Pomrčina Mjeseca - neočekivani noćni izlet

Ovo nije putopis i u zadnje vrijeme više objavljujemo radove drugih autora, ali pomrčina Mjeseca me sinoć tako inspirirala da sam odlučila misli i zadovoljstvo viđenim staviti na “papir”.

Prije par dana, točnije u utorak, 24.7.2018. u 21h pošli smo na predavanje Polarni san Davora Rostuhara. Čovjek je ostvario vrhunski pothvat – prvu hrvatsku samostalnu ekspediciju na Južni Pol bez pomoći drugih. U prepunoj Saloči od zrcala Narodne knjižnice Dubrovnik, a na temperaturi od 40°C, uživali smo gledati ledene fotografije, a poslije dokumentarni film, topeći se u vlastitom znoju. Publika je šutjela i uživala, jer ono što nam je prikazao i ispričao je toliko duboko proživljeno. Kad on može ostvariti takav cilj uz ogromni trud, zalaganje i prije svega želju da ostvari vlastiti san, zašto mi ne bismo izdržali vrućinu slušajući zaslužnog avanturistu koji sija optimizmom.

Mislim: lijepo sam počela ovaj tjedan. Baš me inspirirao. Kupila sam knjigu s posvetom, prišla mu na kraju kratko spomenuvši Putopise. Bio je preumoran, ne znam je li registrirao u gužvi što mu govorim – da nam fali samo jedan kontinent, upravo Antarktik.

Sve u svemu, ovaj tjedan se sasvim neočekivano razvio u istraživačkom smjeru. Pomrčina Mjeseca me veoma zanimala, odigrala se sinoć, 27.7.2018, ali sam nekako bila skeptična s obzirom na prognoze o oblacima i kiši da ćemo iz Dubrovnika išta vidjeti.

Kako je dolazila večer, vrijeme je bilo prihvatljivo i sjednem sa svojim muškima koji su euforično tražili dobru lokaciju za pogledati fenomen. Od prijatelja smo posudili teleskop i izbor za gledanje je bio crkva sv. Vlaha na Gorici. Strpamo teleskop, ponesemo hrane i pića i krenemo autom dokle se moglo. Bili smo prvo sami i iznenađeno gledali šta se crveni u moru u blizini Cavtata. Izgledalo je kao Sunce. Kad ono Mjesec izlazi iza oblaka.

Muški su montirali teleskop, a ja promatrala fascinantne prizore, slikala mobitelom, i upijala regenerirajući se. Umor je postepeno odlazio, a mjesto mu je prepuštalo zadovoljstvo viđenog.

Uskoro dođe jedna mlada obitelj s dječakom od 11 godina i oduševiše se što smo donijeli teleskop na to mjesto. Dječak je bio vrlo uljudan i zainteresiran, a naš potomak je uživao pokazujući mu naučeno o astronomiji. Nismo samo gledali Mjesec. Uskoro smo opazili Mars, koji je isprva izgledao kao svjetla sa zračne luke Čilipi, dok se nije “odlijepio”.

U međuvremenu smo na nebu pronašli Jupiter, pratili njegove mjesece, pa Saturn sa svojim prstenovima. Uživali smo. Naši novostečeni suradnici su bili impresionirani viđenim i poznavanjem astronomskih pojmova potomka i moje jače polovice. Nasmijali su nas pitajući da moj suprug nije Ante Radonić koji vodi radijsku emisiju Andromeda:)

Odjednom se nakupi svijeta. Svi su željeli gledati kroz teleskop, osim mjeseca vidjeli su i tri planeta. Trebalo je čuti ta oduševljenja. Atmosfera odlična. Prvo su nam obećali kavu, a poslije je došlo do želje za naručivanjem pizza, koliko su toga vidjeli slučajno. Ljudi odjednom sve što su učili vide vlastitim okom. Sve drugo pada u drugi plan.

Na kraju je stigla i potomkica koja je s teleskopa snimala prizore.