POLJSKO – SLOVAČKA TURA
Autor: Ivan A.
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Poljska – Slovačka – 1.dio
21.6. Zagreb – Budimpešta, Budimpešta – Krakow
22.6. Krakow
2. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Poljska – Slovačka – 2. dio
23.6. Wieliczka + Krakow
24.6. Zakopane, Krakow – Bratislava
3. dio putopisa
25.6. Bratislava
26.6. Bratislava – Zagreb
Subota 25.6. – Bratislava
Ovaj puta sam u noćnoj vožnji uspio nešto i odspavati, i to dobrih nekoliko sati. Valjda sam bio toliko iscrpljen od prethodnih nekoliko dana da mi je glava sama od sebe padala bez problema. Čak je i bus bio krcat, ali ni to mi nije smetalo. Kada ste onoliko premoreni, jednostavno vas nije briga praktički ni za što. Mislim da je orkestar mogao svirati uživo u autobusu, i dalje bih mogao spavati.
Oko 7 sati ujutro dolazim u Bratislavu, gdje dobrodošlica nije bila tako topla kao ona u Krakowu. Odmah me dočekuje kiša i solidno jak vjetar. Ipak, kada sam ušao u unutarnji dio autobusnog kolodvora, premda nije bilo puno ljudi, odmah sam se bolje osjećao. Na suhom ste, na toplom ste, i još imate priliku u 7 ujutro slušati mladu damu kako na klaviru svira Beethovenovu skladbu “Fur Elise”, odnosno “Za Elizu”. Kada naletite na tako nešto, počinju se nametati određena pitanja. Otkuda klavir u prostorijama autobusnog kolodvora, i to u subotu u 7 ujutro? Stoji li on inače tamo pa bilo tko kome padne na pamet može doći nešto odsvirati? Ili određeni entuzijasti aranžiraju dopremanje klavira s vremena na vrijeme?. Da znam svirati klavir, vjerojatno bih krenuo s nekim drugim klasicima, primjerice nešto poput Tom i Jerryja ili Obitelji Kremenko. Ali i Beethoven je prihvatljiv. Posebice s obzirom na to da nemate prigodu baš svaki dan na autobusnom kolodvoru čuti ugodne melodije na klaviru. Kad već spominjem autobusni kolodvor, valja skrenuti pozornost na to da postoji nekoliko važnih autobusnih stanica u Bratislavi. Ona glavna naziva se Mlynské Nivy, ali kada je Flixbus u pitanju od koristi bi vam također mogle biti i stanice Most SNP i Einsteinova, pa imajte to u vidu ako mislite autobusom dolaziti u Bratislavu ili pak ići iz grada.
Nakon što sam se kratko ugrijao u unutrašnjosti autobusnog kolodvora, odlazim na autobus, točnije trolejbus (da da, imaju i takva prijevozna sredstva!) u smjeru hostela gdje sam rezervirao sobu. Po izlasku iz trolejbusa nastavljam kratkom šetnjom prema hostelu. Premda od najbliže stanice do hostela (Pension Petit) ima tek par minuta, prepreka na koju sam naletio, zvana jedno od složenijih križanja koje sam dosada imao priliku vidjeti, malo je ipak oduljila put do rezerviranog smještaja. Dolazim u hostel, ostavljam prtljagu u sobi predviđenoj za to i presvlačim se, budući da sam došao u bermudama i majici kratkih rukava iz solidno toplog Krakowa (25 do 30 stupnjeva, sunčano vrijeme) u 15-ak stupnjeva hladniju i kišnu Bratislavu. Kabanica mi je ovdje svakako dobro došla jer je prijepodne kiša bila lagana, ali uporna. U sat vremena, kada je kiša u prijepodnevnom dijelu dana bila stala, stvarno ne mogu reći da sam vidio puno ljudi na ulici. Inače, u Zagrebu, subotom između 8 i 11 sati, posebice ako se radi o središtu grada, rekao bih da ćete vidjeti barem 5 puta više ljudi nego u isto doba dana u Bratislavi (barem ako je suditi po ovome mome iskustvu). Kod nas će ljudi otići na kavu u omiljeni kafić, pročitati novine, obaviti kupovinu u trgovini, ljekarni, pekarni ili gdje već. Tamo sam imao osjećaj kao da je svijet stao u to doba dana i da je trebalo dosta vremena da se Bratislava “razbudi”. Zbog toga, i zbog podudarnosti u izgledu, odnosno arhitekturi (čime je odmah uočljiva i međusobna sličnost, imajući u vidu povijest iz zajedničke države i srednjoeuropsku kulturu), neki znaju reći da je Bratislava umanjena i dosadnija verzija Zagreba.
