“Čekao sam u Rigi avion za Njemačku kad je na ekranu mobitela zasvijetlila poruka od tate. ‘Sritan ti put i čuvaj se. Znam da nije lako, ali eto probaj’ pisalo je. Inače, kod mene u familiji uputstva pred putovanja i pred moje nogometne utakmice daju se istom logikom. Onako, kažu mi da se budem oprezan i da se pazim, ali i oni i ja znamo da ako se budem baš previše čuvao od toga neće bit ništa.
Nakon skoro šest mjeseci provedenih u tmurnoj Litvi spustio mi se mrak na oči i odlučio sam se na kratkotrajan bijeg u Leipzig sa svojom mlađahnom sustanarkom.
Iskreno govoreći, ja vam o tom gradu ništa nisam znao.
Dobro poznato mi je bilo da su ga Amerikanci sravnili sa zemljom tamo dalekih 40-ih i da je nekoć talentirani splitovac Ante Rebić sahranio svoju nogoloptačku karijeru u lokalnom klubu. Ostale informacije sam sabrao iz medijskih naslova o neofašistickoj antiislamskoj grupi Pegidi koja hara gradom i uzrok je strahova mog oca.
Vijesti o Pegidinom divljanju su mi uvukle malo jeze u kosti, pa sam si dao truda i saznao da ljubitelji svastika grad razvaljuju ponedjeljkom, te ga u planu puta vješto izbjegao. Eto, što ti je Njemačka – čak se i razbijači drže rasporeda…”
Naš autor Aldo, novinar, nogometaš i putopisac, koji je na privremenom radu u Litvi, zaputio se u posjet Leipzigu i prenio nam dašak Njemačke i to onog dijela koji je bio u okviru bivše DDR. Zaputivši se na put sa sustanarkom, smjestili su se u umjetničkoj četvrti s ekipom vegana. Kako je to skuhati i probati kavu od rižinog mlijeka prvi put? O čemu pričaju umjetnici za doručkom, je li prikazuju svoje radove ili nešto drugo? Saznat ćemo ponešto iz povijesti grada, poviriti na Augusteum, sad sveučilišnu zgradu. Osvrnut će se na tri najznačajnija velikana iz književnosti i glazbe, koji su obilježili grad: Bach. Goethe i Mendelsshon. Aldo ističe Mendelsshona, netko Goethe-a, a znam što bih ja prvo tražila u Leipzigu – Bachove orgulje. Voljela bih biti u prostoru gdje su nastala i svirala se kolosalna umjetnička djela. Bacha sam najrađe svirala, obožavam ga slušati. Vidim da sam svoju ljubav prema umjetniku prenijela i na svoju potomkicu, koja ga izvodi na sličan način kao ja. Kad čujem da netko cijeni i sluša Bacha, odmah mi postaje zanimljiviji. Njegovo stvaranje je izvanvremensko, a način komponiranja neponovljiv. Nije bez razloga upravo njegova glazba otišla u svemir. Aldo se slikao pored kipa Mendelsshona, prisjetila sam se vodiča u Pragu koji nam je pokazao na praškom kazalištu kipove umjetnika, između ostalih Mendelsshona. Čak i čitatelji koji ne slušaju klasiku sigurno poznaju njegov Svadbeni marš, a drage su mi njegove Pjesme bez riječi.
Malo sam se rasplinula prikazujući svoju ljubav prema glazbi. Aldo mi je informacijom o Bachovim orguljama pokrenuo lavinu riječi.
I na kraju putopisa o Leipzigu prikazan je neobičan susret u staroj tvornici. Sad se bacite na čitanje:
