Autor: Sam
Uvodni tekst u povodu šestogodišnjice Putopisa pročitajte ovdje.
Toyota Camry se smatra jednim od najboljih automobila u klasi u svijetu. Međutim, slaba korist od toga kad vas je, ne računajući vozača, pet u autu: 3 Holandeza te moj suputnik i ja. Jest da nas se znalo i u fiću natrpati po šestoro, ali to su ipak bila druga vremena. Vožnje su bile kratke, a i bio sam znatno mlađi.
Vozimo se više od dva sata kambodžanskom cestom prema Siem Reapu na kojoj nema što nema – motocikli na kojima jašu cijele obitelji, zaprege, prodajni štandovi. Slonova nema. Sve kuće sagrađene uz cestu, iza njih prostora koliko hoćeš. Vozač ne silazi sa sirene i pretiče sve živo. Vozila iz suprotnog smjera ne idu ništa sporije. Prijatelj veli da i nije tako strašno, kao, vozi čovjek svega 60 na sat. Da, jest 60, ali milja na sat, znači skoro 100 km/h (ili 80640 furlonga na tjedan, ako su vam draže imperijalne jedinice.) Kako vidim, film Brzi i žestoki se i ovdje prikazivao.
Sreća pa klima radi, te sam još uvijek u stanju razmišljati. Kako smo se našli u ovoj situaciji?
U staroj eri prije interneta, kao djetetu mi u ruke dođe ogromna ilustrirana knjiga o čudima svijeta. Od svih njih o kojima je bilo riječi, posebno me se dojmio Angkor. U to vrijeme mi nije bilo na kraj pameti da bih ga jednog dana mogao vidjeti vlastitim očima. I tako je nakon mnogo godina Kambodža došla na dnevni red u razgovorima s prijateljem s kojim sam se otisnuo na turneju po Aziji. Kad sam mu rekao za Angkor, on je bio vrlo zabrinut i rekao mi kako je neki njegov prijatelj u Phnom Penhu nekoliko puta bio orobljen. Ipak je pristao i dali smo se na planiranje, koje se svelo na to da ćemo otići u turističku agenciju kad stignemo u Tajland.
Tako je i bilo. Prijevoz autobusom cijeli dan, dva dana u Kambodži, te cijeli dan u povratku. Iako postoje i jednodnevni izleti, svakako preporučam dvodnevni. Agentica nam je dala nekoliko uputa pred polazak: ponesite sitnih američkih dolara, nema potrebe mijenjati u lokalnu valutu. Isto tako, ni slučajno nemojte prihvatiti uslugu VIP tretmana, tako da, uz doplatu, nećemo morati čekati u redu.
Kad je kambodžanski vodič došao, prva stvar koju je ponudio bio je VIP tretman. Holandezi su prihvatili i što sad raditi? Nije bilo gužve na imigraciji. Ipak sam mu rekao da će dobiti novce tek kad mi donese putovnicu. Inače, turistička viza se dobiva po ulasku u zemlju. Trebat će vam slika za putovnicu. Prođosmo preko granice i ostaviše nas na kolodvoru da čekamo autobus za Siem Reap. Razmijenio sam pedesetak dolara u njihovu valutu – riel. Potpuno nepotrebno, kako se pokazalo kasnije, jer se svugdje prima američki dolar. Ponesite sa sobom sitnih novčanica i nemate brige.
Na granici nas je trebao čekati ugodni, klimatizirani minibus, ali se agent koji nas je dočekao na granici izvlačio na visoku sezonu. Jučer im je bila kambodžanska Nova godina, te se ništa nije moglo naći, ali se on ipak potrudio i sredio nam Toyotu Camry. Sve bi bilo u redu da sam mu vjerovao: “Ne idi nigdje sine, svakakvih ljudi na svijetu ima, prevarit će te netko!” Tako mi je moja pokojna baka govorila davnih dana. Kako čujem od njenih drugih unuka, poslije je dodala: “Zarobe te i ukradu bubrege!” I sad nešto mislim što će s nama biti ako se negdje polomimo tijekom lude vožnje. Tko zna što će nam sve uzeti. Možda i uši. Sjetim se i onog američkog pjevača koji je hrskavicu iz ušiju presadio u nos da bi izgledao kao Dianna Ross. Nakon silnih operacija, šuškalo se da mu je nos bio na vijke.
Jedva se tako dovukosmo u Siem Reap. Za divno čudo, svi živi, svi organi na broju. Dok prolazimo gradom, vidim čudnovate uske zgrade, kao i u Vijetnamu, gdje se, navodno, porez plaća prema širini pročelja. Glavna ulica je široka, asfaltirana u sredini, a okolo makadam koji se koristi za preticanje ako ustreba. Istovariše Holandeze, a nas dvojicu će tuktukom prema našem hotelu. Još jedna mutljavina, ali hajde da i to vidimo. Opet novo iskustvo. U svakom zavoju se vozač naginje skoro do ceste da se ne prevrnemo. Ja samo gledam hoće li se stražnji kotači odlijepiti od zemlje. Onaj moj prijatelj se ne brine, koliko vidim. On niti je čuo za proročansktva moje mudre bake, niti za nos na vijke.
Ispostavilo se da su moje sumnje bile neutemeljene, jer smo se nakon kraće vožnje obreli ispred našeg hotela, gdje nas dočekuje kip demona. Ponudio nam taksist vožnju do centra grada nakon što se smjestimo i nešto prezalogajimo.
Nas dva sami u restoranu. Konobar donosi par jela koja nisu bila loša. Sipa rižu kutlačom iz ogromne vangle.
Nađosmo se s vozačem i ugovaramo cijenu. 8 dolara do centra i natrag. Ukrcavamo se i idemo hrabro u susret prema novim izazovima.
Centar je sav okićen, svjetla na sve strane. Prolazimo kroz tržnicu suvenira i kupujemo šešire za sunce da nam mozak ne proključa na zvizdanu. Ima svakakvih stvarčica koga zanima. Mene privukle flaše nekakvog pića sa kobrama u njima. Nisam se odvažio ni kupiti, kamoli popiti. Nakon obilaska ulica s gomilom prepunih restorana i barova, skrasili smo se na terasi gdje je svirala nekakva filipinska grupa. Bili su dobri, moram priznati, a pjevačice vrlo zgodne, što nam baš i nije teško palo. Bilo je i muških, ali se ne sjećam kako su izgledali. Popio sam lokalno pivo, Angkor. Nije bilo loše, ali moglo je biti i hladnije. Moj prijatelj je, po običaju, pio vodu ili nešto slično. Častili smo i našeg vozača tuk-tuka, koji se zadovoljio limunadom. U neka doba, nekoliko Amerikanaca izađe na pozornicu. Od njihovog pjevanja spopala me muka, te sam se odvažio popiti još jedno mlako pivo.
Vraćamo se u hotel. Dajemo vozaču $8, ali sad veli da je to samo u jednom smjeru, cijena je $16. Pogledasmo se i dadosmo mu novce. Činilo nam se da je očekivao da ćemo ga i sutra angažirati, ali se prevario. (Kako se kasnije pokazalo, cijena je $8 u oba smjera.) Stižem u sobu i stavljam telefon i rezervnu bateriju na punjenje. Univerzalna utičnica. Zgodno. Čeka nas dug dan sutra.
Nastavak serijala: Kambodža, drugi nastavak, Uspon kmerske civilizacije