Prije svega, želimo svim našim čitateljima sretnu, uspješnu i mirnu 2020. godinu!
Povijest je zagonetka…
U jednoj sceni iz filma “Inception” (“Početak”) Christophera Nolana, tip sjedi sa djevojkom u kafiću i pita je da li se ikad sjeća početka nekog sna koji se inače čini tako stvaran. Kaže joj kako se uvijek nekako nađemo u sred događanja. I uistinu, pokušajte se sami sjetiti kako ste se našli u nekoj situaciji iz vlastitih snova.
Ovo mi je palo na pamet dok sam čitao uvodne riječi Branislavovog putopisa o jednom od najzagonetnijih mjesta vezanih za davno nestale civilizacije, čija mi se povijest čini upravo kao san. Kako sastaviti dostojan uvod koji će zaintrigirati maštu radoznalih? Začudo, nije me mučilo što napisati, već što ne napisati, a sve se vrti oko pitanja kako su ljudi uspjeli napraviti sva ta čuda gradnje uz pomoć oruđa koje im je, prema navodima učenjaka, tada bilo na raspolaganju? Tko su bili dnevni graditelji? Koja su izgubljena znanja posjedovali?
Za ilustraciju, uputit ću vas na jedno nama manje poznato zdanje koje dijeli neke sličnosti s objektom o kojem nam piše Branislav – hram Kailasa u Indiji. Izdubljen je tako da je iz jednog jedinog komada bazaltne stijene izvađeno oko 200.000 tona materijala. Bazalt je vrlo tvrda eruptivna stijena za koju vam trebaju specijalni alati za obradu. Kailasa je čudo gradnje i proglašeno je UNESCO-vom baštinom. Po legendi, napravio ga je bog Shiva. Prema povjesničarima, gradili su ga 60-ak godina. Učenjaci vele da “nema sumnje da ga je izgradio taj i taj tada i tada.” Wikipedia prikladno izostavlja podatak da su ga osvajači pokušali uništiti i odustali su nakon par godina, jedva ga oštetivši. Ipak je to bazalt. Sreća da im nisu bili dostupni moderni eksplozivi kojima je prije nekoliko godina uništena drevna Niniva u Iraku .
Sve me to podsjeća na onaj vic o lopovu kojega su uhvatili kako krade cement. On se vadi i kaže da nije on, nego dijete. “Pa kako će dijete nositi vreću od 50 kila?”, pitaju policajci. “Ama, otkud zna dijete što je 50 kila!”
Ovakvih pitanja na koje nikad nisam našao zadovoljavajuće odgovore ima bezbroj. Što stvarno znamo o prošlosti kad neslaganja postoje i o događanjima od prije nekoliko desetljeća, ovisno koga slušate. Izgleda da ima neke istine u izrekama o povijesti:
“Prošlost je gomila laži o događanjima koji se nikad nisu desili, opisanim od strane onih koji nikad nisu bili tamo.” (George Santayana)
Zašto je to sve tako? Pa ljudi smo. Kao što reče Mark Twain: “Lakše je nekoga prevariti nego ga ubijediti da je prevaren.” Zamislite da provedete karijeru u nekom znanstvenom polju, financiraju vam istraživanje, i onda se odjednom pojave dokazi koji sve dovode u pitanje. Što uraditi? Kad su Einsteina upitali što ako eksperimentalni dokazi opovrgnu njegovu teoriju, odgovorio je: “utoliko gore po dokaze!” Oni, pak, koji su se usudili dovesti važeće paradigme u sumnju, nekad su završavali na lomači. Danas im ukinu financijsku potporu za istraživanje, izbace s posla i proglase šarlatanima. Među njima ima i Nobelovaca. Nema struke koja je pošteđena. Stoga, za one paranoične, možda stoji i ova:
“Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.” (George Orwell)
A sada, bez daljeg odlaganja, uputimo se s Branislavom u jedinstvenu i tajanstvenu Petru u Jordanu:
> Putopis “Tajne crvenog grada”
