Budimpešta-drugi dan

 

Tri lijepa dana u Budimpešti (2)

Autor: Ivan A.

Subota, 27. kolovoz 2016.: Pošto smo prvi dan obišli već dobar dio znamenitosti u Budimpešti, idući dan bio je nešto lakšeg ritma. Glavna znamenitost koju smo taj dan obišli bila je bazilika Svetog Stjepana (Szent István-bazilika).

 

Bazilika Svetog Stjepana izvana

Bazilika Svetog Stjepana izvana

Unutrašnjost bazilike

Unutrašnjost bazilike

Unutrašnjost bazilike 2

Unutrašnjost bazilike 2

Spomenuta bazilika danas je po veličini treća, ali po značaju prva crkvena građevina u Mađarskoj, po čemu se svakako može vidjeti njezina važnost, posebice za religiozni dio populacije. Zajedno s parlamentom u Budimpešti, bazilika, koja je dovršena 1905. godine, najviša je građevina u gradu (96 metara). Unatoč tome što su se već unutrašnjost prizemnog dijela bazilike te njezin eksterijer činili dovoljno impresivni, odlučili smo, uz malu nadoplatu, popeti se na gornji dio bazilike, što, doduše nije bila ni pretjerano lagana misija (300-injak stepenica od kojih je dobar dio bio u kružnom redoslijedu). Iako smo se morali malo pomučiti (na što se, moram priznati, dobar dio naše grupe ipak nije odlučio) to se isplatilo jer se s gornjeg dijela bazilike svakako pruža lijep pogled na okolni dio Budimpešte.

U bazilici – ah, te mnogobrojne kružne stepenice

U bazilici – ah, te mnogobrojne kružne stepenice

Gornji dio bazilike izbliza

Gornji dio bazilike izbliza

 

Gornji dio bazilike izbliza 2

Gornji dio bazilike izbliza 2

Gornji dio bazilike izbliza 3

Gornji dio bazilike izbliza 3

Nakon razgledavanja bazilike, sljedeća na redu bila je državna opera u Budimpešti. Nalazi se na Andraševoj aveniji, a druga je najveća opera u Budimpešti i Mađarskoj. Otvorena za javnost 1884., s kapacitetom od oko 1300 ljudi, svakako predstavlja impresivno zdanje.

 

Zgrada državne opere

Zgrada državne opere

Ostatak subote, te nedjelja do otprilike 15, 16 sati bili su predviđeni za vlastite programe. Tako smo odlučili podzemnom željeznicom (kojom smo se neki od nas tom prilikom vozili po prvi puta u životu) doći do „kuće terora“. Inače, kod podzemne željeznice valja biti veoma oprezan, jer kontrolori znaju čekati ispred vlakova, ako ne prije nego što ulazite u vagon, znaju vas dočekati nakon što izađete iz njega. Tako su kontrolori jednog čovjeka iz naše grupe  uhvatili s neponištenom kartom, što ga je na kraju koštalo 8000 forinti (oko 200 kuna). Zanimljivo je istaknuti da njihova podzemna željeznica funkcionira još od 1896. godine, što bi značilo da je Budimpešta bila drugi grad u svijetu koji je uveo korištenje podzemne željeznice (odmah nakon Londona koji je isto uveo 1890.). Što se tiče „kuće terora“, ondje su na jednom mjestu sakupljena sva negativna sjećanja na totalitarne režime koji su postojali u Mađarskoj – točnije na „strelaste križeve“ (radikalnu frakciju mađarskih nacionalista koji su uz pomoć njemačkih nacista preuzeli vlast u Mađarskoj 1944.) te na komunističku vlast koja je u Mađarskoj postojala od 1945. sve do pada komunizma krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća. Iako se „kuća terora“ činila općenito zanimljivom, te je na ulazu u svaku prostoriju postojao papir na kojem je ukratko na mađarskom i engleskom bilo objašnjeno o čemu se radi u svakoj prostoriji, čini mi se da bi kuća mogla biti zanimljivija Mađarima, ili pak onima koji znaju mađarski relativno dobro, budući da su audio i videozapisi bili velikom većinom na mađarskom, te bez prijevoda.

uniforma „strelastih križeva“

uniforma „strelastih križeva“

razne karikature (tko zna mađarski razumjet će)

razne karikature (tko zna mađarski razumjet će)

tenk (sve tri fotografije su iz „kuće terora“)

tenk (sve tri fotografije su iz „kuće terora“)

Kada smo završili s razgledavanjem spomenute kuće, odlučili smo predahnuti, te navečer prije izlaska pojesti nešto od mađarske hrane, a s obzirom na to da smo htjeli nešto „brzinski“ – odluka je pala na langos – tradicionalnu mađarsku hranu, što je u stvari neka vrsta pogače koju napunite ili na koju stavite priloge po izboru. Uobičajena je kombinacija vrhnje i sir, a mi smo uz ta dva sastojka odlučili dodati kobasicu i špek. Po prihvatljivoj cijeni (oko 800-900 forinti, dakle 20-23 kune) svatko od nas je dobio porciju od koje se mogao solidno najesti, dovoljno da do idućeg prijepodneva nismo morali ništa jesti.

Langos sa vrhnjem, sirom, špekom i kobasicom, bon apetit

Langos sa vrhnjem, sirom, špekom i kobasicom, bon apetit

Nakon večere, odlučili smo (kao i u petak navečer) otići u neki noćni klub. U obje večeri izašli smo u klubove Instant i Szimpla kert. Ostat će mi u sjećanju od petka navečer kako su nas redari na ulazu u Instant pitali „Where are you from“? Kada smo odgovorili da smo iz Zagreba redari su kao iz topa ispalili „Aha, Dinamo Zagreb, mamiću cigane“, na što smo, naravno, puknuli od smijeha. Ono što treba istaknuti jest: pazite se taksista! Kada smo u Szimpli kert pitali kako doći do Instanta, redari, ni pet ni šest, zovu taxi, čija cijena ide normalno kada taksi vozi ravno, međutim u zavojima cijena luđački podivlja, uz, naravno, vozikanje nekim apsolutnim okolnim ulicama umjesto da se ide direktno. Dakle, ako  vam je nešto dovoljno blizu da biste prošetali – mobitel u ruke i pokušajte se snaći. Ulaze u ove klubove nismo morali plaćati (doduše, valjalo je pričekati da se dođe na red za upad u Instant); glazba je bila dobra, a cijene pića pristupačne. Nakon što smo se zabavili i proveli i tu večer, bilo je vrijeme za poći natrag u hostel te se lagano pripremiti za pokret, budući da je u nedjelju bio predviđen povratak za Zagreb.

 

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: