Kina – 4.dio

Dolazak u Peking

Autori:
M. i V.  Tkalčić

Kakva promjena! Na stanici, jednostavnoj, ali vrlo čistoj, dočekuju nas nasmijana kineska lica. Toliko vremena nismo vidjeli smješak na licu čovjeka, a ovdje su svi sretni, nasmiješeni, prirodni. Naše službene vize su u redu. Mladi carinik, nalik lutki, visok i mršav, dolazi i daje nam deklaracije. Izgovorio je naučeni engleski tekst, kojeg je nekoliko puta ponavljao.

Granica SSSR-Kina
Granica SSSR-Kina

Kakva promjena! Na stanici, jednostavnoj, ali vrlo čistoj, dočekuju nas nasmijana kineska lica. Toliko vremena nismo vidjeli smješak na licu čovjeka, a ovdje su svi sretni, nasmiješeni, prirodni. Naše službene vize su u redu. Mladi carinik, nalik lutki, visok i mršav, dolazi i daje nam deklaracije. Izgovorio je naučeni engleski tekst, kojeg je nekoliko puta ponavljao.

U čekaonici smo oko jedan sat. Mijenjamo valutu za juane. Gladni, jedva smo dočekali otvaranje restorana. Konobar nam je zaželio dobrodošlicu. Nakon toliko dana loše hrane, fantastičan miris i okus kineske hrane nas je osvojio.

Nakon večere smo otišli do Andrewa, na, kako on kaže, “very, very good stuff”. Odnosilo se to na wischey. Nisam uživala u tom stuffu (ne samo zato što ni inače ne pijem alkoholna pića, već i zbog toga što sam sada bila sigurna da ćemo za oko 9 mjeseci dobiti novog Tkalčića). Pridružuje nam se Marijana (djevojka iz Švedske, hrvatskog porijekla). Pričamo o Rusima (još uvijek jako pod njihovim dojmom), Intouristu, umiremo od smijeha. Kasnije nam se pridružuju naša dva švedska prijatelja i jedan novi: Burnt Person, odnosno Erik koji je slavio svoj 40. rođendan. Ostali su slavili prelazak na kinesku stranu. Slavlje smo napustili oko 2 sata iza ponoći, ostali oko 4. Bila je to luda noć.

15.05.1986.

Današnji dan, za razliku od jučerašnjeg, je protekao u miru. Opet smo jeli dobru kinesku hranu i jabuke koje smo kupili u SHEN-SHEN-JANG-u. Burnt nas je posjetio više puta.

Posjetili smo Georga i Beth. Georg nam je dao kineska imena. Od sada se zovemo:

GUO LA MI (Vlado) i GUO LA CHEN (Mladenka).

Sve se više približavamo cilju našeg putovanja vlakom: Pekingu! Sutra u 6:30 trebali bismo biti tamo. Kraj kroz koji prolazimo je zanimljiv. Sve obrađena polja koja sežu u nedogled. Polja još uvijek obrađuju plugom kojeg vuče konj. Posvuda slobodne životinje: krave, ovce, konji, guske, patke i svinje. Malene seoske kuće. Sve je vrlo uredno i toplo. Pokraj pruge su posađeni grmovi ukrasnoga bilja. Oko polja se nalaze redovi stabala. Nema ograda, nema žica, papira i nepotrebnih stvari kao u Rusiji.

 16.05.1986.

Ustali smo oko 5:30. Umorni. Cijelu noć lokomotiva je trubila i to u razmacima od par minuta. U kupeu je bilo vruće, tako da smo se neprestano budili. Čuo se razgovor iz susjednih kupea. Neumorni Šveđani. Uskoro smo ugledali prve kuće. Peking! Polako ulazimo u taj veliki grad. Prvi dojam: prljav i siv. Posvuda ljudi koji vježbaju TAJ ČI. Po parkovima, mostovima, autobusnim stanicama, grupno ili sami za sebe, pokreću ruke i noge u polaganom ritmu. Pokret rukom, zatim lagano podizanje koljena, okret u stranu…

Izlazimo iz vlaka. Napokon u Kini! Posvuda Kinezi, naravno. Odlazimo do CITS-a (China International Travel Service – organizacija koja pomaže strancima u Kini, pružajući im različite turističke usluge). Ali, prvi problem – otvara se tek u 8:30, a sada je nešto više od 6:30. Posjedali smo po stubama ispred hotela u kojem se nalazi CITS.

Dječja skupna kolica
Dječja skupna kolica

Svi kažu da u Kini treba biti jako strpljiv, jer oni drugačije od nas doživljavaju vrijeme. Čekali smo i dočekali: sobu. Nalazi se u hotelu srednje kategorije, nešto izvan centra grada. Odlazimo taksijem do hotela. Prolazimo malim, izgleda, vrlo siromašnim ulicama. Svuda mnoštvo ljudi, svi žure (ili nam se to samo čini), međusobno se sudaraju, na cesti biciklisti (u Kini, za sada, nema privatnih automobila, ljudi mogu imati samo bicikle), slijevaju se kao rijeka sa svih strana. Ne znamo gdje bismo prije pogledali. Tako nam je sve novo i strano. Došli smo u neki drugi svijet.

Štandovi s povrćem i voćem. Počele su lubenice.

Tete vode djecu iz dječjeg vrtića. Slatki, mali Kinezi. Primijetili smo da sasvim mala djeca (od 1 do 2 do 3 godine starosti) nemaju pelene već samo razrez na stražnjem dijelu hlačica. Zanimljivo, a donekle i razumljivo, jer Kinezi još uvijek ne koriste deterdžent za pranje rublja. Djecu voze u lijepim, drvenim kolicima. Ponekad i po dvoje, troje u istim kolicima. Oni koji imaju bicikle s prednje strane imaju pričvršćenu malu stolicu za dijete.

detalj s ulice -1
detalj s ulice -1
detalj s ulice - 2
detalj s ulice – 2

Evo nas pred hotelom. Smješten je uz kanal.

Penjemo se na treći kat. Za dobiti ključ od sobe moramo platiti 2 juana. Tad još nismo znali da dva plaćena juana nisu nepovratna, već se dobiju natrag prilikom napuštanja hotela. Zbog toga smo cijelo vrijeme provedeno u Pekingu nosili sa sobom ključ od sobe, kako ne bismo svaki put za njega plaćali dva juana.

Ulazimo u sobu s tušem. Na zidu dvije slike. Dva odvojena kreveta. Pored svakog par japanki. Poslije smo vidjeli da je to zajedničko svim kineskim hotelima. I ne samo hotelima. I u vlaku, kad smo putovali spavaćim kolima, dobili bismo japanke ili neke druge plastične papuče.

Tuširamo se i odlazimo na ručak u restoran hotela. Velika prostorija sa stolicama obojenima u plavo. Uglavnom Kinezi i poneki stranci, gosti hotela.

Poslije ručka, spavanje. Bili smo previše umorni i iscrpljeni za odmah krenuti u obilazak grada.

Nakon nekoliko sati, odmorni, krećemo. Sunce neumorno grije. Osjeća se miris ljeta.

Prolazimo kroz tržnicu. Ljudi svuda oko nas. Trebat će vremena da se naviknemo na toliko ljudi. Ovoga puta smo zaista shvatili što znači to da je Kina najmnogoljudnija zemlja svijeta.

Iz mini-autobusa čuje se prodoran glas: Kineskinja poziva ljude na vožnju do grada. Karta u ovom autobusu je nešto skuplja od karte u običnom gradskom autobusu, ali je zato i vožnja njime ugodnija. Prolazimo pretrpanim ulicama. Državni auti jure među biciklistima i TRUBE! Neumorno. Kasnije smo se na to navikli.

Središnja ulica u Pekingu
Središnja ulica u Pekingu

Mnogo djevojaka vozi autobuse i djevojke su, uglavnom, kondukteri. Vozači autobusa i taksisti nose bijele, vunene rukavice.

Glavne ulice Pekinga su široke. Po okolnim zidovima više nema komunističkih parola, već samo reklame za Toyotu, Grunding… Kina se budi i to vrlo brzo i, čini se, uspješno.

Odlazimo do željezničke stanice. Posvuda ljudi. Sjede ili leže po prljavom podu. Unutra, ogromni redovi za karte. Sjedimo i gledamo u znakove koje ne možemo odgonetnuti. Rješenje je CITS.

Pokušavamo pronaći Metro. Pronašli smo ga. Pokazujemo plan grada “kidateljici” karata i pitamo je za ZOO. Na ovom planu grada imena ulica i određenih mjesta napisana su kineskim pismom. Imamo i drugi plan grada, identičan prvom, samo na engleskom.

Šest stanica do ZOO-a. Broj 6 pokazala je tako da je ispružila palac i mali prst jedne ruke, a ostale prste stisnula u šaku (u početku smo imali određenih problema dok nismo naučili kinesko pokazivanje brojeva rukom – tako bismo umjesto dvije dobili osam karata i slično).

Izlazimo na 6. stanici, ali ZOO je još prilično daleko. Odustajemo od posjete ZOO i odlazimo u Beijing hotel, gdje se trebamo naći s putnicima iz transsibirskog vlaka. Ovaj hotel je jedan od najmodernijih u Pekingu. Večeramo u hotelu. Atmosfera je evropska. To nam ne odgovara. Želimo doživjeti Kinu onakvom kakva ona zaista jest. Oko ponoći se taksijem vraćamo u svoj hotel. No, zaboravili smo ime našeg hotela, te je naš put do njega bio prilično dug.

Prva noć u Kini. Žablja uspavanka. Očekuje nas novi dan.

O PEKINGU

            Glavni grad Kine već više od 800 godina s oko 10 milijuna stanovnika. Metropola i selo, istovremeno. Široke avenije i impozantne građevine u centru Pekinga kao odgovor na male kućice i uske ulice u predgrađima gdje većina ljudi živi. Peking obiluje povijesnim spomenicima, no mnogi od njih su za vladavine Mao Tse-tunga (kako navode autori vodiča “U istraživanju starog Pekinga”) pretvoreni u moderne restorane ili policijske postaje i barake. Današnja vlada, na čelu s Deng Xiao-pingom, uložila je napore da sačuva ono što je ostalo.

            Uobičajen obilazak Pekinga sastoji se od posjete Tiananmen trgu, u srcu grada, zatim, Carskoj palači poznatijoj kao Zabranjeni grad koji se nadovezuje na T. trg. Tu je i čuveni Nebeski hram, kojeg smatraju najljepšim u Kini, zatim, posjet Kineskom zidu, Ljetnoj palači i Ming grobnicama.

            Onima, željnim kupovine, stoji na raspolaganju velika robna kuća (Peking No.1 Department Store) i Donfeng (Istočni vjetar) market, kao i niz manjih ili većih dućana u ulici Wangfujing-shopping centru.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Scroll to Top