To ne znači da u glavnom gradu Slovačke nećete naletjeti na zanimljive detalje, ponude ili događaje, s obzirom da svaki posjet nekom novom gradu predstavlja iskustvo za sebe. Primjerice, jedan događaj mi je u tih prvih par sati hodanja po Bratislavi svakako upao u oko. Jedna je mlađa žena (ne znam da li se radilo u turistici ili nekoj “domaćoj sorti”) u 9 ujutro, po onoj laganoj kiši i oblačnom vremenu, uzela dvije kugle sladoleda u jednoj od slastičarni. Da su bile tipične ljetne vrućine – u potpunosti bih razumio, ali po kiši i vjetru? Mislim si – svaka čast.
Nakon nasumičnog lutanja po ulicama središta grada (prošao sam tako i kroz Mihaelova vrata – Michalská brána, jedina gradska vrata iz srednjeg vijeka koja su ostala sačuvana u središnjem dijelu grada), krećem prema jugu, odnosno onom dijelu grada koji se nalazi južno od Dunava i mosta SNP. Dolazim tako do Vrta Janka Krala (Sad Janka Kráľa), jednom od najstarijih gradskih parkova u Europi, koji je ustanovljen u drugoj polovici 18. stoljeća. Riječ je o jednoj od većih zelenih površina u gradu, a u području parka ističu se gotički toranj (koji je izvorno bio toranj na franjevačkoj crkvi početkom 15. stoljeća, ali nakon potresa iz 1897. godine gornji dio, odnosno vrh spomenutog tornja premješten je u Vrt Janka Krala, dok je na franjevačkoj crkvi nekadašnji vrh tornja zamijenjen neogotičkim elementom) i kip Janka Krala (koji je bio jedan od značajnijih slovačkih pjesnika iz razdoblja romantizma te sudionik narodnog preporoda u Slovačkoj).
Inače, uz Dunav se, slično kao i u Krakowu, smjestilo nekoliko brodova za turiste, tako da, ukoliko poželite provozati se brodom po Dunavu u Bratislavi, ponuda neće nedostajati. Pretpostavljam da je tamo ugodno u tipičnim ljetnim danima, s obzirom da uz Dunav imaju niz kafića, restorana, pa čak i terena za odbojku na pijesku, kao i ležaljke, suncobrane i tako dalje. Kao da ste na plaži. Naravno, nije isto kao na moru, ali potrudili su se približiti ljudima barem dio morskog ugođaja. Prelazim po onom jakom vjetru Stari most preko Dunava, te se postepeno vraćam prema središtu Bratislave.
Na putu prema središtu grada ima nekoliko dojmljivih zdanja. Prolazim tako pored Komenskovog sveučilišta (Univerzita Komenského v Bratislave). Zanimljivo, učilište je osnovano tek 1919. godine, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, a najstarije je slovačko sveučilište. Meni se činilo da je Sveučilište u Zagrebu dosta kasno osnovano kada je ustanovljeno 1667. godine (iako valja istaknuti da je dominikansko sveučilište u Zadru iz 14. stoljeća najstarije u Hrvatskoj), a što tek možemo reći za Slovake kada im je najstarije sveučilište staro jedva stotinjak godina? Očito je njihov položaj u Austro-Ugarskoj bio još i teži nego onaj u hrvatskim zemljama, imajući u vidu da smo uspjeli sačuvati nešto veći stupanj političke, kulturne i društvene autonomije negoli je to bio slučaj u Slovačkoj.
Nakon što sam stao na kratki odmor u simpatičnom Ladererovom parku, sljedeća je postaja bila Plava crkva, odnosno Crkva Svete Elizabete (Modry kostol/Kostol svätej Alžbety). Posvećena je Elizabeti Ugarskoj, ugarskoj princezi, katoličkoj redovnici i svetici, kćeri Andrije II. Arpadovića, ugarsko-hrvatskog kralja od 1205. – 1235., a koji je odrastao u bratislavskom dvorcu. Kao što naziv kaže, crkva je plave boje u svojoj fasadi, ali i mozaicima. Jako je lijepa i zgrada Slovačkog narodnog kazališta (premda mi se zgrada našeg Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu čini dojmljivijom), koje je otvoreno 1920. godine, a u blizini se nalazi i zgrada Slovačke filharmonije. Još par minuta hoda dijeli vas do Hviezdoslavovog trga (Hviezdoslavovo námestie), jednog od prometnijih i poznatijih trgova u glavnom gradu Slovačke. Uzduž ruba trga pružaju se fontane. U svakome slučaju, trg je lijepo uređen, s obzirom da se radi o pješačkoj zoni te osim longitudinalnih fontana ima i dosta zelenila. Čak ima i mostić kojim prelazite preko tih fontana – neki bi rekli nevažan detalj, ali meni se čini skroz fora. Neke od važnijih zgrada koje se nalaze uz Hviezdoslavov trg su veleposlanstvo SAD-a, veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke i hotel Carlton (sve zgrade s južne strane trga), a s obje strane trga možete naći poveći broj restorana i kafića. Na Hviezdoslavovom trgu također se ističe i Ganimedova fontana, prva dekorativna fontana u gradu i prva fontana u gradu koja crpi vodu iz Dunava.
Uslijedio je obilazak glavne vjerske građevine u gradu – Katedrale Svetog Martina (Katedrála svätého Martina/Dom svätého Martina). To je najveća i jedna od najstarijih crkvi u gradu, a njezin značaj leži u činjenici da je upravo ta katedrala bila mjesto krunidbe ugarskih kraljeva od 1563. do 1830. godine. Netko bi se mogao pitati: kako to da se krunidba ugarskih kraljeva odvijala na području današnje Slovačke? Krunidba ugarskih kraljeva se, logično, odvijala na području današnje Mađarske (točnije u Székesfehérváru/Stolnom Biogradu) sve dok 1520-ih osmanlijska vojska nije prodrla i u područje Ugarske te porazila ugarsko-hrvatske snage u bitki na Mohačkom polju 1526. godine, čime je došlo do podjele i pada moći srednjovjekovne Mađarske. Zbog toga se mjesto krunidbe ugarskih kraljeva premjestilo u Bratislavu (koja je kroz povijest nazivana i Pressburg ili pak Požun), s obzirom da su ugarski velikaši i drugi moćnici u slovačkim zemljama imali i dugo vremena zadržali veliki utjecaj. Utjecaj mađarske kulture u Slovačkoj vidljiv je zasigurno i u suvremenoj povijesti (primjerice, prema popisu iz 1961. u Slovačkoj je živjelo 12,4% Mađara, a prema popisu iz 2021. preostalo ih je 7,7%). Inače, katedrala sadržava i katakombe, kao i kripte kao što su kripta obitelji Palffy, isusovačka kripta i nadbiskupska kripta. Tijekom stoljeća, u grobnice katedrale smjestile su se mnoge značajne osobe, poput crkvenih velikodostojnika, zatim Jozefa Ignáca Bajze, autora prvog slovačkog romana, ali i desetaka biskupa, kanonika i francuskih svećenika koji su bježali od Francuske revolucije. Višebojni vitraji u katedrali su svakako lijepo oslikani i mislim da će nastaviti i dalje zadivljavati brojne posjetitelje.
Iduća etapa bio je uspon prema dvorcu (Bratislavský hrad). Na svom usponu iz smjera Katedrale Svetog Martina prema dvorcu naići ćete na kip Elizabete Durinske, u stvari iste one kojoj je posvećena i spomenuta Plava crkva. Bratislavski dvorac ističe se svojim pravilnim, četvrtastim oblikom i, sukladno tome, četiri tornja na uglovima dvorca. S obzirom na to da se nalazi na povišenome i na čistini, dvorac je svakako, uz Katedralu Svetog Martina, jedna od dominantnijih i prepoznatljivijih građevina u Bratislavi, posebice ako imate u vidu da ga možete uočiti s uistinu brojnih i raznih pozicija, bilo da ga gledate s dunavskih mostova, sa Slavin brda ili s drugih lokacija. Temelji dvorca, ispred kojeg dominira kip kneza Svatopluka, potječu još iz 9. stoljeća, a tijekom povijesti obnavljan je nekoliko puta – za vrijeme vladavine carice Marije Terezije te 1950-ih i 1960-ih. Vrijedi istaknuti da se pored dvorca nalaze i lijepo uređen vrt, pod nazivom Baroková záhrada. Koliko sam uspio istražiti, radi se o poprilično novom vrtu – uređen je tek 2016. godine (premda mi se čini da se tada u stvari radilo o obnovi i preuređenju vrta koji je prethodno već bio na toj lokaciji).
Nakon što sam obišao dvorac, vratio sam se natrag dolje prema gradu. Prolazim ponovno Hviezdoslavovim trgom. Sjećam se da sam tom prigodom htio ručati u Zylinder Cafeu, međutim kada sam ušao unutra, rečeno mi je da je praktički cijeli restoran rezerviran. Moguće da su taman onda neki diplomati ondje imali nekakve svoje sastanke, budući da se osim veleposlanstva SAD-a i SRNJ u blizini trga nalaze i brojna druga veleposlanstva.
Tako sam prisiljen promijeniti plan, pa odlazim u Slovak pub na Obchodnoj ulici. Sjedam ondje, uzimam pivo (ipak sam u pivnici) i jelo po nazivu bryndzové halušky. Inače, tijekom svog boravka u Poljskoj i Slovačkoj shvatio sam da i jedni i drugi popriličan broj jela temelje na krumpiru, iako mi se činilo da je u Slovačkoj (odnosno barem u Bratislavi) to još više došlo do izražaja, dok mi se kuhinja u Poljskoj činila nešto raznovrsnija. Tako je i kod bryndzové halušky, koji su jedno od glavnih nacionalnih jela u Slovačkoj. Riječ o valjušcima od krumpira, preko kojih se stavlja bryndza (ovčji sir koji dolazi s planinskih područja Slovačke, Rumunjske, Ukrajine i južne Poljske). U varijanti koju sam naručio dolaze i pečeni komadići slanine, kao i vlasac i/ili mladi luk. Ukupno govoreći – ukusno jelo, lijepog izgleda i zasitno. Što vam više treba? Inače, kada je riječ o valjušcima, možda smo mi navikli na one valjuške koji su veličine njoka, ali kada su bryndzové halušky u pitanju, onda se radi o poprilično manjim valjušcima, gotovo kao zrno riže, i nekako kao da mi je zbog toga bio veći gušt dok sam jeo. Što se tiče Slovak puba, jedna od glavnih promidžbenih krilatica koje možete vidjeti na njihovim jelovnicima, njihovoj internetskoj stranici i drugim mjestima glasi: “Slovak pub – nie je iba pub, je to inštitúcia” (“Slovak pub – to nije samo pivnica, to je institucija”).
Završivši s ručkom, i vidjevši već dobar dio grada, odlučio sam otići do hostela, obaviti prijavu, i uzeti konačno malo pravog odmora u krevetu, a ne kao onaj kad vam se “krevet” nalazi u autobusu tijekom noćne vožnje. Nakon nekih sat – sat i pol, nastavljam s obilaskom grada, pa tako krećem sa znamenitosti koja je bila najbliže mom hostelu: predsjednička Palača Grasalković (Grasalkovičov Palác), koja je izgrađena u stilovima rokokoa i baroka sredinom 18. stoljeća, za Antuna Grasalkovića, ugarskog plemića hrvatskog porijekla. Spomenuta palača bila je jedno od središta glazbenog života u Slovačkoj u baroknom razdoblju, a vrijedi istaknuti i to da je Joseph Haydn ondje nekoliko puta održao koncerte. Dok je prije palača imala ponajprije važnu ulogu u kulturnom životu, sada je ona puno važnija zbog političkog života u Slovačkoj, s obzirom da je ondje rezidencija predsjednice Republike Slovačke. Uz palaču se nalazi i Predsjednički vrt (Prezidentská (Grasalkovičova) záhrada), veliki vrt aranžiran u francuskom stilu, a u vrtu se ističe kip Marije Terezije.
Krećem nakon toga sjeveroistočno od palače, pa nakon 20-ak minuta hoda dolazim do zgrade Slovačkog radija (Slovenský rozhlas). Ako ikada pomislite da zgrada Hrvatske radiotelevizije ili neka druga zgrada sličnog tipa kod nas nije pretjerano dojmljiva, svakako dođite u Bratislavu, pa ćete vidjeti što je neatraktivna zgrada. Radi se o zgradi izgrađenoj u obliku obrnute piramide, a njezina ukupna visina iznosi 80 metara (do vrha antene). Da bi stvar bila tragikomičnija, zgrada je nositelj titule Građevina stoljeća u Slovačkoj u kategoriji Društvene konstrukcije. Imajući to u vidu, uistinu ne znam kakvi su to kriteriji i konkurenti morali biti da bi ta zgrada bila jedna od građevina stoljeća. Projekt izgradnje započeo je 1967. godine, a izgradnja je završena 1983. i ako uzmemo u obzir tadašnju komunističku vladavinu, očito je da zgrada ne može biti primjer neke lijepe arhitekture.
Pet minuta hoda dijeli vas do Blumentalske crkve (Blumentálsky kostol ili punim nazivom Kostol Nanebovzatia Panny Márie – Crkva Uznesenja Djevice Marije), koja je od 1963. godine nacionalni spomenik kulture Slovačke Republike. Izgrađena je u neoromaničkom stilu u razdoblju od 1885. do 1888., a ime je dobila po nekadašnjoj gradskoj četvrti Bratislave Kvetná dolina, čije ime potječe od njemačke riječi Blumenthal.
Nakon toga odlučio sam posjetiti Medicku zahradu. I ovdje je vidljiv francuski utjecaj u uređenju, s obzirom da je Medicka zahrada vrt koji je uređen i renoviran u baroknom stilu i primjer je francuskog vrta te je kao takav jedan od popularnijih gradskih parkova. I na ovoj lokaciji je Joseph Haydn održao nekoliko nastupa, što ne bi trebalo možda toliko čuditi, imajući u vidu da je Beč na samo sat vremena vožnje od Bratislave. Doduše, tada nije možda bilo automobila, ali ne vjerujem da im je trebalo puno više od dva-tri sata vožnje do današnjeg glavnog grada Slovačke Republike.
Nakon posjeta zelenim površinama, nastavljam hodati u smjeru Glavnog trga, a na putu do tog mjesta najprije dolazim do Primacijalne palače. Radi se o neoklasicističkoj palači koja je građena od 1778. do 1781. godine za nadbiskupa Józsefa Batthyánya. Ista ta palača danas je sjedište gradonačelnika Bratislave.
Samo nekoliko desetaka koraka dijeli vas od Glavnog trga (Hlavne namestie). Premda je Glavni trg nešto manji od onog u Zagrebu, na njemu možete naići na nekoliko značajnih zgrada. Jedna od njih je stara Gradska vijećnica (Stará radnica), koja je izgrađena u 14. stoljeću i kao takva je najstarija gradska vijećnica u državi. U sklopu te zgrade nalazi se i najstariji muzej u gradu, a to je Muzej grada Bratislave koji je otvoren 1868. godine. Odmah pored nje nalazi se isusovačka Crkva Svetog Spasitelja (Kostol Najsvätejšieho Spasiteľa, Jezuitský kostol), koja je građena 1636.-1638. godine. te je izvorno bila protestantska crkva, s obzirom na tada rastući broj protestanata njemačkog porijekla u gradu, a od 1672. godine crkva je predana isusovcima. Uz spomenute građevine, na Glavnom trgu možete također vidjeti Rolandovu fontanu (također poznata kao Maksimilijanova fontana), najpoznatiju fontanu u gradu, koja je izgrađena 1572. godine po naredbi tadašnjeg cara Maksimilijana II. Na trgu i u njegovoj neposrednoj blizini također možete vidjeti i nekoliko kipova: ondje su Napoleonov vojnik, zatim Čumil te Schöne Náci (pravo ime Ignác Lamár, poznata gradska ličnost, često prikazivan i pamćen kao pristojan i tih gospodin; njegov je kip nažalost često meta vandalizma, a u njegovu čast napisana je čak i pjesma grupe Lojzo, kao i jedna biografija, što očito ukazuje na to da se spomenuti gospodin duboko urezao u kolektivnu svijest žitelja Bratislave).
Ne tako daleko odande, a također i ne tako daleko od hostela u kojemu sam odsjedao, nalazi se Stara Katedrala Svetog Ivana iz Mathe i Svetog Felixa iz Valoisa, također poznata i kao Crkva Svetog trojstva (Kostol trinitárov, Trinitársky kostol, Trojičný kostol ili Kostol svätého Jána z Mathy a svätého Felixa z Valois). Izgrađena je u baroknom stilu te je smještena u četvrti Stari grad (Staré Mesto), točnije na trgu naziva Župné námestie.
Nakon večere odlazim do trgovine opskrbiti se hranom i pićem koliko god mogu kako ne bih morao u nedjelju obavljati ikakvu kupovinu. Tako sam u Bratislavi naletio i na razne boce vode Jana u trgovini, pa sam pomislio “ajde super, nije da samo uvozimo, imamo mi toga i za izvoziti”. Ono je ipak nekakva značajna marka i kada vidiš to negdje u inozemstvu svakako ti bude drago.
Nedjelja 26.6. – Bratislava – Zagreb
S obzirom da mi je u nedjelju autobus iz Bratislave za Beč (iz kojeg sam trebao produljiti za Zagreb) bio predviđen oko 14 sati te imajući u vidu da sam prethodni dan obišao popriličan broj znamenitosti, nisam se htio i zadnji dan putovanja opterećivati nekim većim planovima i hodanjem. Odlučujem tako posjetiti Crkvu Svete Marije Snježne / Crkvu Naše Gospe Snježne (Kostol Panny Márie Snežnej), do koje se treba uspeti preko Štefanikove i Hlboke ulice. Mogu reći da je crkva u jako lijepom, zelenom i mirnom okruženju. Zbog toga, ako se negdje želite opustiti i predahnuti dok ste u Bratislavi, ovo bi moglo biti dobro mjesto za vas. Crkvu vodi red dominikanaca, a u blizini, na Hlbokoj cesti, nalazi se i špilja Gospe Lurdske.
Uslijedio je uspon do brda Slavin, odnosno vojnog groblja i spomenika podignutog u sjećanje na bitku za Bratislavu u proljeće 1945. godine. Spomenik je otvoren 1960. godine, povodom 15. godišnjice zauzimanja Bratislave od Crvene armije i slovačkog pokreta otpora te pobjede nad nacistima, mađarskim jedinicama i preostalim slovačkim trupama koji su podržavali vladu Jozefa Tisa koja je surađivala s Njemačkom. Na vrhu spomenika nalazi se 13 metara visoki kip vojnika koji u desnoj ruci drži zastavu, a lijevom nogom gazi svastiku.
Na putu natrag od brda Slavin prolazim ponovno Štefanikovom ulicom, gdje postoji niz lijepih zgrada i palača. U svakom slučaju, podsjećaju me na središte Zagreba. Među tim zgradama na spomenutoj ulici može se istaknuti, primjerice, Pistori palača (Pisztoryho palác), koja je danas jedno od kulturnih središta u gradu. Nadalje, na trgu Župne namestie, koji sam već spomenuo gore, nalazi se još jedna važna crkva – Crkva Svetog Stjepana s kapucinskim samostanom (Kostol svätého Štefana s kláštorom kapucínov). Sagrađena je u neoromaničkom i baroknom stilu od 1711. do 1717. godine, da bi kasnije bila dva puta obnavljana: 1735.-1737. i 1860.-1861. S obzirom da je baš taj dan bila svečana procesija, bilo je toliko popunjeno da su sva mjesta unutra bila zauzeta pa su neki i vani slušali misu. Crkvu je posvetio biskup iz Nitre Ladislav Adam Erdödy. Siguran sam da to prezime mnogima zvuči poznato, s obzirom da se radi o hrvatsko-ugarskoj velikaškoj obitelji, od čijih članova možemo istaknuti Tomu Bakača, nekadašnjeg upravitelja Zagrebačke biskupije te Tomu II. Erdödyja, koji je predvodio hrvatske snage u pobjedi kršćanske koalicije nad osmanlijskim snagama kod Siska 1593. godine. Dakle, i ovdje se može dobro vidjeti povezanost Slovačke i Hrvatske kada je u pitanju naša povijest.
Lagano je došlo vrijeme i da spakiram stvari i krenem prema autobusnoj stanici (Most SNP). Na toj stanici valja biti pažljiv, jer bi vam na flixbus kuponu moglo pisati kao polazni peron npr. “Peron 102”, dok u stvarnosti ondje nećete vidjeti taj broj, već će stanice, posebice one za međunarodne vožnje, biti označene češće slovima. U cijeloj situaciji svakako ne pomaže činjenica što s te stanice polaze autobusi i na lokalnim i na međunarodnim rutama. Unatoč toj djelomice nejasnoj situaciji, ima i zanimljivih stvari na toj stanici. Primjerice, ondje sam prvi puta uspio negdje vidjeti – siromat! Čuo sam za mljekomat, pa čak i za kolačomat i slične stvari, ali sa siromatom sam se prvi puta imao priliku upoznati upravo u Bratislavi. Za sve one skeptike koji tvrde da se u Bratislavi nema što zanimljivo za vidjeti – ovo je prava stvar za takve. Naknadno sam istraživao pa otkrio da i u Hrvatskoj postoji siromat, i to u Međimurskoj županiji, točnije u naselju Pušćina. Ima li ih još u drugim dijelovima Hrvatske – nisam uspio otkriti, ali ne bi me čudilo da se i to proširi u druga mjesta. U svakom slučaju – zanimljiva ideja.
Premda su neki moji prijatelji i poznanici koji su već posjetili Bratislavu rekli da se radi o manjoj i dosadnijoj verziji Zagreba (a takav je bio i moj prvi dojam), iz ovog iskustva mogu reći da to ne mora nužno biti slučaj. Naime, ukoliko želite doživjeti Bratislavu u nešto većem obujmu, probajte osim središta grada svakako obići i brdo Slavin s kojeg imate pogled na veći dio Bratislave, prošetati se uz Dunav te posjetiti i parkove južno od rijeke. Osim samih znamenitosti koje sam tada bio posjetio, mogu reći da mi se dobrim dijelom također svidjela i njihova kuhinja (iako mi je zbog raznolikosti i okusa kuhinja u Poljskoj bila na još višoj razini) te mi se naposljetku svidjelo i to što, iako djeluje nekako “dosadnije” nego u Zagrebu, opet možete u miru obići grad, čak i samo središte i glavni trg. Ponekad je bolje ne osjetiti previše gužvu u središtu grada, nego laganim tempom hodati i posvetiti pažnju glavnim atrakcijama. Svidjela mi se i povezanost Slovačke i Hrvatske kao dvije države srednjoeuropske kulture, s obzirom da su sličnosti vidljive u našoj arhitekturi, povijesti, a djelomice i u kuhinji.