Garmeh

GARMEH

Autor: Voyager

Pješčane planine
Pješčane planine
Mrtve palme
Mrtve palme

Napustiti Esfahan nije bilo lako, no idemo u pustinju. Naše sljedeće odredište je pustinjska oaza Garmeh, čuli nešto o tome, pa rekoh ajmo vidjeti i to. Do tamo idemo busom, ovaj puta mercedesovim, jer volvo bus ne ide u tom smjeru. Razlika je u cijeni, starosti, udobnosti i postojanju klime, volvo je tu puno bolji i moderniji. Prvo moramo stići do gradića Khura, 300 km prema istoku, cijena prava sitnica, 10 kuna. Bus poluprazan, polako se vuče kroz prašinu i pustinju, stane ponekad da bi pokupio kojeg putnika ili da bismo se mi osvježili, toalete uglavnom izbjegavamo na tim stajanjima, jer rijetko ima vode.

Kornjača iz busa
Kornjača iz busa

U vožnji vozač primijeti kornjaču na cesti, pa se vozi jedno 200 metara u rikverc da ju pokupimo, Iranac s plavim očima izlazi po nju, svi se slikamo i veselimo, kao da je to svjetsko čudo.

Taksi u pustinji
Taksi u pustinji
Pada noć
Pada noć

Dva dana prije smo nazvali vlasnika, Ateshoonija, i najavili dolazak. Oaza je ‘otvorena’ u proljeće i jesen, ljeti je neizdrživo pa nema nikoga osim životinja i dva čuvara. Sada je sezona i dobro je da smo se najavili malo ranije. U Khuru će nas čekati taksi i prebaciti do Garmeha.

U busu je i jedan mladi francuski par koji ide u istom smjeru, pa odlučimo da ćemo istim taksijem, podijeliti trošak, do oaze ima pola sata vožnje, večer je već pala, stižemo na odredište.

Oaza Garmeh
Oaza Garmeh
Unutrašnjojst kuće
Unutrašnjojst kuće

Ulazimo u objekt koji je napravljen od blata, pijeska i drveta, prije tko zna koliko stoljeća, ali vrlo dobro uređen iznutra i održavan izvana. Ovo odmorište drži jedna pomalo nekonvecionalna iranska obitelj umjetnika i to se vidi s vrata. Glava obitelji pozdravlja sve goste, bez obzira na spol, majka obitelji sprema hranu, nema nikakvog pokrivala na glavi, pa odmah sugeriraju mojoj suputnici da se ovdje može i opustiti i maknuti sa sebe sva pokrivala.

Umjesto prozora, na velikim otvorima su mreže koje puštaju zraku da neprestano struji kroz objekt, ali i da spriječava pustinjski pijesak i kojekakve insekte da nam zagorčaju život.

Sviđa mi se jako. Gledam u daljinu i mislim na ljude s posla. Koliko bi ovo samo svima značilo da se dođu skulirati na par dana. Priroda, puno drugačija nego ono na što smo navikli, hrana toliko dobra, domaća, kakvu do sada nismo jeli u restoranima, u neograničenim količinama. Boravak ovdje vas košta oko 25 EUR-a po danu, tri obroka, spavanje i odmor.

Iranski stol
Iranski stol

Naravno, izuvamo se prije nego sjednemo na stol, jer je ovdje sve u tradiciji, pa tako da nema klasičnog sjedenja za obrokom, nego postoji dio gdje svi sjedimo na podu tj. tepihu, zavalimo se u jastuke, dofuramo hranu i piće i guštamo.

Tu je i jedna francusko-iranska obitelj, vrlo zabavni s puno iskustva o ovoj zemlji, jer je žena rođena Iranka, puno saznajemo od njih uz čašicu čaja, te zvuke daire koju svira mlađi sin i tako pojačava nevjerojatnu kombinaciju podražaja u istom trenutku.

Smještaj je također tradicionalan, kao da spavamo u golubarniku, sanitarni čvor je čist i uredan, posluga efikasna i na usluzi. U dvorištu dvije deve, par pasa, oko oaze palme, ali nažalost sve crne, jer su se smrzle ove zime i kao posljedica toga, zapaljene kako bi se oporavile tj. prepustile mjesto onima koje će iznova izrasti. Svejedno, šetnja po okolici je čarobna i opuštajuća, prati nas gazdin pas, ničim izazvan.

