Tajland, 2. dio: Anek Kusala Sala – Viharnra Sien

Kinezi u Tajlandu

Autor: Sam

Sljedeće odredište našeg jednodevnog izleta nalazi se svega 10-ak minuta vožnje od Silverlake-a i Khao Chi Chana, koje sam opisao u prošlom nastavku. Tajlanđanin Sanga Kulkobkiat, odrastao u Kini, izgradio je ovaj impresivan kraljevski paviljon u ime prijateljstva između dviju država. Kamen temeljac je 1988. osobno položio nedavno preminuli tajlandski kralj, nazvavši ga Anek Kusala Sala. (Google Maps ga speluje kao Anek Kuson Sala.) Kinezi su vrlo važna i cijenjena nacionalna skupina u Tajlandu. Kako sam čuo, čak je i sadašnja kraljevska dinastija Chakri djelomično kineskog podrijetla.

Čak i za površno razgledanje nevjerojatne kolekcije muzeja trebat će vam barem par sati. Ograđeni prostor oko paviljona sadrži brojne eksponate životinja i raznih likova iz povijesti i mitologije.

U prizemlju se nalazi nekoliko stotina eksponata kineskih povijesnih likova i božanstava. Uz svaki eksponat nalazi se opis. Kako u kratkom vremenu pohvatati konce o 5000 godina neprekinute civilizacije – od mitskog Žutog Kralja, pa do posljednje carske dinastije? Kineska tradicija je jedinstvena i vrlo komplicirana mješavina budizma, taoizma i konfučijanizma, koju je teško dokučiti, ali se mora barem površno poznavati ako mislite imati bilo kakvog ozbiljnijeg posla s Kinezima. U tu svrhu vam preporučam knjigu “Umijeće ratovanja” učitelja Sun Tzu-a.

Na katu se u jednoj od prostorija nalaze likovi Bude u raznim položajima, koji odgovaraju danima tjedna. Čitam tako da rođenima utorkom odgovara lik ležećeg Bude. Sad mi je jasno zašto mi ležanje tako dobro ide u životu i zašto su mi trebale više od dvije godine da napišem ovaj serijal. (Dobro, nisam baš rođen u utorak, ali mora čovjek naći neki izgovor, kad već nemam razlog). U susjednoj su prostoriji prikazi svakodnevnog života u Tajlandu.

Izlazim na terasu i suočavam se sa desecima živopisnih brončanih statua koje prikazuju redovnike legendarnog hrama Šaolin u raznim borilačkim pozama. Nadgleda ih sa strane iz hladovine nitko drugi do slavni Lao Tsu, autor djela pod nazivom “Tao Te Ching” i utemeljitelj taoizma.

Hram Šaolin se povezuje sa starim kineskim borilačkim vještinama. One se u svijetu često zovu “kung fu”, ali to ustvari znači “dobro obavljen posao”.

Prema legendi, kad su Mandžurci, osnivači dinastije Qing, provalili u Kinu i srušili dinastiju Ming, djevojka pod imenom Ng Mui (kantonski) ili Wu Mei (mandarinski) uspjela je pobjeći i sklonila u Hram Shaolin. Budući da je potjecala iz vladajuće obitelji, osvajači su krenuli u potragu za njom, te je otkrili, koristeći se standardnim trikovima poznatim u cijelom svijetu: podmićivanjem i ucjenama. Hram je uništen u teškim borbama, ali je Ng Mui uspjela pobjeći. Sklonivši se u divljinu, izgradila je poseban borilački stil, prilagođen ženama, gdje se snaga i energija većeg i jačeg oponenta usmjerava natrag prema njemu. One je prenijela tu vještinu svojoj učenici koja se zvala Wing Chun i po njoj je borilačka vještina dobila ime.

Kao što je slučaj sa svim legendama, pitanje je koliko u svemu ima istine. Wing chun se stoljećima prenosio isključivo s koljena na koljeno i bio je potpuno nepoznat na Zapadu dok ga nije promovirao Bruce Lee, koji je učio kod posljednjeg opće priznatog velikog majstora koji se zvao Ip Man, preminulog krajem 60-ih. Tijekom okupacije Kine, Japanci su zahtijevali od Ip Mana da ih uvede u vještinu wing chuna, ali je on pobjegao u Hong Kong. Ip Man je bio duboko povrijeđen što je Bruce Lee prodao vještinu “bijelim vragovima” (kako nazivaju bijelce), jer se to smatralo izdajom, te je odbio dalje podučavati. Kažu da je prihvatio još samo jednog polaznika, Leung Tinga, koji je nakon Ip Manove smrti otvorio wing chun svijetu.

Time završavamo ovaj putopis. U narednom nastavku serijala vraćamo se na tajlandsku tradiciju i nekoliko dubokih misli koje se pripisuju samome Budi, ali koje se odnose na ljude cijelog svijeta, bez ozbira na vjersku pripadnost.

Prvi nastavak: Znamenitosti Tajlanda – Semiramidini vrtovi – početak serijala
Sljedeći nastavak: Znamenitosti Tajlanda – 3. dio – razmišljanja na pasjoj vrućini