Nakon Tajlanda Marija na se opet javila sa putopisom iz Japana, o kojemu nismo dosad pisali.
Japan je jedinstven po mnogo čemu, što uključuje i samo njima svojstvene ludosti kao što su kockaste lubenice i kockasto šišani psi, kamagući igračke i mnogo toga drugoga. Kako Marija spominje samačku kulturu, sjetio sam se i tzv. “biljojednih” muškaraca kao ekstrema koje zovu Soshoku(-kei) danshi , odnosno herbivore men, koji ne ispoljavaju vrlo mali ili nikakav interes za veze sa ženama. Često žive kod svojih roditelja, u virtualnoj stvarnosti kompjuterskih i online igrica i skoro su potpuno izolirani od ostatka svijeta. (Nasuprot njima, postoje i “mesojedne” žene.) Tamo je sramota biti debeo (navodno je i kažnjivo), osim ako se ne radi o sumo hrvanju. Žene po pravilu imaju krive noge (s vrhovima stopala usmjerenim prema unutra), što je, kako sam saznao, posljedica načina sjedenja na zemlji koji se, iz nekog nepoznatog razloga, široko propagira! Iskrivljeni zubi se smatraju posebno “slatkim”.
Japanski je jedan od najtežih svjetskih jezika za pisanje i čitanje. Naime, koriste se 3 pisma. Kanji (čita se “kanđi”) je kineskog podrijetla s tisućama znakova. Hiragana je fonetsko pismo sa 60-ak slova i koristi se za izvorne japanske riječi i izraze za koje kanji ekvivalent ili ne postoji ili je slabo poznat. Katakana je novije fonetsko pismo koje se prepoznatiljivo po jednostavnosti i koristi se uglavnom za uvezene riječi. Hiragana i katakana imaju po 60-ak slova. Naime, osim što imaju slova za samoglasnike (tj. vokale – a, e, i, o, u) oni koriste posebna slova i za kombinacije suglasnika i samoglasnika (npr. ra, re ri, ro, ru, zatim ta, te ti, to tu, itd.) pa tako imamo Ka-wa-sa-ki, Hi-ro-shi-ma itd. Za stranca entuzijasta koji želi naučiti japanski, posebnu teškoću predstavlja to što pisma nisu međusobno izmjenjiva, pa se istovremeno koriste sva 3!!!
Imao sam priliku dosta raditi i družiti se s Japancima. Čak sam u Kanadi godinama bio i član kanadsko-japanskog društva prijateljstva. Redovno sam posjećivao njihove zabave, uključujući i jednu božićnu večeru, što je bilo nezaboravno iskustvo i čast, jer nas je od 30-ak bilo samo dvoje bijelaca! Iako se radilo o visoko pozicioniranim predstavnicima firmi i dužnosnicima Japana u Kanadi (npr. direktor Canona), nikad nisam sreo kulturnije i skromnije ljude. Nisam se obrukao što se tiče etikecije. Isplatio mi se tečaj upoznavanja s japanskim pravilima ponašanja i kulturom, koji je moja bivša firma organizirala za one koji su trebali posjetiti partnersku firmu u Japanu. To se, na moju veliku žalost, nije nikad ostvarilo, pa se moja japanska iskustva svode na prolaske kroz Tokio, druženja s Japancima i japansku tehnologiju, o čemu svjedoči naslovna slika ove objave koju sam snimio izvan Japana, a Marija će nam detaljnije opisati.
Za druge interesantne detalje, uz mnoštvo slika, pogledajte Marijin putopis na poveznici ispod:
↣ Crtice iz Japana
