo se u vlakiću u luna parku i umačemo kockice šećera u azeri čaj u jednom od mnogobrojnih kafića. Ovaj bulevar je definitivno nešto što bi svaki grad koji drži do sebe trebao imati u nekoj formi. Pun je ljudi i stvarno sve pršti od energije, ali ipak je dovoljno velik da ne bude gužva. Zanimljivo je i da su na bulevaru posađena drveća sa različitih strana svijeta pa u Azerbajdžanu prvi put vidimo i baobab uživo. Eto, sad ne moramo ići u Afriku… just kidding. Bulevarom dolazimo i do poznatih tornjeva vatre „Flame towers“, koji čim zađe sunce, sjaje u bojama nacionalne zastave. Oni nas stvarno impresioniraju, jer kao zadnji arhitekture savršeno uklapaju u ostatak ovog starog grada. Pokraj njih se nalazi i muzej tepiha, koji i sam izgleda kao ogromni tepih. Zanimljivo je kako se u Bakuu tako lijepo nadopunjuju staro i novo, istočno i zapadno, komunističko i kapitalističko. Zaključujemo da je to grad koji savršeno uprizoruje dobro riješenu krizu identiteta. Večernja šetnja bulevarom odmara nas od uzbudljivog, ali i napornog dana.
Nedjelja
Ovaj dan koristimo za pakiranje, kupnju pelena i ostalih potrepština za ne daj Bože situacije, još jednom odlazimo u grad i svraćamo do manjeg bulevara koji je napravljen u sklopu Leninog kvarta. Na ovom bulevaru ima puno manje ljudi i sadržaja, ali to nam ne smeta. Trčimo do mjesta gdje se iznajmljuju bicikli, ali budući da nemam sa sobom putovnicu, nemam pravo na iznajmljivanje. Ta činjenica me osvještava da smo ipak u malo krućem režimu od onoga u kojem inače živim. Bogu hvala, Lena kao novopečeni lokalac zna za ta pravila, pa mi preko svoje iskaznice unajmljuje bicikl. Svi troje pravimo po đir na „malom“ bulevaru od kojih 1,5 km. Pokušavamo dijete animirati da se ide igrati u parkić s ostalom djecom, ali ih se pomalo plaši, jer govore njemu čudnim jezikom i svi su u pratnji dadilja koje su obučene u duge šarene haljine i imaju marame na glavi. No, svako zlo za neko dobro, u ovoj situaciji čak dobrovoljno pristaje na vožnju kolicima te se uspijevamo ipak u miru još jednom prošetati. Na kraju danu odlazimo u lokalni restoran i još jednom uživamo u delicijama azerbajdžanskog kulinarstva. Ovaj put degustiramo njihovu „limunadu“, koja je zapravo gazirani sok od ruže. Po mom mišljenju je presladak, ali o ukusima se ne raspravlja.
Tako prolazi i naš posljednji dan boravka u ovom čudesnom gradu. Iako smo stvarno puno toga vidjeli, znam da ću se morati još koji put vratiti ovdje, jer se u pet dana ne može istinski doživjeti neko mjesto, a kamoli donositi kvalitetne zaključke o životu ljudi u njemu. Ipak, odlučujem napisati putopis, jer želim da mi ostane uspomena na vrijeme kad sam o svemu sudila samo iz pozicije padobranca. Gospodin Arif nas ujutro oko 4 opet čeka ispred zgrade i vozi na aerodrom. Zbogom Baku, vidimo se još koji put!
[1] Manat je azerbajdžanska valuta. Jedan manat iznosi pola eura.