Gradovima južne Finske
Autor: Marijan Miloš
Fotografije: Sandra Šipka
Na Åland smo došli sa zapada, a arhipelag napuštamo u pravcu istoka – prema kontinentalnoj, ‘pravoj’ Finskoj. Put trajektom preko Baltika do Turkua (švedski: Åbo) traje oko pet sati, a na horizontu nas čitavo vrijeme prate bezbrojni otočići. Skandinavija se od kraja posljednjeg ledenog doba, oslobođena težine ledenog pokrova, konstantno uzdiže, tolikom brzinom da se topografija obale i otoke vidljivo mijenja, do te mjere da će se, računa se, Švedska i Finska za nekoliko tisuća godina spojiti kod otočja Kvarken, dalje na sjeveru.
Ni na ovom trajektu ničega ne manjka. Tisuće putnika treba najesti, napiti i zabaviti. Na jednoj palubi karaoke. Na drugoj sva sila restorana i kafića. Mi smo valjda jedini putnici koji na brodu ne jedu. Malo dalje – noćni klub (usred toplog ljetnog dana) s bandom i pjevačicom u mrežastima čarapama. Zamračeni prostor, podij i galerija, disko-kugle se vrte, ekipa pleše. Na nadrealne scene nadovezuje se još nešto u što je teško povjerovati – finale Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem igra Hrvatska, koje nas zatječe upravo na ovoj dionici puta. Lijepimo se uz jedini ekran koji prenosi utakmicu i guramo u masi Finaca, koji mahom navijaju za hrvatsku reprezentaciju. Skačemo, urlamo, hvalimo se. Gubimo. Nema veze. Rezultat je fenomenalan.
Turku je nekadašnja prijestolnica švedske Finske. Rusi su nakon osvajanja zemlje u 19. stoljeću glavni grad preselili u Helsinki, zbog njegove manje snažne veze sa Švedskom. Vedrim gradom dominiraju široke ulice, rijeka i neizbježni elementi skoro svakog većeg finskog grada – Turun Linna (fin. tvrđava) i Turun Toumiokirkko (fin. katedrala).
I naravno – ljudi. Na prvi pogled rezervirani i stidljivi, Finci su zanimljiv svijet. Daleko od otvorenosti i samouvjerenosti svojih nordijskih susjeda Šveđana ili Norvežana, Fincima treba vremena da uspostave kontakt. U vicu se pita koja je razlika između introvertnog i ekstrovertnog Finca. Ovaj introvertni tako kod upoznavanja gleda u vrh svojih cipela, a ekstrovertni u vrh tuđih. I fakat, možete stajati u punom kafiću ili na blagajni dućana da vam se pogled ne ukrsti s nikim. Nema onog neobaveznog pristojnog švedskog osmjeha i pozdrava: Hej! U Finskoj šutnja ne stvara napetost. Ovi ljudi vole svoju samoću. Napokon, tko bi drugi smislio kalsarikännit, koncept kad sjediš sam kod kuće i piješ obučen samo u gaće. No da se razumijemo – kroz dva tjedna puta kroz Finsku baš svatko je pristojno odgovorio što god smo pitali i baš nijednom nismo ni pomislili, a kamoli doživjeli nešto loše. Finci su cool.
Od Turkua do Helsinkija autocesta nas prebacuje s lakoćom. Veliki finski glavni grad razbacan je po desecima zaljeva, otoka i poluotoka, spojen s okolnim gradovima u aglomeraciju od preko milijun stanovnika. Nerazmetljiv, neopterećen sjajem i raskoši jednog Kopenhagena ili Stockholma, Helsinki bi se, kad bi baš htio, imao čime pohvaliti. Dizajnerskom četvrti, na primjer. Čitavim blokom ulica s uvrnutim i neobičnim dizajnerskim proizvodima. Ili tvrđavom Suomenlinna, koju obilazimo. Smještena na nekoliko povezanih otoka 15 minuta vožnje brodom od gradskog trga s tržnicom ili kauppatorija (svaki finski grad ga ima i svuda se tako zove), izgrađena je u 18. stoljeću kao neprobojni bastion na prilazu gradu. Međutim, nezgrapna i zastarjela, dva puta je zakazala. 1808. godine pala je iz švedskih u ruske ruke predajom, bez ozbiljne borbe, da bi u Krimskom radu britanski brodovi u dva dana na nju ispalili 21 tisuću projektila, a da ruski topovi s tvrđave do njih nisu mogli ni dobaciti.
E, da! Ovo ne smijem zaboraviti. Poznanik Markus, s kojim smo se u Helsinkiju družili, otkrio nam je koji je omiljeni finski snack – grašak! Slatki, ukusni grašak. Navukli smo se istog trena.
Sutra napuštamo jug Finske i upućujemo se u unutrašnjost zemlje, na legendarna finska jezera, zbog kojih smo i potegnuli ovamo.