Zaplet
Što znači naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme…
Bio sam poslovno u Zagrebu na nekoliko dana, kad mi u petak stiže poruka od glavne urednice Putopisa. Dobila je ponudu za posjet Sloveniji s grupom novinara. Kako ona nije u mogućnosti, pita mene da li bih je zamijenio. Stupam u kontakt s organizatoricom Vlatkom i dogovaramo detalje.
Nalazimo se ujutro po dogovoru. Upoznajem se s ekipom i krećemo u neizvjesnost prema Sloveniji u dva kombija. U samom startu vidim kako mi se posrećilo. Vrhunska grupa, sve opušteno s dosta smijeha – garancija dobrog provoda. Pričaju o izazovima prelaska granice. Ne uzbuđujem se. Prošao sam toliko svjetskih granica bez problema, pa se uzdam u sve najbolje. Najsumnjiviji su, obično, kombiji sa zatamnjenim staklima, baš ovakav u kakvome smo mi. U njima najčešće krijumčare migrante. Prolazimo bez problema, valjda zbog četiri plavuše unutra.
Dolazimo u hotel u kojem ćemo prenoćiti i obavljamo formalnosti. Upoznajemo se sa simpatičnim vodičima i upućujemo prema prvoj destinaciji.
Kozjanski park
Naše prvo odredište je Kozjanski park u kojem se održava festival jabuka i to samo autohtonih vrsta iz lokalnog kraja. Naš vodič Goran nam objašnjava da se početne zasluge za sadnju jabuka pripisuju carici Mariji Tereziji, koja je naredila sadnju voćki uz cestu kao mjeru borbe protiv gladi.
Festival se održava tijekom drugog tjedna listopada (oktobra), što ove, 2019. godine pada od 7. do 14. u Podsredi.
Previous
Next
Idemo od štanda do štanda. Osim jabuka i svih mogućih derivata od jabuka, tu su i suhomesnati proizvodi, suveniri, razna kuhana jela i što sve ne. Uspjeli smo naći lokalnu kavanu gdje smo popili prvu kavicu. (Da ne bude zabune, ja sam svoju nultu kavu popio prije polaska.)
U međuvremenu su se na pozornici izmijenili govornici.
U jednoj od okolnih zgrada se nalazi izložba lokalnih vrsta jabuka koje vise sa stropa. Unutar su i slike ptica koje se mogu naći u parku. Na jednom panou možete čuti i kako se oglašavaju pritiskom na pripadni gumb.
Stup zdravlja i veselja
Napuštamo Kozjanski festival i prolazimo pored par prasaca na ražnju. S tugom u želucu ulazim u kombi i upućujemo se prema Stupu zdravlja i veselja na Rudnici.
Vijugavom cestom dolazimo do podnožja brda. Izgleda prilično strma staza, još uvijek djelomično vlažna. Planinarenje mi nije strano, bio sam i na daleko izazovnijim lokacijama (npr. u Montani), ali svejedno nisam bio oduševljen mogućim proklizavanjem i padom.
Nije nam dugo trebalo i stižemo do vrha i podnožja tornja. Ne dam se obeshrabriti i penjem se na vrh. Stup se ljulja na vjetru. Nije baš strašno, ali ipak da vas upozorim ako patite od vrtoglavice. Napravili smo nekoliko sličica. Zažalio sam što nisam ponio filter za kameru, ovdje bi dobro poslužio, ali što se može.
Sad se treba spustiti, što je inače znatno teže od penjanja, pogotovo ako imate problema s koljenima. Sve prolazi bez problema i padova i ukrcavamo se u kombi. Imamo vremena ubaciti dodatno odredište koje nije bilo u originalnom planu 🙂
O tome ćete saznati u sljedećem nastavku, gdje ćemo vas također upoznati s inovativnim projektom naših susjeda pod imenom EDEN.
Naredni nastavak: Projekt EDEN – Slovenija, 2. nastavak
