Autor: Slobodan-Boba Ogrizović
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Matera u kamenu – 1. dio
2. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Matera u kamenu – 2. dio
Objavljeno 31. 3. 2025.
Sassi di Matera – kako su živjeli pećinski ljudi
proljeće 2023, tekst dovršen tijekom ljeta 2025. godine
Život u nekadašnjim domovima – špiljama
Usput ćete naići na nekoliko manjih kuća-špilja-muzeja, a u neki svakako treba svratiti, da iz prve ruke vidite kako se nekada, do prije 70-80 godina, živjelo ovdje. Karta za jedan takav muzej koštala je tri eura, a evo šta se može vidjeti unutra… dočekuje vas predsoblje – kuhinja, s malim stolom i rasparenim stolicama, ponešto posuđa, i sa starom “Singer” krojačkom mašinom. Podovi su od opeke, zidovi, naravno, od kamena, prebojani u svijetlu boju, a odmah pored je spavaća soba, sa starim metalnim krevetom, još starijim drvenim ormarom, i s gomilom posuđa – koje govori da je ovdje voda oduvijek bila vrijedna kao zlato, i da se čuvala svuda, u svakoj posudi, lavoru, amfori, u svakoj prostoriji u špilji-stanu. Tu je i nešto kao dodatna kuhinja, sa smočnicom i još desetinom posuda, krčaga i boca, ovdje s već običnim, betonskim podom, a zatim ulazite u još jednu, vjerojatno glavnu, spavaću sobu, s bračnim krevetom, kolijevkom pored, i – puškom na zidu!
Kad siđete malo niže, u suteren, nailazite na neku ostavu gdje su se čuvali poljoprivredni alati, a zatim dolazite u lokalni, kućni rezervoar, s gomilom staklenih, zelenkastih balona za vodu i drvenih bačvi, možda za vodu, a možda i za vino. Uglavnom, tko je imao svoj rezervoar za vodu, taj je svakako pripadao visokoj klasi Matere. Preostaje vam još da u tom pećinskom prostoru zamislite desetero ljudi i djece, i nekoliko kućnih ljubimaca – svinja i magaraca!
Tako se nekada živjelo u Materi, a danas je to, srećom, prošlost. Nakon što prođete još poneki plato (obično “okupiran” od lokalnih stanovnika/turističkih radnika, s, na primjer, stolom i dvije stolice i s čitavim vrtom biljaka u teglama), neosjetno stižete do najniže točke kamene Matere, odakle možete nastaviti šetnju duž kanjona, sve do visećeg mosta – pa na drugu stranu, uzbrdo, ka glavnom vidikovcu, ili da krenete, također uzbrdo, lagano, k Duomu.
Piazza i crkva – San Pietro Caveoso
Tu negdje nalazi se i tzv. Casa Grotta di Vico Solitario, još jedna muzejska postavka, s malo većom špiljom i s malo višom cijenom (5 eura), da utvrdite već viđeno gradivo. Poslije samo još pet minuta šetnje, stižete i do centralnog trga, Piazza San Pietro Caveoso, trga nazvanog po obližnjoj crkvi. Crkva se zvanično zove po Svetom Petru, ali i Pavlu, iako je ovdje svi zovu samo San Pietro Caveoso. Potiče još iz davnog 13.-og stoljeća (da budemo precizni, izgradnja crkve je počela 20 godina poslije izgradnje Hilandara 1198/1218). Trg je prilično velik, s obzirom na raspoloživ prostor (i naravno da je dio trga pretvoren u parking), a sama crkva se nalazi, kao i cijeli trg, na rubu kanjona. Odatle je podjednak užitak gledati kameni amfiteatar, ali sada iz žablje perspektive, ili gledati brdo preko puta, i stazu koja se od visećeg mosta penje do vrha brda i tog nedosanjanog vidikovca. Zaista se ponekad osjeti ta, skoro fizička bol, kad vidite da nemate dovoljno resursa (vremenskih i financijskih) za obići baš sve ono što biste htjeli. Ili ste o tome već čitali, ali niste imali predstavu da je uživo sve to toliko lijepo, da vam postaje jasno čak i zašto su se siromašni špiljski stanari Matere opirali “državnom” iseljenju.
I sama crkva, sa zvonikom, je velikih dimenzija, koje ne odudaraju od bilo koje velike talijanske, katoličke crkve po drugim gradovima. Dakle, ništa od špiljskog izgleda! Crkva je unutra jednostavnog izgleda, poduprta velikim kamenim lukovima, sa skromnim oltarom i vjerojatno spuštenom tavanicom od velikih daski oslikanih religioznim motivima. Unutar se još može vidjeti nekoliko skromno opremljenih kapela i vrlo lijepa krstionica, također iz 13.-og stoljeća, s velikim drvenim poklopcem. Konačna verzija fasade je urađena u 17.-om stoljeću, s jednim glavnim i dvama sporednim vratima, i s tri niše u kojima su statue svetaca (Madonna del Gonfalone i dva već spomenuta sveca).
Nažalost, na trgu, niti igdje u blizini (barem za nepoznavatelje Matere) tog dana nije bilo otvorenih kafića gdje bi se dala popiti neka kavica ili Aperol, pa se moralo nastaviti dalje sa šetnjom.
Šetnja duž kanjona Gravine
“B” varijanta bila je uzeti sobu u obližnjem hotelu “Sant’Angelo Luxury Resort”, s luxury pogledom na trg i okolinu. Cijena za jedno noćenje (za jednu osobu) u lipnju (2025) bila je oko 600 eura, a koliko od toga košta sâm pogled, a koliko sve ostalo, tko to zna.
Sljedeći cilj je bio Duomo, što se pokazalo kao lijep planinarski poduhvat, naročito poslije još jednog spuštanja od Duoma do samostana Convent di Sant’Agostino, pa ponovnog uspona, što se moglo izbjeći boljom organizacijom šetnje. E sad, ako vam kondicija nije problem i ako niste izbjegavali “leg’s day” u teretani, ovi usponi i silasci stubištima gore-dolje su savršen način za vidjeti pravu Materu u kamenu!
Kako god, za one koji nisu u savršenoj formi, najbolje je poći putem uz kanjon, po imenu Via Madonna delle Virtù, pri čemu ćete usput vidjeti zgrade bivšeg samostana Santa Lucia ed Agata alla Civita, pa jednu lijepu pećinsku crkvu – Chiesa Rupestre Madonna delle Virtù e San Nicola dei Greci – Sassi (kakvi dramatični nazivi crkava!) i jednu špiljsku osteriju – Osteria al Casale, u kojoj možete predahnuti i ručati (naravno, od svibnja nadalje, u jeku turističke sezone, uvijek je dobro imati rezervaciju, iako pola sata čekanja uvijek riješi stvar). Tu se izbija na veliku krivinu, odakle ćete odmah vidjeti spomenuti samostan Sant’Agostino, a put kojim ste došli zavija za skoro 180 stupnjeva i vodi uzbrdo k Duomu.
S te krivine, ili kada se još malo približite samostanu, svjedočit ćete još jednom predivnom pogledu na Materu (dio koji se od Duoma spušta k vama) i na kanjon s tada skoro suhim koritom Gravine. Opet s dramatičnim oblacima iznad, sve u režiji majke (matere) prirode, s tim kontrastom sivog kamena, zelenog brda nasuprot Materi i tog šućmurasto-crno-plavog neba.
Samostan Sant’Agostino
Kada ste u nekom gradu kratko vrijeme, i kada ima toliko toga za vidjeti, naravno da nećete provoditi previše vremena u zatvorenim prostorima, pa tako ni po crkvama Matere. Pogotovo ako ste već obišli velike talijanske gradove i bili u “duomima” (glavnim gradskim crkvama) Milana, Rima, Vatikana, Napulja… Ali, ne smeta ući i malo baciti pogled. Tako i samostanu Sant’Agostino, i pripadajućoj crkvi – Chiesa rupestre di San Giuliano o Madonna delle Grazie, možete posvetiti desetak minuta. Svakako da je i po unutrašnjosti crkava očigledno da se nalazite na jugu Italije. Ipak je i ovdje to stoljetno siromaštvo, kao i sve vojske, carstva i kraljevstva koja su ovuda prošla – i više odnijela nego ostavila, dovelo do toga da unutrašnjost crkava ne izgleda ni približno onako grandiozno ni kičasto kao na sjeveru Italije. Ali dobro, i crkva Svetog Giulianna je prilično impresivna građevina, jednostavne unutrašnjosti, uglavnom bijelih zidova, s interesantnim orguljama (iz 1749. godine!) u prostoru iznad oltara.
Kompleks samostana inače potiče sa samog kraja 16.-og stoljeća, i izgradili su ga redovnici emeritanskog reda Sant’Agostino. Molitve Bogu nisu spasile samostan od uništenja u potresu od prije skoro 300 godina, ali je kompleks obnovljen, samostan kasnije “ukinut” i danas je, kaže sveznajuća Wikipedija, ovdje sjedište Nazdorništva za arhitektonsku i ekološku baštinu.
Par informacija za gurmane
I kada ste se nauživali religioznih motiva i pogleda na okolni pejzaž, možete lagano krenuti uzbrdo k Duomu, ulicom Via D’Addozio, gdje će vas poslije svega desetak metara šetnje dočekati u zasjedi restoran Baccus, sav u šarenom cvijeću, mjesto koje ne možete ne primijetiti. Pa ako niste već negdje ručali, ovo je jedno od privlačnih mjesta, sa šefom kuhinje nagrađenim brojnim titulama. Svačega tu ima, od raznih varijanti tjestenine, orechieta, raviola, lazanja, pa do entrecôte (biftek bez kostiju odsječen od ramsteka) od crnog angusa s crnom kiparskom soli (!), pa “Pecora alla pignata”, tradicionalno lokalno jelo, gdje se zajedno kuhaju ovčetina i sezonsko povrće, i to 12 sati krčkanja u glinenoj amfori zapečaćenoj tijestom za kruh i da ne nabrajamo dalje! A cijene tih glavnih jela kreću se od 20 do 35 eura. Mnogo? Tko to može reći, ne ručate svakoga dana talijanske specijalitete u Materi…
Tamo gdje je ukusna hrana, tuda je prošao i Stanley Tucci, poznati glumac, podjednako poznat i po svojim obilascima talijanskih regija i predstavljanja regionalnih specijaliteta, ne samo restorana već i lokalnih proizvođača hrane, voća, povrća, i – naravno – vina. Tucci je u svojim pohodima prošao i kroz Materu, a njegova preporuka je restoran Vitantonio Lombardo, nazvan po svom šefu, ponosnom nositelju Michellin-ove zvjezdice. I ovaj restoran je smešten u adaptiranu špilju, a nalazi se u onoj ulici koja prolazi duž kanjona, Via Madonna delle Virtù. Signore Lombardo ne samo što je odličan kuhar, već je i maštovit kum svojim jelima – čija su imena, na primjer, “Ispustio sam jaje u vrtu” ili “Pogled iz drona na Murgiju”, a za Tuccija je napravio specijalno jelo “Siromaštvo i plemstvo sa sosom od crvenog vina”, tj. kombinaciju telećeg filea i telećeg grkljana, slatkog kruha prekrivenog crnim mrvicama da bi sve to izgledalo kao dekadentni crni tartuf.
Eh, kako je divan Tuccijev posao – ići po Italiji, jesti najbolja jela i piti najbolja vina, i još vas netko plaća za to!
Tradicionalna jela Matere i Basilicate
Kao i u svakoj talijanskoj regiji, ili čak i u pojedinačnom mjestu, tako i ovdje, u Materi, postoje neka tradicionalna jela, pa da spomenemo i njih. Tu je Cialledda, tj. miks sjeckanog starog kruha ugnječenog s rajčicom, a toj smjesi se, sezonski, dodaje i raspoloživo povrće, luk i masline, zimi i poširano jaje, pa se to sve zalije maslinovim uljem i pospe origanom. Ili (već djelimično spominjana) Pignata, koja ime duguje zemljanoj posudi u kojoj se kuha ovčetina. E sad, kad se ovčetina odmasti u ključaloj vodi, strpa se u amforu/pinjatu, s komadićima lokalnog sira, kobasice, zajedno s raznim povrćem i divljom cikorijom. Onda se, kao što je već napisano, otvor pinjate zatvori tijestom za kruh i peče/krčka do 12 sati, i na kraju se sve to lijepo pojede kao (pre)ukusna čorbica.
Slijedi i pire od boba ili graha, s divljim biljem, a posebno cikorijom, a zatim i krapijata – juha od mahunarki i žitarica, ili, preciznije, juhica u koju se ubaci leća, grah, pšenica i malo piletine. Ova juha se tradicionalno spremala na proljeće, kada bi stanovnici praznili kante u kojima su skladištili povrće tijekom zime, i onda bi sve to lijepo ubacili u teću, skuhali i pojeli, a glavna zabava bi došla koji mjesec kasnije – na festivalu Krapijate, prvog kolovoza.
Po navedenim jelima, i pogotovo sastojcima, može se vidjeti da se kuhalo što se imalo po kućama, i da se to teško može nazvati gastronomskim specijalitetima. Naravno, kad se našetate gore-dolje po Materi, pa ogladnite, pa pričekate da dobijete svoj stol, popijete aperitiv, i onda vam stigne jelo sa zvučnim talijanskim nazivom, lijepo na oko, mirišljavo i ukusno, a vi mrtvi gladni – sve to zaista djeluje neobično i privlačno, ali kada biste tih nekoliko jela morali jesti cijele godine… e onda biste shvatili kako je bilo živjeti ovdje prije jednog stoljeća. Da danas ustane iz groba neka bakica iz Matere sa početka 20.-og stoljeća i da vidi što turisti plaćaju da bi jeli po ekskluzivnim restoranima, krstila bi se i lijevom i desnom rukom.