Autor: Ivan A.
CAMINO FRANCES — 1. DIO: FRANCUSKA I NAVARA
Objavljeno 3. studenog 2026.
3.7. Zagreb — Pariz — Bayonne — Saint-Jean-Pied-de-Port
Na koji točno način započeti putopis o putovanju ovakve veličine? Nisam ni sam siguran. Imam osjećaj što god da napišem da neće biti dostojno ovog hodočašća. Unatoč tome, pokušat ću nekako čitateljima približiti svoje osjećaje i dojmove.
Koliko god sam dugo planirao svoj prošli Camino (280 kilometara dugačka portugalska ruta uz obalu), ovaj Camino sam još i dulje planirao. Najprije sam, s obzirom na duljinu puta (oko 780 kilometara, za što je okvirno potrebno mjesec dana) i upitnu količinu korištenja godišnjeg odmora razmišljao o tome da jedne godine prođem jednu polovicu, a druge godine drugu polovicu Camina. Međutim, kada sam otkrio da ipak mogu iskoristiti skoro cijeli godišnji odmor, odlučio sam krenuti s fizičkim pripremama (vježbanje i povremeno planinarenje, nekad s laganim, nekad s punim planinarskim ruksakom) i pripremiti se za cijeli Camino. Proučavao sam rutu, mjesta kojima se prolazi, znamenitosti, napomene oko nekih prenoćišta, savjete i ostale detalje. Maštao sam dugo o dolasku u Saint-Jean-Pied-de-Port, odnosno na početnu točku hodočašća. Čak nisam skoro uopće razmišljao o cilju, već uglavnom o tome da konačno krenem s hodočašćem. Doživljavao sam taj Saint-Jean-Pied-de-Port kao neko legendarno mjesto iz snova, koje sam toliko iščekivao i maštao posjetiti.
Odluka je pala, i tako sam u petak, 3. srpnja krenuo iz Zagreba letom prema Parizu. Nisam bio u mogućnosti krenuti prije srpnja, a nisam pak htio čekati kolovoz kada su uglavnom još veće vrućine u Španjolskoj. Rujan mi je nekako dolazio u obzir. Međutim, po statistikama koje sam proučio, čini se da su najveće gužve u kolovozu, rujnu, svibnju i lipnju pa tek onda u srpnju. Par dana prije početka Camina počeo sam gledati podatke o temperaturama na jugozapadu Francuske i sjeveroistoku Španjolske, barem da vidim kakva je situacija u početnom dijelu rute. Temperature su krajem lipnja dosezale 40 stupnjeva. Nadao sam se da će u međuvremenu doći nekakvo zahlađenje, kako bi hodočasnicima bilo lakše koračati, barem u prvim danima.
Stižem u ogromni Pariz i gledam kako što prije proći zračnu luku i željeznički kolodvor, kako bih se što prije i lakše ukrcao na svoj vlak. Pariz sam prethodno već posjetio 2022. i ponovno u svibnju ove godine, prije hodočašća od Pariza do Chartresa. Stoga sad nisam imao potrebu ponovno istraživati grad, nego sam htio obaviti ova presjedanja što je brže moguće. Prolazim zračnu luku i sjedam na vlak prema željezničkoj stanici Gare de Montparnasse. Radi se o jednoj od najvećih željezničkih stanica u gradu, stoga vam je potrebno strpljenja i snalažljivosti dok prođete sve te hodnike, pokretne stepenice i ostalo. Nakon dobrih 15-ak minuta pronalazim konačno i svoj vlak koji ide prema jugozapadu Francuske, koji je u stvari imao dvije destinacije: Tarbes i Hendaye. Za one koje bi to moglo zanimati, jedna od stanica prema Tarbesu je Lourdes, u slučaju da planirate ići ondje na hodočašće. U ovom TGV-u i na kolodvoru stvari su mi se činile odlično organiziranima. Konkretno za ovaj vlak na peronu su na ekranu bile nacrtane sheme vlaka sa svim njegovim vagonima, pri čemu je bilo jasno razdijeljeno koji vagoni idu do Tarbesa, a koji do Hendayea. Još su vam navedeni svi vagoni na shemi, tako da kada znate svoj broj vagona ne možete pogriješiti. Tim više što se svakih par metara pojavljuje još jedan ekran koji vam pokazuje vašu trenutačnu poziciju, kako biste još lakše pronašli svoj vagon.
U predvečernjim satima stižem u Bayonne, najveći grad francuskog dijela Baskije. Par dana prije polaska dobio sam informaciju da je zbog štrajka otkazan vlak od Bayonne prema Saint-Jean-Pied-de-Port. Dodatno zbunjujuće je bilo to što su dva vlaka vozila taj dan na navedenoj relaciji, jedan oko 18.37 i drugi oko 20.15. Na kolodvoru u Bayonne rečeno je da bi umjesto oba vlaka trebali voziti autobusi. Stoga sam odlučio malo obići grad te se vratiti natrag na autobus u 20.15.
Bayonne djeluje kao grad sa šarolikim kombinacijama boja, stoga ćete ovdje lako uočiti zelene, crvene i plave boje prozora. Svidjelo mi se hodati takvim šarolikim ulicama. Prošetao sam se središtem grada i posjetio Cathédrale Sainte-Marie de Bayonne. Izgrađena je tijekom 13. i 14. stoljeća u gotičkom stilu. Sjedište je biskupije Bayonne, a od 1862. godine klasificirana je kao nacionalni povijesni spomenik (francuski: monument historique). Uspio sam doći taman da na 10-ak minuta posjetim Katedralu, jer je njezino vrijeme za posjete već bilo pred krajem za taj dan.
Sjeo sam i na kratku večeru, nakon koje sam se zaputio natrag prema željezničkom kolodvoru. Išao sam pitati na kojem točno peronu njihovog autobusnog kolodvora će doći autobus za Saint-Jean-Pied-de-Port. U međuvremenu je na šalter za informacije došao neki drugi radnik, koji mi je rekao da autobusa nema i da je zadnji autobus otišao oko 18.30. Bio sam u šoku i pitao se: “Što da sad radim?” Došla mi je malo i muka u želucu, jer nisam ni započeo s hodočašćem, a već se pojavljuju problemi. Imao sam već rezerviran smještaj za Saint-Jean-pied-de-Port, a da u zadnji tren krenem tražit smještaj u Bayonne mi nije bila pretjerano prihvatljiva opcija, jer je to grad koji više nudi privatne sobe gdje su cijene već dosta skuplje. Na kolodvoru upoznajem i dva Australca, kojima je otkazani vlak također prouzročio probleme. Dodatan problem im je bio što nisu rezervirali nikakav smještaj, ni u Saint-Jean-Pied-de-Port ni u Bayonne. Odlučio sam javiti vlasnici prenoćišta da postoji velika vjerojatnost da neću doći kod njih, s obzirom da mi se ionako javila koji dan ranije kad je vidjela moju rezervaciju. Međutim, spomenula je da je jedan djelatnik njihovog prenoćišta upravo sad u Bayonnei i da me može povesti, ali moram odlučiti odmah. Odlučio sam to prihvatiti. Usput sam pitao ima li mjesta u autu i za ova dva Australca, ali nažalost auto je već bio popunjen jer su ondje već bili i drugi hodočasnici. Bilo mi ih je žao s obzirom na nepredviđeni razvoj događaja. Zaželio sam im sreću i toplo se nadam da su se uspjeli snaći za tu večer.
S velikim olakšanjem ulazim u auto, jer sam znao da ću konačno uspjeti doći do svoje prve točke, odnosno do početne točke hodočašća i da ću cijeli idući dan moći iskoristiti za istraživanje i opuštanje.
Neočekivano mi je postala muka u želucu. Ne znam je li to bilo od nečega što sam pojeo ili je naknadno dodatno proradio stres koji sam prošao nakon dobivanja informacije o otkazanom vlaku i činjenici da neće doći nikakav zamjenski autobus, ali u svakom slučaju nisam se nimalo dobro osjećao. Sjećam se da je klima u autu bila jako radila, a ja sam se preznojavao bez prestanka. Primjećujem da je suputnik do mene zaspao, stoga sam odlučio ugasiti klimu u stražnjem dijelu auta, i na lijevoj i na desnoj polovici, u nadi da će mi se malo stabilizirati situacija.
Po dolasku na odredište, malo sam uspio doći sebi. Bio je dugačak dan s nekoliko presjedanja i bilo mi je drago da sam konačno na željenoj točki za prvi dan. Ostalo mi je snage samo za istuširati se, oprati kosu, oprati zube i otići na spavanje. Unatoč neočekivanim izazovima, bio sam zahvalan što sam naposljetku ipak uspio doći na početnu točku.
4.7. Saint-Jean-Pied-de-Port
Dok su mnogi danas započinjali svoje hodočašće, ja sam tek bacio oko kroz prozor i primijetio nekoliko njih koji započinju svoj pothvat, nakon čega sam odlučio spakirati svoje stvari, odnijeti ih u drugo prenoćište i otići na doručak. Konačno malo vremena za opuštanje.
Saint-Jean-Pied-de-Port prijestolnica je povijesne baskijske pokrajine Donja Navara (na francuskom: Basse-Navarre), koja se danas nalazi u sastavu departmana Pyrenees-Atlantiques u francuskoj pokrajini Nouvelle-Aquitaine (Nova Akvitanija). Već i početni koraci po ovom gradiću uvjerili su me kako je riječ o pitoresknom i živopisnom naselju, koje ima i starih povijesnih znamenitosti i prirodnih ljepota. Iako je riječ o malom gradiću, očit je njegov povijesni značaj kao hodočasničkog odredišta i čvorišta. Naime, ovdje nije samo početna točka za Camino Francés. Ovo je također i odredišna točka za mnoge Francuze koji hodočaste iz drugih mjesta u Francuskoj. Među njima, jedno od poznatijih svakako je Puy-en-Velay. Ta se ruta još naziva i Via Podiensis. Neki također kreću iz Pariza, Montpeliera, Lourdesa i brojnih drugih francuskih mjesta pa im je ovo ili usputna ili završna postaja, zavisno o tome produžuju li dalje do Santiaga de Compostele.
Inače, grad leži na rijeci Nive i odiše srednjovjekovnom poviješću. To osjetite dok prolazite kroz vrata naziva Porte Notre Dame. Također to možete osjetiti dok šećete brdovitim ulicama koje obiluju tradicionalnim i šarolikim kućama. Crkva koja je ovdje najznačajnija je Église Notre Dame du bout du pont. Uz Katedralu u Bayonnei, ovo je najznačajnija gotička građevina u francuskom dijelu Baskije,a od 1920-ih klasificirana je kao monument historique.
Grad je okružen i ostacima nekadašnje tvrđave i nekoliko starih gradskih vrata. Taj se kompleks u stvari naziva Citadelle, koja se uzdiže na vrhu brda Mendiguren. Citadelle se uzdiže na 80-ak metara iznad grada i rijeke Nive, a izgrađena je 1625. – 1627., s naknadnim dograđivanjima 1640-ih.
Među gradskim vratima svakako treba istaknuti Porte Saint-Jacques jer se radi o vratima koja su od 1998. godine uvrštena na UNESCO popis zaštićene svjetske baštine. Značaj ovih vrata vidljiv je i u činjenici da je ovo povijesna ulazna točka u grad za hodočasnike koji iz drugih dijelova Francuske nastavljaju dalje prema Pirenejima i Roncesvallesu.
Zgrada gradske vijećnice (Hotel de ville), smještena u palači naziva Maison Mansart, također je klasificirana kao povijesni spomenik, a izgrađena je početkom 18. stoljeća. Palača u stilu Luja XIV. odiše posebnim šarmom zahvaljujući skladnom pročelju napravljenom od pješčenjaka iz Arradoya, s jugozapada Francuske. Svoje ime duguje mansardama, odnosno krovnim prozorima koji krase njezin krov prekriven škriljevcem.
Odlazim do Ureda za hodočasnike kako bih uzeo prijeko potrebni credencial (hodočasničku putovnicu u kojoj se putem skupljaju žigovi) – na francuskom također znano kao carnet du pelerin. Uzimam i školjku Svetog Jakova, koja je simbol hodočasnika na Caminu. Mogu reći da su djelatnice i djelatnici Ureda veoma pedantni i da ondje možete dobiti dosta korisnih podataka. Čak su mi rekli na kojim točkama prvi dan mogu naći fontane s vodom, gdje skrenuti na kojim račvanjima i slično. S obzirom da na planinama u Pirenejima ponekad zna biti maglovito, veoma je važno držati se ovih uputa i točno skrenuti na račvanjima koja se nađu na putu.
Uslijedio je gastronomski dio. Za ručak sam htio probati neko lokalno jelo. Našao sam opciju kajgana na baskijski uz pečenu šunku (oeufs brouillés à la basquaise avec du jambon poêlé). Jelo se priprema tako da se jaja rade s tzv. piperade, odnosno s umakom od paprika, luka i rajčica. Izraz piperade dolazi od riječi piper, odnosno gaskonske i baskijske riječi za papriku. Uz ta kajgana i šunku poslužili su i salatu i krumpir sa strane, tako da je bilo veoma hranjivo.
Nakon ručka otišao sam u svoje prenoćište – Gite jacquaire Kaserna (auberge paroissial). U gradu ima brojnih prenoćišta. Konkretno, ovo prenoćište je u organizaciji Katoličke Crkve. Od početka mi se svidio miran ugođaj. Prenoćište svakako ima u prizemlju velik broj predmeta s katoličkim obilježjima, poput krunica, kipića Svete Marije i drugih. Premda sam bio daleko od kuće, osjećao sam se udomaćeno i ugodno. Nekako mi je sve djelovalo dobro organizirano i uredno, tako da mogu preporučiti ovaj smještaj. Ako sam dobro shvatio, brigu o ovom prenoćištu redovito vode dvoje volontera iz lokalne župe. Ovih dvoje koje su tog dana bili ondje istaknuli su da skromno pričaju engleski, iako su se potrudili koliko god su mogli da se oni koji ne govore francuski osjećaju ugodno. Srećom pa donekle znam francuski, stoga sam se uglavnom dobro snašao. Unatoč nešto skromnijim komunikacijskim vještinama osoblja kada je riječ o pričanju na engleskom jeziku, moram istaknuti da je osoblje bilo veoma ljubazno.
Poslijepodne sam otišao i u trgovinu, kako bih nabavio neke namirnice za prvu etapu Camina, kada će mi sigurno dobro doći nekakve energetske pločice, voće i nekakvo dodatno piće uz vodu. Bilo mi je zanimljivo uočiti koliko je na nekim mjestima snažno prisutan baskijski identitet, pa ćete tako u najvećoj lokalnoj trgovini pronaći cijeli odjeljak predmeta s baskijskim obilježjima – majice, kape, šalovi, zastave i što sve ne.
Baskijska obilježja svakako možete vidjeti i hodajući kroz grad, na brojnim ulicama, trgovima, institucijama i slično.
Također, po prvi puta u životu sudjelovao sam na misi koja je bila održana na baskijskom i francuskom jeziku, pri čemu mogu istaknuti da je većina pjesama i molitvi na toj misi bila na baskijskom, dok su neki dijelovi, poput pokoje molitve, propovijedi i čitanja župnih obavijesti, bile izgovorene/pročitane na francuskom. Potom sam se, uz nekoliko drugih hodočasnika, vratio natrag u prenoćište, gdje se pripremala zajednička večera. Inače je zajednička večera u 19 sati, osim subotom kada je oko 20 sati, s obzirom na misu koja se održava u 19 sati. Za kraj dana imali smo zajedničku večeru i molitvu. Imali smo lijepo druženje i večerali smo u opuštenom, srdačnom ozračju. Odlazim na spavanje nekako istovremeno u smirenom i uzbuđenom raspoloženju. Smirenom jer sam imao cijeli dan za opuštanje u gradu i jer je dan prošao lijepo. Uzbuđenom jer sutra konačno kreće velika avantura. Jedva čekam početak sutrašnje pustolovine, sutrašnjeg hodočašća.
5.7. Saint-Jean-Pied-de-Port — Roncesvalles: 24,3 km
Ovi početni dani u Francuskoj dali su mi ohrabrenje i snagu da lakše krenem s ovim zahtjevnim hodočašćem. Bio sam zahvalan što su dobro prošli.
Za gradić Saint-Jean-Pied-de-Port mogu reći da je jedan veoma simpatičan gradić na jugozapadu Francuske s mirnim, ugodnim, hodočasničkim ozračjem. Jučerašnji dan mi je izvrsno došao da se aklimatiziram, malo dođem k sebi, upoznam grad i duhovno pripremim za hodočašće.
