Dec 042010
 

Došli smo do kraja putopisa iz Irana, koje nam je poslao Voyager:

‘Krećemo prema provinciji Fars i njenom glavnom gradu Shirazu. Prije busa se skompali s nekim likom iz Švicarske, koji je upravo došao iz Afganistana, pa slušamo što ima novo u komšiluku. Dogovaramo se da možda odemo na neki izlet skupa, da smanjimo troškove i uzmemo zajedničkog vodiča. Vozimo se Volvo busom, više udobnim, ali krcatim do zadnjeg mjesta. Svako malo stajemo, odmaramo, put nije tako blizu, a i gužve su na cesti pa idemo sporo. Naravno, i guma nam pukla, pa imamo prisilan odmor. Sve to pogoduje našoj socijalizaciji s putnicima, pa tako svako malo neko donese neki prozivod da probamo, te datulje koje proizvodi nečiji otac, te pistacio koji proizvodi nečiji drugi otac, a mi se nakrcali hrane, a ne možeš odbiti…’ Continue reading »

FacebookTwitterGoogle+Share
Nov 262010
 

Voyager nam je poslao svoj peti, pretposljednji, putopis iz Irana, koji je također objavio i kod sebe na blogu. Naša suradnja se i dalje nastavlja. Neću vam otkriti što je sljedeće, jer vas  želimo iznenaditi  odredištem koje će rijetko tko imati priliku u životu posjetiti. Znam da je teško čekati i postajete nestrpljivi, ali ovako je zabavnije, zar ne?

“Kako doći iz pustinjske oaze do najbližeg većeg pustinjskog grada, a nema redovne busne linije, tj. svi putevi vode okolo naokolo i putovanje bi trajalo barem 10-tak sati. TAKSI! Relacija Garmeh – Yazd je savladana za 4 sata, 350 kilometara i 35 dolara! Kad se podijeli na dvije osobe, ispada da me je put do tamo koštao manje od 90 kuna. Od centra Zagreba do aerodroma, taksi košta barem duplo toliko. Još jedan razlog putovati u ovu zemlju, taksi vam je jeftiniji od rentanja auta i ne morate se zamarati oko vraćanja auta, tankanja, parkiranja.
Tih 350 kilometara prema jugu nas je opčinilo. Nisam nikad vjerovao da pustinje mogu biti tako lijepe, raznolike, brdovite, šarene. Cesta prazna, tek poneki kamion, temperatura proljetno solidna oko 25 stupnjeva. Vozač dere po gasu, mi malo guštamo u krajoliku, malo spavamo, malo se zafrkavamo i vrijeme je brzo prošlo. Yazd nas je očekivao upravo u rano poslijepodne, sunce na obzoru…” Continue reading »

Nov 192010
 

“Napustiti Esfahan nije bilo lako, no idemo u pustinju. Naše sljedeće odredište je pustinjska oaza Garmeh, čuli nešto o tome, pa rekoh ajmo vidjeti i to. Do tamo idemo busom, ovaj puta mercedesovim, jer volvo bus ne ide u tom smjeru. Razlika je u cijeni, starosti, udobnosti i postojanju klime, volvo je tu puno bolji i moderniji. Prvo moramo stići do gradića Khura, 300 km prema istoku, cijena prava sitnica, 10 kuna. Bus poluprazan, polako se vuče kroz prašinu i pustinju, stane ponekad da bi pokupio kojeg putnika ili da bismo se mi osvježili, toalete uglavnom izbjegavamo na tim stajanjima, jer rijetko ima vode…”

PUTOPIS GARMEH

Nov 092010
 

Voyager nas  sad vodi u najljepši dio Irana  – Esfahan, koji je “pola svijeta”, dragulj, najposjećeniji turistički grad u Iranu, nekad se nalazio na tradicionalnim rutama puta svile.

“Ranojutarnji let zahtjeva i rano buđenje, lov na taksi, pregovaranje oko cijene do aerodroma (2 EURa) i check in, te prvi let sa iranskom nacionalnom kompanijom. Letimo preko Tehrana do Esfahana. Karta 40 dolara, jeftilen. Novi uredni Airbus, brza usluga i ne tako dugi let do Tehrana. Presjedamo i moramo čekati idući let par sati. Gledam na elektronsku ploču sa odlascima i vidim da ima neki let za Esfahan za pola sata. Mislim si ja, ajmo probat. Ulijećemo na check in, pojašnjavam da imamo karte za kasniji let, ali eto ako ima mjesta, da nas ubace na ovaj. Lik ni ne trepne i kaže da nema mjesta, no dobro, barem sam probao i složim najtužniju facu na svijetu. Odmaknemo se od šaltera i gledamo što bi mogli raditi na aerodromu par sati.

Za pola minute nam pristupa lik u nekoj službenoj aerodromskoj uniformi i pita kako nam može pomoći. Ja mu pojašnjavam da smo se htjeli ukrcati na raniji let za Esfahan, a on mi kaže da krenemo za njim. Dolazimo opet do check in šaltera i on daje neku uputu liku koji nas je odj… Mislim da smo ukrcani…i dajemo torbe, dokumente nas nitko i ne pita, sigurnosnu provjeru prolazimo bez da bacamo boce vode i ostale preglede na europskim aerodromima i eto nas u avionu, zahvaljujući ljubaznosti drugog iranskog avio službenika…”

PUTOPIS ESFAHAN

Oct 302010
 

Ovo je drugi dio putopisa iz Irana, a bit će ih još! Voyager, autor,  iznenadio nas je prezentacijom jedne tako nepoznate zemlje i otkrio niz neobičnosti, koje ćete rijetko imati gdje pročitati. Nisam sigurna da ćete se sami uputiti u ovakvu avanturu 😉

‘Nakon Tehrana smo odlučili krenuti na sjever, u brdovitije krajeve. Najbolji način je bus, da malo vidimo zemlju i osjetimo kako funkcioniraju prometne infrastrukture van glavnog grada. U tako velikom gradu je vrlo bitno pogoditi pravu autobusnu stanicu sa koje voze busevi u željenom smjeru. Čim nas je taksist izbacio na stanici nekoliko ljudi nam prilazi i izvikuje imena destinacija, te provjerava jesmo li mi zainteresirane mušterije, nitko ne viče Rasht, pa ja vičem umjesto njih, jedan od njih me lovi za ruku i vodi nas do busa, usred velike gužve ljudi i prometala i doslovce nas ugura u bus koji kreće onog momenta kad smo sjeli na dva prazna sjedala. Vozni red za buseve i nije nešto čime se treba brinuti, barem kad su u pitanju relacije između većih gradova…’

PUTOPIS Masuleh

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: