Sep 202017
 

I tako malo pomalo, stiže osmogodišnjica Putopisa. Sav ovaj period sam uživala radeći s vama, dopisujući se, pripremajući tekstove i slike za objavu. Nisam ni slutila da će ovaj hobi tako dugo trajati.

Obično se, kad je godišnjica, osvrnem na statističke podatke, ovaj put ću to preskočiti. U čemu je sad razlika? U meni.

Uvijek nastojim biti  kreativna, okupljati ljude, sastajati se s njima, što često zahtijeva par dana  za napisati par rečenica.

Autori su divni, strpljivo čekaju na svoje objave, a ja kasnim zbog zauzetosti. Duboko im se zahvaljujem na razumijevanju.

U jednoj godini se dogodi tako mnogo stvari. Može biti više turbulentna, manje turbulentna, obična, neobična, blijeda, iznimno koloritna. Možete je nazvati kako vama paše.

U ljudima uvijek vidim ono najbolje, težim im pristupiti otvoreno, o sebi pričam samo neke ludosti i budalaštine. Ono što mi se čini zabavnim, podijelim s drugima. U slobodno vrijeme čitam, to me ispunjava i čini sretnom. Toliko me knjige prožimaju da u svakom trenutku mog dana nalazim asocijacije s pročitanim. Nevjerojatne su i situacije koje mi se dogode, kao da ih ‘moje’ knjige nekad predvide, a autori i stilovi su potpuno različiti.

Možda čitam previše, a meni uvijek izgleda premalo.

Nemam blizanca ni blizanku, ali Sama upravo osjećam tako. Čini mi se da pratim njegovo disanje, što misli, što govori. Obožavam razglabati s njim o svemu i svačemu. I on u zadnje vrijeme preuzima rad na Putopisima, uređivanje. Osim njega, uz mene je uvijek, baš uvijek, moj partner. Kako bi rekli veliki ljudi : u dobru i u zlu. Pažljivo sluša moje monologe i nikad ne komentira previše. To vam dovoljno govori koliko je mudar. Djeca su od početnih radova postali odrasli ljudi i moji najljući kritičari. Putuju sami, uvijek podijele sa mnom sve što su vidjeli i doživjeli, nadam se kako je ovaj moj hobi puno utjecao i na njih razvoj. Prije svega, naučili su gledati u daljinu i shvatiti da je svijet mali, a mi smo tek mravi, koji nisu centar svemira. Puno toga treba učiti, a što više učimo, sve manje znamo. Najbolji primjer je naša lektorica koja neumorno uči strane jezike, pliva, vježba i dalje čita. Nastoji uhvatiti korak s tehnikom. Energija kojom zrači, svima nam je poticaj. A tek smisao za humor, ni Monty Python joj nije ravan.

U protekloj godini sam upoznala više sjajnih osoba, s kojim sad radim. I mnogo mi znači njihova iskričavost, mladost, zafrkancija, bistrina. Jedno slučajno poznanstvo može u jednoj godini prerasti u intenzivno druženje i pravo prijateljstvo. Samo se pogledamo očima i već znamo što mislimo i što radimo. Kažu da smo mi jedna te ista osoba 🙂

Oprostite ako osjećate pomalo melankoliju u ovom tekstu. Uzrok tomu je što se bliži šesta godišnjica otkad nas je napustio naš Profesor, upravo ona osoba koja me podsticala na pisanje, naučila mnogo toga u životu, a i sam je mnogo pisao i uvijek bio okružen knjigama. Dužna sam mu objavu koju je on pripremao prije 6 godina, ali još nisam dostigla taj nivo pisanja da ga smijem citirati i uzimati kao referencu njegove tekstove.

Ipak, neću mojim putopiscima ostati dužna za virtualni slatkiš, jer sam ga napravila točno na godišnjicu. Autor recepta je Snježana, a probala sam ananas tortu u firmi kad je kolega slavio svoj rođendan. Poslužite se, dragi moji putopisci. Može slobodno i Ivan, koji postaje 60. član naše putujuće družine.

Ovaj recept sam već pravila sama 3 puta i proslijedila dalje, radi se i u drugim državama već 🙂

I putujte što više, šaljite svoje radove i dalje i educirajte mlade i one malo manje mlade. Neka Putopisi.net nastave biti priprema za neka nova putovanja. A putopiscima zahvaljujem za nesebični volonterski rad.

Veliki pozdrav svima,

Vaša urednica


Sorry, the comment form is closed at this time.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: