Nekad se pitam zašto nam je lakše otputovati u tisućama kilometara udaljene krajeve tragajući za zanimljivostima, a ne znamo što imamo na kućnim vratima? Valjda mislimo kako to možemo obići kad god želimo, pa tako odgađajući, godine prolaze. Čista slučajnost je bila kad sam naletjela na priču o Vranjači, špilji udaljenoj samo 25 km od mog prebivališta. I tad sam shvatila, iznenađena: pa tamo nisam nikad bila! Što je još gore, nije bio ni moj suprug, a on je rođeni Splićanin. Pokunjeno smo se pogledali i na brzinu odlučili, gotovo sramežljivo, da moramo u špilju ‘pod hitno’. Gdje ćemo od sramote reći da je nismo vidjeli.
Brzi pogled smo bacili na ‘google earth’ da je točno lociramo, utvrdimo put do nje i sutradan smo već hitali pravcem prema Dugopolju. Što je najgore, u toj shopping zoni bili smo stotinu puta, ne znajući da se na par koraka dalje skriva čudesna špilja. To naselje je postalo gotovo predgrađe Splita, razvilo se do znatnih dimenzija i postalo raskrižje važnih pravaca. Ovaj put nije bilo ni sekunde zaustavljanja u trgovinama, produžili smo ravno prema središtu Dugopolja. Čudno kako nikad ranije nisam uočila obavijesti na putu, doduše prilično neupadljive, koje ukazuju na pravac prema ovom prirodnom blagu. Iznenadila nas je veličina hotela ‘Katarina’, nikla grdosija usred ničega. Možda je vlasnik vidio ekonomsku računicu, ali ja to nisam gledala njegovim očima. Voljela bih da griješim. Dalje smo vozili u sam centar mjesta, i svakako prošli pored još jednog grandioznog objekta, crkve Sv. Mihovila. Ni njena veličina mi nije shvatljiva, ali to je barem objekt star preko 70 g, tko zna kolike su posjete narodnih masa bile u ono doba.
Vozili smo do sela Kotlenice, a potom do zaseoka Punde. Čist zrak, bujna priroda koja se probudila nakon zimskog sna, lijep ugođaj. Tu smo ostavili auto na parkiralištu, i nastavili pješke još 300-tinjak metara makadamom do ulaza u špilju.
Dan ranije sam telefonski dogovorila sa vlasnikom parcele termin dolaska, jer se ne može ući baš kako tko hoće, sve mora prema rasporedu. Za taj dan bile su najavljene neke grupe, pa je barba Punda rekao da dođemo oko podne, u praznom terminu. Poštivali smo to. Kao pravi domaćin, sačekao nas je na ulazu i ljubazno pružio ruku. Odmah smo osjetiti toplinu dočeka, kao da smo gosti u njegovoj kući, a on nam pruža iskreno gostoprimstvo.
Sačekali smo da izađe prethodna grupa, jer prostor špilje ne dopušta boravak većeg broja ljudi istovremeno. Dotad je naš vodič s puno ljubavi počeo svoju priču, ispričanu toliko puta, svaki put nanovo i nanovo, ali nismo osjetili težinu ni dosadu u glasu, kao kad majka opet i opet priča o svom voljenom djetetu, svaki put u istoj priči dodajući poneki detalj kojim možda i samu sebe obraduje.
Cijeli putopis pročitajte ovdje —> Špilja u podnožju Mosora
Nisam nikad bila u spilji,sad je svakako moram posjetiti,nakon ovako lijepog opisa i slika.Krasno si nam prikazala ovo prirodno blago,uzivala sam citati.
nekako se sjetih čitajući te tog svijeta u nama, tu je, a mi tražimo dalje, baš kao špilja o kojoj pričaš, neistražen i pomislih, koliko u biti malo poznajemo sebe 🙂
Hajde idem istražiti bar mali dio ovaj što me golica… pozdrav ti :))))
U pravu si, često se najljepše stvari kriju tik do nas, ili upravo u nama, ali nam treba vremena da to prepoznamo. Sve je stvar naših očiju i našeg uma.
hvala ti na lijepom komentaru kod mene:)vrijeme koje me obuzima poput hladne magle muti mi vid, ponekad i um i ostavlja malo vremena za ovaj predivni kutak, ali kao lopov ukrasti ču trenutak i zaviriti tu… voliš isto što i ja, da… cesta je moj dom 🙂 putovanja kroz život, pozdrav 🙂
Ema, dugo sam čekala da nam se vratiš, da makneš hladnu maglu od sebe. Treba puno snage, ali svi je moramo naći u sebi i potražiti sunce koje se skrilo. I ja sam nekad bila potpuno izgubljena u magli.
Voljela bih da te čitanje naših putopisa ponese lijepim cestama, da zajedno otkrivamo one vedre stranice života. Jer mora se ići naprijed …
Dobrodošla, @jauprolazu, na naš blog.
Urednica