Cesta kroz slano jezero
Cesta kroz slano jezero
Šetnja po slanom jezeru
Šetnja po slanom jezeru

Sutradan idemo na izlet na slano jezero, ustvari isušenu površinu u pustinji koja izgleda kao da je netko preorao bijelo blato, vozimo se po cesti toliko pustoj da joj ne vidiš kraja, s obje strane pustinja.

Eksploatacija soli
Eksploatacija soli
Igra sjene
Igra sjene

Nedaleko je i tvornica soli, Nijemci gradili i kopali kanale, pa sad to izgleda kao da je neki drugi svijet, plava prozirna voda, puna soli.

Jahanje na devama po pustinji, nezaobilazni je doživljaj i ovdje, u daljini se vide deve koje slobodno trče po pijesku.

Pustinjske planine
Pustinjske planine
Pješčane dine
Pješčane dine

Posjećujemo i pješčane dine. Tu se nema što reći, sjedneš i mozak baj baj, sve je tako irelevantno i sve brige nestaju u tom beskraju pijeska i sunca. Ložimo vatru, sjedamo oko nje, jedemo neke slatke domaće proizvode, gazdin sin uzima daire i kreće ritmika zvukova udaranja, pomiješana s pustinjskim vjetrom, kao da nas nema, toliko smo mali ispod zvjezdanog neba. Teško je opisivati sve ovo, možda pustiti slikama da pokušaju dočarati barem dio ovog iskustva.

9 thoughts on “Garmeh”

  1. Pročitala, @voyager, i ostala bez riječi, s osmijehom. Tako lijepim, ležernim i dopadljivim načinom si nam predočio ovaj kutak mira, da ću sad i ja mozak baj baj i otploviti u pustinju uz zamišljene zvuke daira 🙂

  2. Razmišljala sam kako bih se snašla u oazi bez sanitarnog čvora i bez nedostatka vode – teško. Inače o tome razmišljam svaki put kad čitam @voyagerove putopise iz Irana.
    Nekako mi je higijena sumnjiva dok se jede?
    Sve bih te to pitala, @voyager, ali ne bih htjela izgledati razmaženo 😉
    Uživam čitajući o tvojim pustolovinama, ali se sigurno ne bih upustila u tu avanturu. Možda kad bi mi se ukazala prilika i bih? Tko zna?
    U svakom slučaju sam uživala u putopisu.

  3. upravo je u oazi bilo najčišće jer je to jedino mjesto koje smo posjetili a da je dominantno namjenjeno (avan)turistima, dapače, hrana je tu bila najkvalitetnija i vrlo čista, kao i sanitarni čvor…usudio bih se reći iz vlastitog iskustva da je jugoistočna Azija puno veći izazov glede čistoće…
    što se tiče vode, ljeti gotovo da je i nema, stoga ovo ‘odmaralište za dušu i tijelo’ i ne radi tada, nego uglavnom u proljeće i jesen kada vode ima iz dubokih izvora…

  4. Zanimljiva i neuobičajena destinacija , čini mi se izuzetan autor, koji piše lako, ležerno i duhovito, sve to popraćeno dobrim fotografijama ,
    i eto recepta za savršen putopis kao što je ovaj o Iranu.

  5. Nisam nikada bio u Aziji (osim u tom dijelu Istanbula), ali su mi iskustva s oazama vrlo slična. Ako mi je u Tunisu negdje bilo sve prihvatljivo (osim naravno u europeiziranim hotelima) onda su to bile oaze. Pogotovo planinska. U pustinjskim oazama je pijesak neizbježan pratitelj svega i svačega, ali on puno više zapravo samo smeta nego što daje osjećaj nečistoće. Planinska oaza zato djeluje kao netom oprana.
    Tamo su definitvno bila najgora ona stajališta uz cestu i još gora od očekivanja.

  6. Gledam ove kuće izgrađene od blata, drveta … i pitam se kad bi mi neki komad pao na glavu ???
    Ma ipak bih i ja zavirio u oazu, jahao na devama i skakao po dinama. I hodao po bijelom jezeru.

  7. Pustinja me oduvijek očaravala i privlačila, a sada nakon pročitanog doživljaja i upečatljivih slika poželjeh otići i baš kao što ste napisali “skulirati se” par dana u oazi tako jednostavne ljepote i prirodne arhitekture.
    Zaista dojmljivo.

  8. Pustinjski pejzaz,jos k tomu i boravak u oazi Vas je ocito
    fascinirao,a tu je i umjesnost da nam priblizite neobicna
    podrucja i ljubazne domacine.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Scroll to Top