Konačno je došao veliki trenutak – početak hodočašća. Srdačno se pozdravljam s par preostalih hodočasnika i našim domaćinima koji su volontirali. Nakon toliko dugo iščekivanja i pripreme čak i nisam osjećao neku veliku nervozu. Više sam osjećao pozitivno uzbuđenje. Krenuo sam hodati oko 7 ujutro jer nisam htio ujutro imati preveliku strku. Htio sam imati dovoljno vremena za razbuđivanje, spremanje i doručak. Mogu reći da sam time pogodio jer nisam vidio previše ljudi u prvih nekoliko sati, što mi je skroz odgovaralo. Taman toliko da ima barem nekog na vidiku, a da u isto vrijeme mogu u miru hodati prvih par kilometara dok stvaram svoje prve dojmove.
Dobar dio prve etape prisutan je poprilično strm uspon. Bio sam tada sretan što sam se dovoljno pripremao na Medvednici kako bih bio što spremniji za ovu pustolovinu. Najveći dio početnog dijela uspona je po asfaltu. Stoga sam hodao u svojim lakšim tenisicama. Nakon što sam prošao otprilike trećinu etape, prebacio sam se na tenisice koje su pogodnije za brdski/planinski teren, s obzirom da se i teren promijenio i postao zahtjevniji. Unatoč tome što je u fizičkom smislu bilo dosta naporno, mogu reći da sam uživao u prizorima. Općenito na francuskoj ruti Camina ima mnogo lijepih vidikovaca. Ovako u retrospektivi mislim da mogu reći da mi je prvi dan bio najljepši. Beskrajna zelena brda i planine kao da se nadmeću koje će biti ljepše, impozantnije, dojmljivije. Sve to djeluje veoma nadahnjujuće i kao da vam daje neku dodatnu energiju da hrabro nastavite hodati.
U jutarnjim satima čak sam sreo i jednu srnu. Stala je na par sekundi kojih desetak metara od mene, malo smo se pogledali i svatko je nastavio svojim putem. Ona po svom planu, ja po svom. Dok pišem ovaj putopis kao da sam i dalje u djelomičnoj nevjerici što sam imao tu čast hodati ovim impozantnim i dojmljivim krajolikom, uz predivne prizore prirode.
Jedno od važnijih mjesta na prvoj etapi svakako je Orisson. Ovdje imate restoran, prenoćište i fontanu s vodom. Neki odluče prvu etapu razdijeliti na jedan manji dio do Orissona u kojem prespavaju i na jedan malo veći dio od Orissona nadalje, kada su već obavili solidan dio uspona. Koliko sam čuo, ako planirate noćiti u Orissonu preporuča se rezervirati krevet unaprijed.
Na području ovog naselja nalazi se važan kip Majke Božje od Orissona, na francuskom znan kao Vierge d’Orisson. U svakom slučaju, lijepo je da je kip ovdje odmah prvi dan hodanja. Važno je da nas nešto podsjeti na kršćansko obilježje ovog hodočašća. Taj dan je svakako bila dosta teška etapa. Ali kad imam priliku vidjeti onakve prizore, dobijem osjećaj poticaja, utjehe, podrške. Odlučio sam ovdje zastati na neko vrijeme, kako bih uživao u fascinantnim prizorima i kako bih se pomolio. To mi je pomoglo da fizički i duhovno malo dođem k sebi i svakako mogu reći da me to iskustvo oporavilo i upotpunilo.
Još jedna veoma važna točka prvi dan hodočašća je Croix de Thibault. Riječ je o velikom križu neposredno prije velikog prijevoja. Tamo su isto neki zastali kako bi se pomolili.
Upravo u blizini tog križa potrebno je dobro pripaziti kojim putem nastavljate, jer ovdje više nema asfaltiranih i/ili dobro utabanih staza, već je potrebno precizno se pridržavati uputa koje ste dobili u uredu za hodočasnike. Bilo mi je fascinantno kako čak i na ovoj nadmorskoj visini, izvan bilo kakvih gradova i sela, postoji netko kome se da dovesti kamion s hranom kako bi se ljudi mogli osvježiti i nahraniti.
Ubrzo nakon prolaska pored spomenutog križa uslijedio je i prijelaz granice između Francuske i Španjolske. Naravno, granične kontrole nema, samo prolazite pored kamenih oznaka na kojima su navedena imena država.
Prvi dan već upoznajem i druge hodočasnice i hodočasnike. Nisam odmah nikog imenom upoznavao, to je uslijedilo na kraju dana na zajedničkoj večeri. Tu je bila jedna Francuskinja iz Bayonne. Bila je u ekipi i jedna Talijanka. Prvi dan od izuzetne važnosti je bilo to što smo sreli jednog iskusnog Nijemca kojem je ovo, kako je sam rekao, dvanaesti po redu Camino, a čak sedmi na ovoj ruti. Puno je puta prolazio raznim varijantama na račvanjima prvog dana, pa je znao koja varijanta donosi kakav intenzitet i zamke. Jedno od ključnih račvanja na prvoj etapi je kod jednog odmorišta neposredno pred silazak prema Roncesvallesu. Ako krenete lijevo, očekuje vas veoma strm silazak kroz šumu i (ako sam dobro upamtio) većinom kameniti teren. Ako krenete desno, silazak će trajati dulje, ali je znatno manje strmo i većim dijelom se ide po cesti i poljskim putevima, čime ćete značajno poštediti svoja koljena. Tako smo se odlučili (barem naša manja grupica od prvog dana hodanja) na desnu varijantu. Dosta je potrajalo i došli smo relativno kasno u prenoćište (oko 15.30, 16h), ali bih rekao da sam se znatno manje žalio na bolove od onih koji su se odlučili na lijevu varijantu. Bolova je svakako bilo i mogu reći da sam lagano šepao, ali ne mogu reći da me je prvi dan uništio. Dapače, dao mi je poticaj da nastavim dalje i da dobijem više samopouzdanja i hrabrosti jer je iza mene bio dan velikog, dugačkog uspona i solidno dugačkog silaska. Nakon toga uslijedilo je vrijeme za zasluženi odmor.
Po dolasku u prenoćište dočekat će vas dobro uigrana mašinerija volontera. Inače, riječ je o stvarno velikom prenoćištu. Mislim da je samo na mom katu bilo čak 72 kreveta. A katova je bilo barem 3. Ne mogu znati koliko je bilo kreveta na drugim katovima, ali u svakom slučaju ovdje dolazi jako velik broj hodočasnika. Premda nije obavezno prethodno se prijaviti online, nije na odmet ipak to napraviti, kako biste ubrzali proces prijave pri dolasku.
Uslijedilo je vrijeme za odlazak na misu. Pitao sam volontere u prenoćištu održava li se misa u crkvi koja se nalazi odmah pored prenoćišta i odgovorili su potvrdno. Pitali su me otkuda sam, odnosno iz koje države. Mislim da su to pitali kako bi kasnije mogli prenijeti svećenicima popis država iz kojih su hodočasnici došli taj dan. Na kraju mise imali smo i blagoslov hodočasnika, prilikom čega su pročitana imena svih država iz kojih smo došli.
Nakon kratke pauze, došao je red i na zajedničku večeru. Nas nekoliko čekalo je u predvorju restorana. Sistem je sljedeći: kako ulazite u restoran, tako vas smještaju za stol. Nekima je možda malo čudno ili im smeta što “ne smiju” sami odabrati mjesto za sjesti. Ovdje je poanta bila u tome da se namjerno svi izmiješamo što je više moguće i da sjedimo pored osoba koje dosad nismo upoznali, kako bismo se više otvorili i sprijateljili s novim ljudima. Tijekom večere upoznajem, među ostalima, jednog mladog Amerikanca koji umjesto Camina pješači isključivo po Pirenejima, odnosno područjem oko francusko-španjolske granice; jednu stariju gospođu iz Argentine koja je došla na Camino u jednoj manjoj grupi; jednog mlađeg Nijemca kojeg sam kasnije susreo možda još 2 puta; i Sandera, Nizozemca od kojih 50-ak godina, kojeg sam kasnije često sretao (vjerojatno sam zato uspio upamtiti njegovo ime, dok ostalima nisam jer sam ih rijetko kasnije sretao pa nismo imali priliku često razgovarati).
Bio je ovo jedan veoma sadržajan i značajan dan. U svakom slučaju, bio sam zahvalan da smo prvi dan hodočašća imali povoljne vremenske uvjete. Dok je kojih 5 dana prije mog dolaska bilo i oko 40 stupnjeva na jugozapadu Francuske i u Navari, danas je ujutro bilo ugodnih 18, a tijekom dana sasvim prihvatljivih 25 stupnjeva. To nam je značajno olakšalo prvi dan hodočašća.
6.7. Roncesvalles — Zubiri 21,7 km
Nakon fizički izuzetno zahtjevnog prvog dana s velikim usponom i solidno dugačkim silaskom, uslijedio je dan koji je trebao biti znatno lakši. Ne samo da je bila manja kilometraža, nego je trebalo biti i manje visinske razlike, premda je i ovaj dan bilo penjanja i spuštanja.
Uživao sam u zelenim prizorima te pogledima na brojna brda i planine. Osim toga, dobar dio etape, pogotovo početni dio, prolazio je kroz šumu. Mogu reći da mi je ujutro čak bilo dosta svježe, stoga mi je trebalo dobrih par kilometara da zagrijem svoje tijelo. S obzirom na svoju nadmorsku visinu, Roncesvalles je jedno od najhladnijih mjesta na Caminu, tako da su jutra uglavnom posebno svježa.
Valja istaknuti kako sam prelaskom francusko-španjolske granice ušao u pokrajinu Navarra. Osim toga, ne bi bilo na odmet napomenuti da je Španjolska u administrativnom smislu podijeljena na autonomne zajednice. Što se tiče Baskijaca, postoji autonomna zajednica Baskija (čiji je glavni grad Vitoria-Gasteiz) i autonomna zajednica Navarra (s Pamplonom kao glavnim gradom), u kojoj na sjeveru dominiraju Baski, dok je središnja Navarra mješoviti dio gdje ima Baskijaca i ostalih grupa. Na jugu Navarre je već drugačija demografska i kulturološka slika i tu je baskijski kulturni element znatno manje prisutan.
Danas sam opet imao priliku vidjeti velik broj životinja. Jučer su to uglavnom bile ovce, konji i krave, a danas su dominirali konji. U kombinaciji s plavo-zelenim prizorima prirode – pravi odmor za dušu.
Već danas je došao red na prvo pranje rublja. Za prvi put odlučujem se na mašinu za pranje rublja, a sušenje nije bio nikakav problem, s obzirom na 37 stupnjeva vani. Iako je jučer bilo veoma ugodno, danas se tijekom dana brzo podigla temperatura, a na to je utjecala i činjenica da sam se spustio na nižu nadmorsku visinu. Nisam mogao vjerovati kad sam na balkonu gdje se sušio veš vidio jednu hodočasnicu kako se sunča. Kao da joj nije bilo dovoljno pržiti se dok je hodala tijekom svoje etape, morala se još dokrajčiti na balkonu. Kako joj se dalo – ne znam, ali jednom dijelom sam bio impresioniran njenim otporom na sunce i vrućinu.
Na putu od prenoćišta do restorana gdje sam planirao jesti nailazim na automat s uistinu raznolikom ponudom artikala. Bilo mi je fascinantno čega se sve moglo naći – flasteri, kreme/mlijeko za sunčanje, kreme protiv žuljeva i brojni drugi predmeti. S obzirom da sam navikao na automate s prehrambenim proizvodima i sokovima, ovo mi je bilo nešto skroz drugačije. U svakom slučaju, ako ste nešto zaboravili ponijeti sa sobom od opreme, odnosno niste kupili neki potencijalno važan komad opreme prije polaska na Camino, ovo mjesto dobra je prilika za obnoviti/proširiti zalihe.
Pronalazim nekakav restoran uz bazen gdje sam naišao na jelovnik za hodočasnike. Ovdje sam se počeo sve više upoznavati s činjenicom da u Španjolskoj često trebate puno strpljenja kako biste uopće došli u mogućnost naručiti hranu. Djelatnici restorana nisu dolazili do stolova kako bi vas pitali što biste jeli, već je bilo potrebno otići na šank naručiti hranu. Još kad se tome pridoda atmosfera gdje je pola ljudi u restoranu vikalo, plesalo i pjevalo – apsolutni kaos. U tom trenutku mi nije bilo do nikakvog tuluma, nego samo do hrane. Ako mi se netko obratio (a da nije osoblje restorana), nastojao sam se pristojno nasmiješiti i samo odglumiti da ne znam ništa od španjolskog, samo da me puste na miru. Nakon pola sata, dočekao sam konačno i hranu. Za 16 eura imao sam priliku pojesti veliku miješanu salatu, piletinu s pommes fritesom i jajem i za desert nekakav jogurt sa sirupom od crvenog voća. Uz to sam mogao odabrati i piće (odlučio sam se na čašu bijelog vina), a ako me sjećanje dobro služi dobijete i kruh.
Konačno sit i zadovoljan, izlazim iz restorana, a pri izlazu srećem Francuskinju iz Bayonne. Kratko smo se pozdravili i razmijenili dojmove od prva dva dana. Potom je ostavljam da u miru dovrši svoju večeru, a ja sam otišao natrag prema prenoćištu, spreman za spavanac.
7.7. Zubiri — Zizur Mayor 25,4 km
Ujutro se budim i uživam u zvuku žuborenja rijeke, s obzirom da mi je prozor gledao odmah na stari most u Zubiriju.
Ovaj dan bio je zahtjevan u mentalnom smislu, jer je trebalo proći kroz Pamplonu. To inače možda ne bi bio toliki izazov, ali valja istaknuti da sam prolazio kroz grad upravo u vrijeme festivala San Fermina, kada su se očekivale ogromne gužve i more ljudi.
Osim gužve koja se očekivala u Pamploni, dodatan problem predstavljalo je radno vrijeme trgovina u tom razdoblju, s obzirom da su brojni ljudi pohrlili u glavni grad Navare na proslavu. Sjećam se da sam to jutro lagano i optimistično razmišljao kako ću pronaći neki kafić ili trgovinu u prvom naselju kako bih mogao doručkovati. Međutim, po dolasku u to naselje vidim da kafić ne radi. Produžujem dalje do trgovine kako bih provjerio je li ona barem otvorena. Ponovno negativan odgovor. Srećem nekog drugog hodočasnika koji jednako razočaran kao i ja nastavlja dalje hodati do idućeg naselja.
Ovaj dan sam se po prvi puta malo “opekao” kad je u pitanju moja brza i neopravdana prosudba drugih ljudi. Došao sam do jednog automata s pićem i hranom, apsolutno pregladnio. Vidim ljude kako jedu čips i ostale grickalice i pomislim: “Ajme, konačno hrana!” Na moje veliko razočaranje, kada sam došao do automata, u njemu nije preostalo više nikakve hrane. Sve su pograbili. Činilo mi se kao da sam čuo neki britanski naglasak među tim ljudima koji su bili kod automata pa sam u sebi ljutito pomislio: “Šugavi Englezi! Sve su mi uzeli!” Pokušavam uzeti barem neko piće za popiti, međutim automat prima samo kovanice i to ne sve kovanice. Na kraju su mi isti ti ljudi na koje sam se (u sebi) naljutio pomogli da skupim dovoljno kovanica da si mogu kupiti makar izotonično piće Aquarius, koje ćete vidjet na stotine puta na Caminu, s obzirom da ga mnogi hodočasnici konzumiraju. Kratko smo ušli u razgovor i ispostavilo se da nisu Englezi, već su došli iz Južnoafričke republike. Rekao sam taj puta samom sebi: “Ivane, polako s osuđivanjem, nemoj se zalijetati, probaj biti otvorenijeg srca i strpljivijeg uma!”. Naučio sam ovdje i lekciju o poniznosti, jer se puno puta u životu dogodi da moramo zatražiti pomoć od drugih i ne smijemo uvijek ovisiti sami o sebi. Imamo druge ljude u životu da ih pitamo za pomoć i da im ponudimo pomoć.
Krenuo sam relativno rano to jutro i nadao sam se da ću pronaći nešto za pojesti. Međutim, glad mi je bila suputnik sve do podneva, kada sam u Trininad de Arre, predgrađu Pamplone, konačno uspio pronaći nešto za pojesti. Ne znam kako sam izgurao tih 15, 16 kilometara bez imalo hrane. Na prošlom Caminu imao sam svaki dan makar nekakvu energetsku pločicu, pecivo ili komad voća. Ali ovaj dan apsolutno ništa sve do podneva. Tijekom zaslužene pauze za ručak uzimam tortillu, pri čemu treba napomenuti da tortilla ovdje nije tanko tijesto u koje se stavlja meso kao što je to kod nas, već je to svojevrsni omlet/pita od krumpira i jaja. Osnovna vrsta tortille je tortilla de patatas (od jaja, krumpira i luka). Međutim, ovdje sam uspio pronaći nekakvu tortillu s dodatkom, pa je osim tortille na tanjuru bio neki umak sa sirom, šampinjonima i šunkom/slaninom. Ne moram napominjati da sam nakon toliko hodanja bez hrane bio oduševljen. U takvom stanju čovjek puno više cijeni dobru hranu.
