Dec 292014
 

Poštovani čitatelji i putopisci,

kako smo upravo proslavili Božić, a  približava se i Nova godina, putopisci su javljali gdje su sve otputovali. Ana nam je Božić čestitala iz Londona, za Novu će biti u Pragu, Voyager je otišao na Cipar, pa onda u Libanon, a Sam je iz Kanade doputovao u naše krajeve, pa ćemo Novu proslaviti u Dubrovniku…sigurno vas ima još koji ste putovali, ali niste prijavili :) . Svima čestitamo blagdane koji su prošli i one koji uskoro dolaze!

m

Mačka pozira turistima u Aji Sofiji

Što se novo događa na Putopisima? Velika mi je čast predstaviti novu autoricu Ivanu iz Zagreba. Našoj putujućoj družini se pridružuje još jedna profesorica. Njeno neobično putovanje od Turske do Španjolske autobusom zbilja očarava. Kako je proputovala više država s različitim kulturama, religijama i arhitekturom, odlučile smo priču podijeliti u 3 nastavka. Vjerujem da će njeno pisanje potaknuti različite emocije u vama, a fotografije su stvarno umjetničke, iako se autorica bavi fotografijom samo amaterski. Novost su slike koje je izradila i poslala – nismo još imali tako svestranu umjetnicu.

“Većina vas koji me okružuju vjerojatno je primijetila moje izbivanje iz Lijepe Naše tijekom listopada. Putešestvije, šalabajzanje sve u 16 ili zasluženi godišnji odmor. Kako vam drago. Možda samo ljudska potreba za širenjem vidika. Zar i nije u našoj ljudskoj potrebi, gledamo li ovu našu animalnu stranu, koje često nismo ni svjesni – putovati (seobe naroda, širenje teritorija… nije li nam povijest dovoljno o tome govorila?), ipak smo mi biološki gledano životinje… a zadržavaju li se vukovi na samo jednoj strani šume? Dosta me vas pitalo hoću li napisati putopis pa evo, ovo bi trebao biti nekakav vrlo neobičan, možda i neatraktivan početak. Moram priznati, dugo mi je trebalo da počnem. I s pisanjem, kao i s bilo čime drugim što uključuje proces nastajanja, treba čekati onaj neki trenutak, često riječima neobjašnjiv, koji će pokrenuti lavinu energije da se nešto stvori. Oplođena mašta. Za ovaj putopis mi nikako i nikako taj trenutak nije dolazio… dolazio je za neke druge stvari koje su uključivale ove otkrivene „nove vidike“, par slika ili fotografija  koje su bile inspirirane trenucima putovanja… Što me onda i navelo da krenem? Spoznaja da je čovjek (iz svoje perspektive govorim) zaista zbunjen i blesav nakon što je prošao preko 5000 kilometara puta. Od Turske, Bugarske do Nizozemske, pa nakon toga Engleska, Francuska, Andorra, Španjolska i Italija.Prijevozno sredstvo : bus. Poprilična količina kilometara. Nakon toliko različitih putova, prekjučer, idući na VERN, nisam se mogla sjetiti koji tramvaj ide u Vlašku pa sam, kao uzročno posljedični slijed tome, zalutala pokoju stanicu, nakon čega sam se osjećala poprilično glupo, još pogotovo što sam par sati kasnije  promašila stanicu busom za Lučko i završila 3 stanice od moje, pored vojarne u Ježdovcu nakon koje mi je trebalo sat vremena do kuće. Nikad mi se to nije dogodilo. Zalutati u jednom Ježdovcu. Izlazila sam iz busa u potpunom bunilu i zbunjenosti kada mi je na nasumičnoj playlisti na mobitelu zasvirala „You’re lost little girl“ od Doorsa. Tko bi rekao da se u jednom Ježdovcu može doživjeti poetično iskustvo. Eto, to je bio trenutak kada se počeo pisati ovaj putopis.  Idući mračnim drumom pored beskrajnih polja kukuruza koja su vonjala na gnoj i, pokušavajući smotati cigaretu (bijeli marlboro iz Verone), u toj nadasve čudesnoj atmosferi gledajući svjetla negdje na kraju koja kao da su označavala ulazak u civilizaciju (s obzirom da je riječ o Lučkom, zaista je riječ o jednom gotovo okrutnom paradoksalnom fenomenu)…u toj nereprezentativnoj pustopoljini kao da su se svi dojmovi jednostavno probavili u mojoj glavi i bili spremni transformirati se u slova, sintagme i rečenice. Jedna draga osoba, koju ću samo nazvati Gospođom (da ne govorim pravo ime), mi je rekla divnu rečenicu prije putovanja – vrati se puna novih dojmova i boja. Upravo takva sam se i vratila, s otkrićem novih boja… shvatite ovo moje piskaranje kao bojanku obojanu mojim bojama. Zašto to kažem? Zato što bi svatko od vas istu sliku mogao obojati drugačije. Putujte i bojajte ih. Likovna paleta ljudskog uma je zaista veličanstven izum…”

PUTOPIS Turska i Bugarska

 

FacebookTwitterGoogle+Share
Dec 012010
 

“Nije šala naći se na mjestu gdje je stajalo jedno od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta. Svi znamo da su od njih sedam na  životu samo piramide iz Gizeha u Egiptu. Svi ostali davno su nestali sa površine Zemlje. O njihovom izgledu znamo uz pomoć rekonstrukcija, pravljenim prema originalu. Inače, ta antička svjetska čuda imenovao je grčki pjesnik Antipatros iz Sidona.

ostaci hrama

ostaci hrama

I tako, na par kilometara od starog grada Efeza, prema Selčuku, 550 g.p.n.e. bio je sagrađen grčki hram posvećen Artemidi (Artemisu), remek djelo grčke arhitekture i skulpture. Ne zna se točno kako je izgledao, ali pretpostavka je da je stajao na 127 stupova dvostruko poredanih svaki visine 18 metara. Cijeli hram je bio od mramora. Bila je tu i visoka statua Artemide, koju su slavili u Efezu, izrađena od drveta vinove loze i obložena zlatom i srebrom, visine 2 m. Ona je bila grčka božica mjeseca, zvijeri i lova, a i zaštitnica djevojaka, svadbe i poroda. Prema mitu bila je kći Zeusa i njegove prve žene Lete, sestra blizanka Apolona. U Maloj Aziji je bila vrhovno božanstvo, osobito su je štovali u Arkadiji. Postoji više mitova o njoj, a najpoznatiji je onaj da je rođena u Ortigiji, u Efezu, te su joj zbog toga i podigli ovaj hram. Pisci tog vremena su govorili kako je to najljepša građevina na svijetu…”

ARTEMIDIN HRAM U EFEZU

Oct 272010
 

Glavni putopisac se vratio s putovanja i čeka na red za objavljivanje :) . @sava je prvi put, poput Sama, uredila svoj putopis sama. Čestitke na prvijencu! Inače, ovo je njen 31. putopis .

‘Mnogo je mjesta na kugli zemaljskoj koje bih željela vidjeti, diviti se čudesnim djelima izvajanim rukama čovjeka ili prirode. Mnogo toga je lijepo, ali neke stvari su mi sasvim neshvatljive. Tako sam godinama zamišljala kakve li su to bijele stijene, koje je priroda oblikovala u kamene cvjetove, stalaktite na otvorenom, jezerca puna tople vode u kojima se ogleda plavo nebo…’

PUTOPIS PAMUKKALE

cudesni stalaktiti
cudesni stalaktiti
Jan 252010
 

Tulumbe

Sastojci:

1 šalica (2dl) mlijeka

1 šalica (2dl)  vode

1 mala (1dl) šalica  šećera

1,5 mala šalica ulja

malo soli

30 dag gl. brašna

1 prašak za pecivo

Priprema:

Staviti na vatru teću napunjenu mlijekom, vodom, uljem, šećerom i solju.  Kad ovo prokuha, dodati 30 dag brašna i prašak za pecivo. Malo ukuhati i skinuti s vatre. U mlako tijesto staviti 4 jaja (lagano umiješati jedno po jedno koristeći spiralne miješalice miksera).

Zaljev:

4 velike šalice šećera

3  velike šalice vode

Ovo treba samo provriti, zatim ohladiti. Tko voli, može staviti kriške limuna.

Tulumbe se prže u dosta vrelog ulja, a izrađuju  posebnim “pumpom”. Moraju plivati u ulju. (Same se okreću ako je dovoljno ulja). Vaditi ih šupljom žlicom da okapa ulje i stavljati vrele  u hladan zaljev. Poslije 1h vaditi i slagati u neku posudu. Preliti ostatkom zaljeva.

Nov 292009
 

“Ovaj recept sam dobila prije nekih 35 godina, od Tomiše, prijatelja iz djetinjstva. Neobično, ali istinito – taj momak  je  znao stotine recepata, i meni, tada srednjoškolki, često davao savjete o kulinarstvu. Tužna strana priče je to što je on bio prisiljen kuhati svojoj obitelji, koju su činili otac, (često na putovanjima), mlađi brat i nepokretna baka. Život te obitelji bio je na plećima tek punoljetnog mladića. Ova baklava mi je bila najdraža, specifična jer je bez oraha, i podsjeća na jedno davno i lijepo prijateljstvo s Grbavice.

Sava “

Neobičan način dobivanja recepta me inspirirao za današnji post. Recept možete pronaći među  Turskim receptima.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: