Od malih nogu je podučavao druge, pa je dobio nadimak Profesor. Poslije je stvarno i postao profesor jezika. Predavao je u školama 40 godina, mnoge generacije je opismenio i naučio bontonu. Učio je i mene. Sam je pisao poeziju, prozu, znanstvene radove, monografije svog rodnog mjesta i mjesta gdje je proveo preko 50 godina života. Rekli su mi :”Profesor nikad nikog nije uvrijedio. Bio je divan čovjek!”
Kad netko u poznim godinama ovlada tehnikom, veliki je uspjeh. Njemu za ljubav sam kreirala Tatin kutak, kako bih prezentirala njegova meni najdraža djela. Želio je još mnogo toga napisati, ali fizički nije mogao. Pokušao nam je diktirati, jer je još toliko toga imao reći…
Najviše je volio svoju obitelj, a osobito djecu. Uvijek je zajedno s nama gledao crtane filmove i čitao Mikije. Priče o Šilji koje je izmišljao zabavljale su njegove unuke. Ehli je vidjela uživo Šilju u Disney Worldu i poslala mi sliku. Pokušat ću umjesto tuge misliti na lijepe trenutke koje smo proveli zajedno. Vjerujem kako bi uživao čitati ovaj putopis…sigurna sam da bi se nasmijao 🙂
Disney World – 2.dio: Magic Kingdom i Animal Kingdom
Nekoliko mjeseci ranije, dok sam pisala ovaj putopis, nadala sam se da cu bar jos jednom vidjeti Profesora, cuti njegov blagi glas, nasmijati nekoj od njegovih sala, saslusati ocinski savjet… Uz tugu i sjetu sto ga vise nema, osjecam se pocastvovanom sto jednu tako divnu osobu na blogu ispracamo bas ovim putopisom… Pocivajte u miru dragi Profesore, neka Vasi nebeski putevi zauvijek budu obasjani carobnom prasinom vile Zvoncice i neka Vas na njima prate nebeski jedrenjaci Petra Pana…
Hvala Ehli,
Puno puta smo skupa gledali taj crtić i čitali slikovnicu. Tebe je veoma volio i uvijek me pitao čitaš li njegove radove.
Nikada ga nisam imao prilike uživo vidjeti i popričati s njim oči u oči. Ali popričati uživo da. Telefonom. Jednom sam nazvao u namjeri da popričam s urednicom, prijateljicom i javio se na telefon.
Potegao je priču o mom romanu, tada još u rukopisu. Pročitao ga je na inicijativu kćerke, recenziju je napisao na vlastitu inicijativu. Po svojoj želji, bez ikakve zamolbe. Dobio sam je na mail, napisanu u velikom fontu, da ga sam može pratiti i čitati.
Bez obzira na vladajuća vremena, nikada nije ništa za to tražio, iako je kritika/recenzija bila takva da je zaslužio barem večeru uz vrhunsko vino. Nije dobio niti to jer su nas dijelili neumoljivi kilometri.
Ipak, zahvaljujem mu se na ovaj način. Neka ovaj mali zapis bude rukavac na tragu kojeg je ostavio.
Hvala, Davore, u njegovo ime. Najviše bi mu značilo kad bi ti njegovu recenziju objavio,umjesto večere uz vrhunsko vino, koju sad ne možete ostvariti.
Nadam se da recenziju imaš, jer je ja ne mogu pronaći u kiši njegovih rukopisa i dokumenata. Vjerujem da je negdje na njegovom PC-u. Inače, imam veliki posao – srediti sve njegove rukopise.
Toliko je želio da njegovi radovi dođu do šire publike.
Ovo bi mu se najviše svidjelo :”Neka ovaj mali zapis bude rukavac na tragu kojeg je ostavio.” 🙂