Negdje pred ulazom u Pamplonu srećem jednog starijeg Grka kojeg sam negdje već vidio, iako se nisam točno mogao sjetiti gdje (možda u nekom od restorana?) Djelovao je već umorno i napaćeno i činilo se da već lagano traži smještaj za taj dan. Stao sam na par minuta kako bih mu pomogao pronaći brojeve nekih prenoćišta u Trinidadu i okolici. Ne znam koliko je uspješno to završilo za njega taj put, znam samo da mi ga je bilo nekako žao jer je djelovao već iscrpljeno.
Uslijedio je dolazak u Pamplonu. Ne mogu opisati koliko je ljudi bilo na ulicama. Imao sam osjećaj da je milijun ljudi izašlo van. Neke ulice bile su zakrčene do te mjere da nisam mogao proći te sam morao pronaći alternativu i zaobilazni put. Iako sam izgubio malo više vremena u takvim obilaženjima, bio je lijepi predah maknuti se iz ogromnih gužvi u uzavreloj Pamploni, gdje je temperatura dosegnula 37/38 stupnjeva. Planirao sam posjetiti Katedralu, spomenik bikovima i Gradsku vijećnicu. Međutim, u onolikoj gužvi, bio sam sretan da sam uopće mogao ikako proći kroz grad.
Etapi ovdje nije bio kraj, jer sam imao još nekoliko kilometara do Zizur Mayora, koji slijedi par kilometara nakon Pamplone. Inače mi to ne bi bio toliki problem, ali još 4, 5 kilometara po onim temperaturama u poslijepodnevnim satima bilo je tada vrlo izazovno. Mobitel mi se ugrijao do te razine da mi je iskočila posebna obavijest koja upozorava na pregrijavanje mobitela. Čak su i mape promijenile svoju temu u tamnu. Toliko je vruće bilo. Sjećam se još da mi je vlasnica prenoćišta govorila koja autobusna linija vozi do Zizur Mayora. Iako su autobusi prolazili pored mene, nisam htio pokleknuti. Ako već hodočastim, želim apsolutno svaki korak na ovom hodočašću proći pješice. Još me vlasnica po dolasku pitala jesam li se vozio autobusom. Kada sam odgovorio da nisam, bila se čudila, s obzirom na temperature.
Premda etapa nije bila zahtjevna što se tiče kilometraže, s obzirom na velike vrućine mogu reći da mi je bilo pravo olakšanje kada sam završio svoje hodanje i konačno zaslužio vrijeme za odmor.
Po uzavrelom asfaltu odlazim na ranu večeru (ili barem pokušavam otići na ranu večeru). Ovdje sam po prvi puta na ovom Caminu uzeo plato combinado – nešto što ću jesti još nekoliko puta kasnije, a riječ je uglavnom o kombinaciji mesa, jaja, pomesa fritesa i miješane salate. Dobijete tu sve što vam treba za tijelo nakon dugog dana hodanja – bjelančevine, ugljikohidrate, masti. Istina, morao sam čekati do 19 sati da se otvori kuhinja, ali sam zato odmah naručio jelo čim sam došao, kako bih što manje čekao. Mogu reći da sam pogodio dobro vrijeme za odlazak na večeru, jer lokalci kao da idu jesti ipak nešto kasnije, tako da je bilo jako malo gužve kada sam došao i onda sam mogao u miru jesti.
Kako je hrana dobra kad je čovjek gladan i umoran! Jedva sam dočekao navaliti na klopu. Prije jela lagano sam pijuckao pivo i odgovarao na brojne poruke obitelji i prijatelja. Malo i promatram situaciju u većinski praznoj pivnici, u kojoj se skupilo tek šačica ljudi. Očito ovdje idu večerati znatno kasnije. Atmosfera se činila opuštena i prijateljska. Vidjelo se da su si ovdje svi na neki način “domaći”. Tako sam primijetio jednog čovjeka koji je sam otišao do hladnjaka i uzeo si pivo, pritom ostavivši novce na šanku, a konobarica koja se kasnije vratila na šank nije ništa posebno reagirala, tako da to očito ovdje nije predstavljalo ništa čudno.
Odlazim natrag u svoje prenoćište, međutim skoro sam zaboravio svoje naočale. Tj., već sam ih zaboravio ponijeti pa je nekoliko ljudi iz restorana odmah reagiralo i viknulo kako bi mi skrenulo pozornost na naočale. Imam osjećaj kao da u manjim naseljima i u ovakvim ugostiteljskim objektima u vrijeme kada nema puno ljudi bude veći osjećaj povezanosti među prisutnim ljudima pa će vas u ovakvim situacijama ljudi upozoriti.
Nakon večere otišao sam i na benzinsku postaju, kako bih nabavio barem nekakvu hranu za doručak i jutarnji dio etape, jer nisam htio ponoviti scenarij od ovog dana.
8.7. Zizur Mayor — Cirauqui 26,8 km
Amerikanac koji je bio u istoj sobi spremio se valjda za rekordnih 10-ak minuta. Sjećam se da sam bio u čudu kako se netko može ustati i tako brzo spremiti. Inače sam sposoban u 15-ak minuta od ustajanja izaći van iz stana kada idem na posao, ali na Caminu sam nekako bio uglavnom poprilično spor kada je jutarnje spremanje bilo u pitanju.
Krećem s hodanjem. Putem upoznajem dva Talijana – Fabio i Matteo. Riječ je o ocu i sinu, koje ću kasnije sretati još nekoliko puta. Također sam upoznao i jednu Australku imena Sky. Sjela je na isto polegnuto drvo kao i ja kada sam napravio pauzu za obrok. Nakon jučerašnjeg dana kada nisam imao ništa za jesti do podne, ovaj dan sam se u strahu od ponovljenog scenarija prekrcao prehrambenim sadržajima pa sam imao previše hrane. To se sve osjetilo na ruksaku, koji je definitivno postao teži. Odlučio sam tada lijepo popiti pola litre vode, pojesti dio hrane i ponuditi Australki ako hoće da slobodno uzme cijelo pakiranje keksa. Srećom pa je pristala. Zahvalila se, ali sam ja također zahvalio njoj, uz objašnjenje: “Pomogla si mi, sad mi je lakši ruksak!” Pozdravio sam ju i nastavio dalje, pri čemu smo si zaželjeli Buen Camino.
Dočekao me jedan zahtjevniji uspon, onaj koji vodi preko brda Alto del Perdon, odnosno Brdo oprosta. Stigao sam na vrh oko 8 i pol ujutro, što je bilo odlično, jer je ovakve uspone bolje napraviti dok sunce nije previše upeklo, a taj dan se ponovno spremalo 35+ stupnjeva. Spomenuto brdo smješteno je na oko 770 metara nadmorske visine, a prepoznatljivo je po nizu skulptura koje su podignute 1996. godine. Skulpture, čiji je autor Vicente Galbete, prikazuju povorku hodočasnika kroz povijest. Da biste došli do ove lokacije, morate proći 2,5 km uspona od sela Zariquiegui, a nakon vrha slijedi strmi silazak od 3,5 km do naselja Uterga. Iako je gore dojmljiv pogled i ugođaj, nisam se mogao previše ondje zadržavati, s obzirom da je puhao jak vjetar i temperatura je bila niža. Dosta nezgodni uvjeti za nekoga tko se upravo popeo sav znojan na vrh. Pri silasku srećem Sandera, koji je sjedio za istim stolom na zajedničkoj večeri u Roncesvallesu. Uzimao je pauzu, jer je rekao da je za njega silazak s tog brda bila jedna od najtežih dionica na Caminu, s obzirom na strmi i tehnički zahtjevan teren. Kratko sam ga pozdravio i nastavio dalje, jer sam htio što prije riješiti taj zahtjevan silazak.
Bio je ovo još jedan dan s izazovnim vremenskim prilikama. Ostao je još jedan lagani uspon pred kraj etape. Iako nije bio velik, imao sam osjećaj da je barem 30% teže hodati po toj vrućini samo zbog penjanja. Putem pozdravljam Julie, jednu stariju gospođu s Novog Zelanda, koja je uzimala kratki predah u hladovini dok sam ja nemilosrdno koračao po onoj vrućini. Tada smo si samo rekli “Buen Camino”, a ja sam nastavio dalje. S obzirom da je riječ o starijoj ženi i s obzirom da su bile velike vrućine povremeno bih se okrenuo natrag kako bih provjerio je li nastavila hodati. Po završetku uspona okrenuo sam se opet prema natrag i pričekao minutu-dvije da vidim je li sve u redu s Julie. Sjećam se da sam tada po tim vrućinama molio Boga samo da malo zapuše bilo kakav povjetarac. Zapuhao je taman malo jači vjetar. Ali osim što sam doživio taj vjetar kao olakšanje, ne znam zašto ali u isto vrijeme doživio sam ga kao da me netko opominje da ne mogu na Caminu misliti samo na svoje potrebe, već da bih trebao malo više pažnje ipak posvetiti i drugima. Zabrinut zbog toga što se Julie ne pojavljuje na vidiku već dobrih 5 minuta, odlučio sam krenuti natrag da provjerim je li sve u redu. Eno je! Taman što sam se približio kraju uspona koji sam prošao, vidio sam da dovršava uspon i napreduje. Tu sam se nekako posebno brinuo jer kombinacija uspona, manjka hladovine i jake vrućine može biti ekstremno zahtjevna. Sada sam ipak mirne duše mogao nastaviti naprijed. Oko pola kilometra – kilometar kasnije, prolazim kroz jedno selo gdje me je jedna lokalka obavijestila o tome da kod crkve postoji fontana s vodom. Odlučio sam pričekati Julie i prenijeti joj važnu informaciju, jer hodočasnici često u tim situacijama kada su umorni nemaju visoku razinu koncentracije i takve stvari im promaknu. Usput sam joj spomenuo izotonično piće Aquarius, koje sadržava mineralne soli, a one su dosta bitne za nadoknaditi sol koja se gubi kroz znoj. Julie se zahvalila na tome što sam na neki način pripazio na nju i obavijestio ju o fontani, gdje smo oboje nadopunili svoje zalihe vode. Zadnjih pola sata dovršili smo etapu skupa, jer kada stisne popodnevna vrućina, nije loše imati nekoga uz sebe da se međusobno motivirate. Bilo mi je zanimljivo kako je ona ovaj dan krenula u stvari pola sata kasnije nego ja, što će reći da je današnju etapu uspjela završiti pola sata brže nego ja. Očito sam danas uzimao malo više pauzi.
Po dolasku, prvo sam standardno obavio prijavu u prenoćište. Srećem istog onog starijeg Grka kojeg sam sreo u Trinidad de Arreu, predgrađu Pamplone, kada se mučio i kada je djelovao iscrpljeno. Na kraju se ispostavilo da je uhvatio sasvim dobar ritam i da smo bili otprilike u jednakoj brzini. Nakon kratkog razgovora s njim, iscrpljen od vrućine odlazim na zasluženu siestu. Kako su dani odmicali, sve sam više nekako stvarao tu naviku popodnevnog odmora, iako nisam htio da to potraje predugo (primjerice sat i pol – dva), kako se ne bih osjećao previše ošamućeno kada se probudim. Današnja siesta mi je bila taman – oko 45 minuta/sat vremena. Čak sam uspio malo i sanjati. U svakom slučaju, ustao sam svježiji i odmorniji. Nakon toga krenuo sam u potragu za hranom. Ako sam nešto naučio tijekom svog boravka u Španjolskoj, onda je to da u ovoj državi nema apsolutno nikakvih pravila što se tiče radnog vremena. Otišao sam prvo u nekakav kafić gdje je navodno trebalo biti hrane, da bi na kraju kuhinja bila zatvorena te su imali jedino nekakve stare sendviče koji tko zna već koliko stoje u izlogu. Nailazim na Julie i u kraćoj šetnji shvaćamo da dobar dio ugostiteljskih objekata ne radi na najrazličitije moguće dane. Skroz mi je razumljivo ako neki lokal ne radi nedjeljom. Ali ovdje su neki lokali zatvoreni npr. utorkom, neki petkom, a neki baš srijedom kada smo mi ondje bili. Ono što me također iznenadilo su radna vremena nekih institucija, primjerice pošti. U manjim naseljima poštanski uredi najčešće su bili otvoreni do 14, uz malo sreće do 14.30.
Nakon kraćeg lutanja u potrazi za otvorenim ugostiteljskim objektom koji poslužuje hranu, ulazimo u nekakav mali kafić koji je nudio jedino pizze. To nam je bila praktički jedina preostala opcija. Julie je bila poprilično sigurna da je čula zvuk mikrovalne pećnice, tako da je sasvim moguće da su pizze koje smo jeli bile zamrznute. Usluga također nije za pohvaliti se: iako nas je vlasnik lokala vidio kako čekamo za naručiti, uopće mu se nije žurilo. Zanimljivije mu je izgledala snimka utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. Shvatio bih donekle da je riječ bila o utakmici uživo. Ali snimka?! Ovo je novo dno. Tako nas je flegmatično otkantao.
Nekako probavljamo te pizze i odlazimo natrag u albergue. Ondje srećem ponovno Grka, a također i Sandera, kojeg sam vidio jutros kod Brda oprosta. S obzirom na nesnosne vrućine, raspravljamo o novim taktikama hodanja. Tako nam je pala na pamet ideja: možda bismo trebali hodati tijekom noći, a spavati tijekom dana? Vrijedi razmisliti.
Obavljam svoja istezanja i stavljam tigrovu mast, kako bi mišići još malo došli k sebi. Napravio sam malu grešku time što se popodne nisam istegnuo, nego sam se samo istuširao i otišao na siestu pa sam i dalje osjećao dosta bolova u nogama. Inače, koliko sam istraživao, preporuča se otprilike sat vremena nakon kraja hodanja napraviti vježbe istezanja jer je to ključno razdoblje kada se treba istegnuti, uz opcionalno kraće istezanje navečer.
9.7. Cirauqui — Villamayor de Monjardín 23,3 km
Jučer sam po dolasku u albergue propustio odabrati opciju doručka za danas. Proučavam rutu i čini mi se kao da prvih sat vremena na vidiku nema nekih većih naselja gdje bih mogao naći neko mjesto za jesti. Inače sam većinu vremena i u većini prilika introvertiran, ali na Caminu sam u nekim situacijama znao iznenaditi samog sebe kada bih neočekivano nastupao malo izravnije i otvorenije nego inače, s manje zadrške. Tako sam Sandera besramno pitao mogu li kupiti dio njegovog doručka. Samo da nešto mogu ubaciti u svoj želudac, koji je već od jutra cmizdrio. Imao je, među ostalim, nekakva dva mala prazna muffina pa sam ga pitao mogu li uzet jedan od ta dva. Gurnuo je jedan od muffina prema meni i rekao da mu ne moram ništa plaćati. Ja sam inzistirao neka uzme makar jedan euro, jer se nikad ne zna hoće li se naći na nekom automatu gdje ne prihvaćaju kartice i taman mu dobro dođe još koja dodatna kovanica. Bio sam nakon toga zahvalan da mogu barem nešto pojesti uz jutarnji čaj.
Julie je jučer prošetala po gradu i obavila kupovinu nekih namirnica. Dok je to obavljala, uzela je u trgovini i nekoliko komada Aquariusa, pri čemu je jedan ostavila za mene u frižideru u prenoćištu. Rekla je da je to mali znak zahvale za to što sam joj pomogao i što sam na neki način pripazio na nju. Odgovorio sam joj da se stvarno nije morala opterećivati time da mi se mora odužiti, iako sam priznao da je jako lijepa gesta i da sam veoma zahvalan na tome, jer nije mogla odabrati bolje piće za onakve vruće dane. Premda sam ju sreo samo jučer i danas ujutro, ostali smo u povremenom kontaktu i ostala mi je u pozitivnom sjećanju zahvaljujući svojem nepokolebljivom duhu i upornosti.
Primjećujem ovo jutro da mi je bilo najsporije pakiranje i spremanje dosad. Dok obavim istezanje, spakiram stvari, polagani doručak… prođe uistinu dosta vremena, nekad i po više od sat vremena. Stvarno bih se morao malo ubrzati neke dane ujutro.
Stari Grk kojeg sam već spominjao danas je izgubio dio stvari, odnosno zaboravio je ponijeti sa sobom pri izlasku iz alberguea. S obzirom da je Julie izlazila nakon njega, ponijela je njegove stvari i javila mi se porukom da me pita imam li kojim slučajem njegov broj. Odgovaram joj da nisam s njim razmijenio kontakt. Na to je rekla da će ga pokušati već negdje uloviti kako bi mu predala stvari. Međutim, kasnije mi je javila da joj je slučajno negdje ispala vreća s njegovim stvarima i da se nada da će netko drugi to pokupiti i donijeti mu.
Razmišljam ovaj dan dosta o tome kako su prijašnji hodočasnici preživljavali na Caminu. Nisu imali mobitel, nisu imali internet, nisu mogli jedni druge kontaktirati kako bi razmijenili korisne informacije, nisu mogli javiti se doma svojima, provjeriti vremensku prognozu, provjeriti gdje ima povoljnih i/ili dobrih prenoćišta i saznati razne druge korisne informacije. Ljudi su se prije puno više oslanjali na usmenu riječ, usmene preporuke i morali su imati puno više povjerenja jedni u druge. Razmišljam o tome što su jeli, gdje su se mogli oprati, u kakvim prenoćištima su prije noćili… U svakom slučaju, moralo je biti kudikamo izazovnije.
Jedno od značajnijih mjesta gdje sam danas prolazio je naselje Irache. Mjesto je poznato po svom samostanu, a također postoji i vinska fontana. Hodočasnici si ovdje mogu natočiti vino i probati proizvod lokalne vinarije (Bodega Irache). Koliko sam čuo, postoji ograničenje koliko se litara vina iz fontane može natočiti u jednom danu, stoga se zahtijeva od hodočasnika da budu umjereni u konzumaciji, odnosno da si natoče tek toliko da probaju vino, za par gutljaja.
Čini se da ta informacija nije došla do jednog njemačkog hodočasnika, koji je točio i točio to vino. Natočio je pola litre vina u bocu, otpio decilitar ili dva i nadotočio. Još jednom je ispio dio boce i ponovno nadotočio. Pitao sam se: “Pa dobro čovječe, koliko ti treba, je li ti dosta više?!” Malo me obuzela ljutnja zbog djelomične bezobzirnosti. Osim toga, djelomice sam se i zabrinuo, jer je i taj dan bilo veoma vruće, a čovjek je, po mojoj nekoj procjeni, imao između 60 i 70 godina. Pomislio sam: “Hoće li on uopće uspjeti doći do prenoćišta?” Još se skoro i pohvalio svojom konzumacijom vina, jer je rekao da je vino ukusno, izjavivši: “OK, today I am on wine” (“Ok, danas sam na vinu”). Konačno je došao i moj red da iskušam to vino. Natočio sam možda pola decilitra i popio. Riječ je o nekakvom rose vinu. Iskreno, ne mogu reći da sam bio pretjerano impresioniran. Kada nije neka ohlađena tekućina, ni okus mi nije onda pretjerano dobar. Usput, to mi je bilo prvi put da sam probao rose vino, ako se dobro sjećam. Srećom pa na istoj toj fontani hodočasnici mogu natočiti i vode, tako da sam to i napravio, jer mi je ostao slatkasti okus u ustima, koji sam htio isprati. Stoga mi je voda na ovoj fontani bila puno korisnija.
Nakon još nekih sat – sat i pol hoda stižem do svoje današnje destinacije – Villamayor de Monjardin. Odlučio sam noćiti u prenoćištu koje ima zajedničku večeru. Prijavljujem se u prenoćište i vidim po domaćinima da su Amerikanci i to dominantno s juga SAD-a. Jedna od njih ima baku koja je iz Hrvatske, točnije iz Vinkovaca. To mi je bilo baš zanimljivo čuti, s obzirom da ondje imam puno obitelji i roditelji su mi živjeli u tom dijelu Hrvatske
Odlazim kratko sjesti na terasu kako bih obavio svoje istezanje nakon hodanja i kako bih popio Aquarius. Ondje je sjedio neki hodočasnik iz Italije, koji je jeo voćnu salatu. On se išao osvježiti na svoj način, ja na svoj. Kroz razgovor doznajem da planira produljiti još 12 kilometara sve do Los Arcosa. U 4 popodne još 12 kilometara? Mislio sam si: “Svaka čast!”
Nakon prijave u prenoćište, morao sam se pozabaviti pranjem rublja. S obzirom da ondje nisu imali mašine, morao sam oprati rublje na ruke. Malo me sramota priznati, ali to je bilo prvi put u životu da sam išao prati veš na ruke. Iskreno, mislim da sam to napravio skroz solidno. Čisto mi je bilo važno da uklonim smrad znoja s majici.
Zajednički pripremamo večeru i pritom upoznajem domaćine, kao i ostale hodočasnice i hodočasnike. Što se tiče domaćina, bilo mi je zanimljivo kako je to uglavnom bila ekipa iz SAD-a, i to s juga SAD-a (ako se dobro sjećam, većinom su bili iz Alabame). To je bilo jasno vidljivo i u tome što je jedna od hospitalerosa nakon molitve rekla: “Dig in, y’all” (“Navalite”). Stvarno su se potrudili oko toga da se osjećamo kao da smo na jugu SAD-a, a ne u Španjolskoj. Upoznajem također Lucu iz Italije, Anthonyja iz Velike Britanije i Noele iz Belgije, koja je u mlađim danima išla pješice na hodočašće od Bruxellesa do Asisija, gdje je živio i djelovao Sveti Franjo Asiški. Bilo je tu nekoliko dosta starijih ljudi od mene (70+) i moram reći da je ovakav podvig u njihovim godinama uistinu impresivan.
10.7. Villamayor de Monjardin — Viana 30,1 km
Ovo je bio prvi dan da sam uspio izaći prvi, odnosno najranije od svih. Trebala mi je koja minuta dok dešifriram kako se uopće otvaraju masivna vrata prenoćišta, ali kada sam uspio skužiti kako funkcionira, izašao sam van u mrak. Bilo je još dosta rano ujutro i sunce u Španjolskoj kasnije izlazi i kasnije zalazi u odnosu na Hrvatsku.
Ovo je također bio dan kada mi se javila prva ozbiljnija kriza kada je u pitanju svojevrsna monotonija. Kao da mi je u određenim dijelovima dana jednostavno dojadilo više hodati po toj vrućini, boriti se sa suncem, s odjećom koja skoro nikada nije u potpunosti čista i svježa, s teretom na leđima i drugim izazovima. Ponekad mi je također teško padalo što ne bih vidio praktički nijednu osobu po sat vremena. Apsolutno nikog na vidiku po stotine metara ispred mene i iza mene. I onda čim dođem u neko malo veće naselje – odjednom se svi pojave. Fascinantno mi je to djelovalo. Kao da se svi skrivaju negdje i odjednom izniknu.
Ovo je bio i prvi dan kada nisam unaprijed rezervirao ikakav smještaj i prvi put da sam noćio u općinskom/gradskom prenoćištu (albergue municipal). S obzirom da sam danas nagazio solidno jak ritam po žestokom suncu, u odredište sam došao poprilično iscrpljen. Ulazim u prenoćište i pitam gospođu na šalteru ima li slobodnih kreveta, na što pozitivno odgovara. Rekla je da je cijena 10 eura. Bio sam toliko premoren da sam joj samo dao 50 eura, pritom čak skoro ni ne očekivajući ikakav povrat, samo da mi da krevet da mogu nakon tuširanja konačno odmoriti. Kad mi je vratila 40 eura, bio sam čak i ugodno iznenađen, jer sam već i zaboravio da sam joj u međuvremenu dao 50 eura. Djelovalo mi je kao da sam osvojio neki dobitak: “Uuu, 40 eura, odlično!” Umor radi čuda.
Srećem ponovno starog Grka. Tj., ne mogu reći toliko da sam ga sreo, koliko mogu reći da sam ga vidio kako je već započeo svoju siestu. Taj je pak bio toliko umoran da nije stavio na krevet ni jednokratne plahte i jastučnicu. Odmah je bez premišljanja otišao spavati. Kada sam i ja odradio svoju siestu i vidio da je on budan, prenio sam mu da je Julie bila nosila njegove stvari i zatim ih kasnije negdje izgubila, ali po njegovoj reakciji, vidjelo se da ga praktički uopće nije bilo previše briga za te stvari. Samo je odmahnuo rukom i rekao: “Nema problema”. Vidjelo se da je iskusan hodočasnik i da mu ovako nešto neće predstavljati veliki problem.
Do nas nekoliko hodočasnika došle su informacije da se štambilj za credencial može dobiti u lokalnoj crkvi. Vidjeli smo da za stolom gdje se nalazio štambilj nema nikoga. Nas nekoliko se snašlo pa smo si sami uspjeli dati Camino štambilj u lokalnoj crkvi. Najprije se jedna hodočasnica ohrabrila i uzela štambilj iz ladice, otisnuvši isti u svoj credencial, nakon čega smo i mi ostali napravili isto.
Pripremam se za odlazak na spavanje. Vidim da je neki čovjek stavio svoje stvari na krevet iznad mene. Nije mi se činio ugodnim, jer je djelovao veoma glasno, toliko da je čak i razmišljao na glas, kao da je imao potrebu izgovoriti svaku svoju misao. Pomislio sam: “Ovo će biti naporna noć”.
11.7. Viana — Navarrete 26,4 km
Budim se ujutro, čak relativno dobro naspavan. Kad sam ustao, vidio sam da čovjeka koji je jučer bio onako glasan i razmišljao naglas ujutro nije bilo. Njegove stvari su bile na krevetu iznad mojeg, ali njega nije bilo i nisam ništa jučer čuo. Pitam se je li se uopće vratio sinoć u smještaj ili si je našao neki drugi krevet pa zaboravio na svoje stvari. Bilo kako bilo, solidno sam se naspavao, dovoljno da mogu izdržati današnju etapu srednje jakog intenziteta.
Danas prolazim kroz Logrono. Iako je značajan grad na ruti, nekako sam ipak odlučio provesti noć prije i ovu noć u manjim mjestima. Jednostavno me je uhvatio takav neki ritam, stoga nisam htio forsirati da prenoćim u nekom većem gradu ako mi neki dan nedostaje snage za koji kilometar više ili ako pak osjećam da imam snage nastaviti dalje. U Logronu sam otišao jedino do njihove Katedrale koju sam fotografirao izvana (s obzirom da je bila zatvorena) te sam prošetao glavnim ulicama grada. Vidjelo se da je prerano za nekakve obilaske grada, jer je grad još uvijek “spavao” (bilo je tek oko 8 sati). Pri izlasku iz grada sjeo sam na brzinski doručak i pojeo ukusni sendvič sa slaninom i jajima – taman za dobiti energiju koja je prijeko potrebna za duga pješačenja.
Nastavljam dalje i hodam lijepim i prostranim parkom na rubnim dijelovima Logrona. Bilo je lijepo proći velikom zeleno-plavom površinom, gdje se mogu naći prostrane šume te veliko jezero s patkama i drugim životinjama.
Inače, nakon Logrona slijedi dugačak niz kilometara gdje nema nikakvih naselja, restorana i kafića. Stoga, ako ne namjeravate noćiti u Logronu i planirate produžiti dalje do Navarrete ili drugih naselja na ruti, bilo bi dobro stati u Logronu radi opskrbe namirnicama.
Stižem u ranim popodnevnim satima u Navarrete, svoje današnje odredište. Zanimljivo mi je kako se ovo mjesto naziva Navarrete, a nije u pokrajini Navarra, već u pokrajini La Rioja? Kao da se netko poigravao sa svima nama i pokušavao nas zbuniti.
Pri ulasku u grad upoznajem jednu Slovenku, imena Pia. Kaže da joj je ovo već treći Camino. Na nekakvoj kombinaciji slovenskog i hrvatskog komuniciramo, dijelimo savjete i dojmove s Camina. Prvi albergue u koji je pokušala ući bio je zauzet, stoga je tražila dalje. Tako smo skupa došli do općinskog prenoćišta, što je značilo da ću ponovno noćiti u albergue municipal.
Tijekom današnje rute i u prenoćištu ponovno srećem iste ljude kao prethodnih dana. Sve više i više kristalizira se grupa ljudi koju mnogi nazivaju “Camino obitelj”. Da se razumijemo, svi mi imamo svoje obitelji pa tako i ja imam svoju obitelj koju neizmjerno volim. Ali neupitno je i to da se (u većini slučajeva) na Caminu ipak povežete na jednoj posebnoj razini s drugim hodočasnicima. Prolazimo kroz iste ili barem slične izazove, muke, patnje, ali i užitke i radosti.
Srećem ponovno, među ostalima, i “staroga Grka”. Ovaj put doznajemo konačno i njegovo ime. Kad već ja ne nastupam uvijek otvoreno prema drugima, slovenka Pia je bila dovoljno otvorena pa pitala par ljudi u sobi kako se zovu, uključujući i njega. Ako sam ga dobro čuo, ime mu je Tanais. Time je razriješen dio misterija.
Prilikom odlaska na recepciju po lavor u koji ću staviti rublje za pranje upoznajem u predvorju prenoćišta ekipu od 4 osobe koje ću kasnije još par puta sresti: Francuz Arnaud, Danac Noah i Amerikanke Holly i Heidi. Razmjenjujemo kratko savjete oko hodanja i restorana gdje bi se moglo nešto dobro pojesti.
S obzirom da sam došao u albergue dobrih sat vremena prije njih, onda sam ranije i ogladnio, stoga sam već oko 18 sati bio dolje na večeri u jednom od lokalnih bistroa. Probao sam nekakav zanimljivi tapas od pohane artičoke punjene šunkom i sirom i nekakav gulaš od svinjetine (ako se dobro sjećam imena – morro). Oboje je bilo ukusno i mogao sam se vratiti natrag zadovoljan.
Pri izlasku iz bistroa srećem Piu i još par hodočasnica. Pia i ja odlučili smo posjetiti lokalnu crkvu. Za jedno relativno malo naselje mogu reći da imaju stvarno lijepo ukrašenu crkvu, koja je ispunjena raskošnim ukrasnim elementima visoke kvalitete. Uzeli smo par minuta da se pomolimo, da na neki način maknemo glavu od buke u albergueu i bistrou i da malo nađemo mir.
Vraćamo se do bistroa, a ondje srećemo već spomenutu četvorku koja je bila duboko koncentrirana na kartanje. Pridružili smo im se, ali samo radi druženja. Noah nas je pokušavao podučiti kako funkcionira igra koju su igrali, ali već sam bio na drugom pivu, a to je nakon 26 km hodanja po onakvom suncu značilo da sam umoran već do te razine da sam spreman za krevet.
Vraćam se u hostel obaviti istezanje i pokupiti veš sa žice, kako bih mogao spakirati šro više toga za sutra ujutro. Dok sam navratio u kuhinju, vidio sam ponovno četvorku, koja se sada bavila kuhanjem i pripremanjem večere. Divim se ljudima koji imaju snage nakon toliko hodanja čak i kuhati. Ja bih to možda mogao ako bi bila riječ o nekom lakšem danu s relativno malo hodanja i kad bih radio neko brže, jednostavnije jelo. Pitali su me da im se pridružim, ali već sam bio krcat. Bilo mi je isto tako fascinantno kako su usklađeni već par dana. Iako je svatko od njih krenuo pojedinačno, već nekoliko dana imali su usklađen ritam – zajedno su hodali, spavali u istim prenoćištima, zajedno su jeli u isto vrijeme. Razmišljam o tome da bi mi bilo teško prilagoditi se ili poklopiti se s nekim baš do te mjere. Nisam siguran da bih to mogao baš na toliko dugo vremena, premda mislim da bih bio sposoban povremeno.
Odlazim na recepciju vratiti lavor i upoznajem Iana iz Bretanje, pokrajine na sjeverozapadu Francuske. Čovjek je u 9 navečer čekao da se prijavi u albergue, što je poprilično kasno. Inače u većim gradovima može biti dosta izazovno naći dostupan albergue municipal, ali u ovakvim manjim mjestima to može biti moguće čak i u kasnijim satima. Kroz razgovor doznajem da Ian hoda još od travnja, kada je krenuo iz Bretanje. Dakle već puna 3 mjeseca! Rekao je da bi samo hodao i hodao da nema curu i posao koji ga čeka u rujnu. Koliko god mi je zanimljivo iskustvo Camina, nisam siguran da bih mogao baš toliko dugo hodati, jer sam već nakon tjedan dana osjetio da mi nedostaju neki od komfora moje svakodnevice i rutine.
Imao sam danas ponovno situaciju gdje sam u svojoj glavi prebrzo osudio druge ljude. Čekao sam u ranim popodnevnim satima red za tuširanje. Odmaknuo sam se možda na 5 ili 10 sekundi i neka Korejka se ubacila ispred mene. Iako priznajem svoju djelomičnu odgovornost, nekako mi se nije to svidjelo. Kasnije mi je ista ta gospođa iz Koreje posudila kvačice koje su mi bile potrebne da objesim veš na sušenje. Nisam ju ni pitao – samoinicijativno je ponudila. Kako da joj kasnije čovjek na ičemu zamjeri?
Ovom etapom prešao sam lagano iz pokrajine Navarra u pokrajinu La Rioja. Riječ je o pokrajini koja je nadaleko poznata po svojim vinogradima. Osim toga, La Rioja osvaja ljude mirnim krajolikom i mističnim planinama. Izlasci sunca koje sam imao priliku vidjeti tijekom hodanja u ovoj pokrajini bili su mi jedni od najljepših na ruti, posebice s obzirom na brojne vinograde. Njih ću opisati i prikazati u idućem dijelu putopisa.