Autor: Ivan A.
1. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Maroko – 1. dio: Dolazak u Maroko i obilazak Marrakecha
2. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Maroko – 2. dio: Ouzoud vodopadi
3. dio putopisa: pročitajte na poveznici –> Maroko – 3. dio: Marrakech, podnožje Atlasa i dolina rijeke Ourike
Objavljeno 30. kolovoza 2025.
Maroko – 4. dio: Rabat i Casablanca
Utorak 30.4.2025.
S obzirom da je za ovaj dan bilo predviđeno dosta vožnje, na ovaj izlet krenuli smo jako rano, kako bismo mogli sve stići posjetiti.
Najprije smo stigli u Casablancu. Radi se o najmnogoljudnijem gradu Maroka, koji je ujedno i gospodarsko središte, dok je Rabat političko i administrativno sjedište države. Glavni gradovi Maroka mijenjali su se nekoliko puta kroz povijest. Na takav razvoj situacije utjecala su previranja između lokalnog stanovništva i stranih sila, kao i kontinentalnih i obalnih snaga. Kako je naš vodič spomenuo, glavni gradovi Maroka kroz povijest su bili Fes, zatim Marrakech, onda ponovno Fes, Marrakech, zatim opet Fes, nakon toga Meknes, ponovno Fes i naposljetku Rabat, koji je i danas glavni grad. Prema riječima našeg vodiča, kada su Francuzi zavladali ovim područjem, njihova je namjera bila izvući glavni grad iz unutrašnjosti na obalu, jer bi time lakše kontrolirali lokalnu situaciju, s obzirom da bi im glavni grad bio lakše dohvatljiv. Osim toga, vodič je spomenuo da je stanovništvo u unutrašnjosti Maroka kroz povijest bilo nešto “tvrđe” i skeptičnije spram stranih sila te su temperature ondje ekstremnije, dok su gradovi na obali Maroka (primjerice Rabat i Casablanca) nešto liberalniji i moderniji, a na odmet nije ni činjenica što su temperature ondje umjerenije nego što je to slučaj u unutrašnjosti.
Za džamiju Hasana II. može se istaknuti pregršt zanimljivih informacija. Primjerice, dojmljiv je podatak da ima pomični krov. Osim toga, vodič nam je rekao da je kapacitet 25 000 ljudi i dodao je da je riječ o trećoj najvećoj džamiji na svijetu (premda nisam siguran je li to točan podatak, s obzirom da sam kasnije išao provjeravati navedene informacije i nisam ju našao niti među prvih 10). Unatoč tome, mogu reći da se radi o impresivnoj građevini u kojoj vas veličina prostora na neki način “pojede”, s obzirom na visinu stropova, širinu hodnika i ostale karakteristike. Nadalje, džamija se nalazi na rtu te je izgrađena jednim dijelom iznad mora, što znači da se vjernici ovdje mogu moliti iznad mora, premda nema staklenog poda koji bi im omogućio pogled na more.
Ono što morate napraviti u ulaznom dijelu džamije je skidanje obuće. Ako se dobro sjećam, imali smo opcije ostaviti obuću u ulaznom dijelu džamije ili staviti svoju obuću u vrećicu pa ju tako nositi dok hodamo. Ostalo mi je u sjećanju da su tepisi po kojima smo hodali bili izrazito udobni. Možda je to bilo upravo zato što smo skinuli svoju obuću pa nam je noga u izravnijem kontaktu s tlom, ili u ovom slučaju s tepihom. Molitveni prostori odvojeni su na one za žene i one za muškarce. Tako žene koje idu na molitvu moraju otići na gornji kat džamije, a ondje, zanimljivo, ne moraju nužno ići stepenicama, budući da u džamiji postoji čak i lift.
Vodič je dio svog izlaganja posvetio objašnjavanju islama te njegovim sličnostima i razlikama sa židovstvom i kršćanstvom. Nisam detaljno upućen u to podučavaju li na taj način svugdje u muslimanskim dijelovima svijeta, ali ono što je ovaj vodič istaknuo je to da bi musliman morao poštivati i židovske i kršćanske tradicije te učiti i preuzeti od njih običaje i vjerovanja. Ovdje nije na odmet spomenuti da treba voditi računa i o različitim grupacijama unutar islama, kao što su šijiti i suniti, s obzirom da se stavovi o židovskim i kršćanskim tekstovima i praksama mogu razlikovati zavisno o kojoj je grupaciji riječ. Premda Isusa Krista muslimani ne štuju kao Sina Božjeg, on u islamu i dalje ima veoma važan status kao jedan od glavnih proroka, kojega oni nazivaju Issa.
U Casablanci smo posjetili i jedan jako lijepo uređen park, a to je Park arapske lige (Parc de la ligue Arabe). Park se nekoć zvao Parc Lyautey, a dobio je ime po Hubertu Lyauteyu, prvom francuskom upravitelju Maroka. Zadatak uređenja parka dobio je francuski urbanist i arhitekt Albert Laprade. Nekoć je po sredini parka bila samo crvena zemlja i niz travnjaka, a nakon preuređenja po sredini parka pridodane su i uzdužne fontane uz koje posjetitelji mogu šetati i osvježiti se. Sve skupa mogu reći da je zaista lijepo uređeno te da je jedan od ljepših parkova koje smo imali priliku vidjeti tijekom ovog putovanja.
Pored parka nalazi se Crkva Svetog Srca (Église du Sacré-Cœur), koja je izgrađena 1930. godine. Do 1956. godine (odnosno do neovisnosti Maroka) služila je kao katedrala, u vrijeme dok je trećinu stanovništva Casablance činilo katoličko pučanstvo. Crkvu je dizajnirao francuski arhitekt Paul Tournon u art deco stilu.
Vodič nam je također spomenuo podatak da je nekoć u Maroku živjelo brojno židovsko stanovništvo, koje je tijekom inkvizicije u Španjolskoj našlo utočište s druge strane Gibraltarskog prolaza. Tako je naveo i da u Casablanci postoji 50-ak džamija te oko 30 sinagoga i 25 crkvi.
Posjećujemo i Trg Muhameda V. S obzirom da ovdje veoma često možete naići na velik broj golubova, trg je kolokvijalno znan i kao Trg golubova. Nekoć je bio poznat pod različitim nazivima kao što su Glavni trg (Grande place), Trg Francuske (Place de France), Trg pobjede (Place de la Victoire), Administrativni trg (Place administrative) i Trg maršala Lyauteya (Place du Maréchal Lyautey). U području ovog trga smještene su i neke važne institucije, kao što su Gradska vijećnica, uredi područne uprave i Palača pravde.
Došlo je vrijeme da se pozdravimo s Casablancom i krenemo prema glavnom gradu. Po dolasku u Rabat radimo pauzu za ručak. Po ko zna koji put, na red dolazi tajine, ovaj put s govedinom i suhim šljivama. Premda je glavno jelo bilo ukusno, nekako me više impresionirao desert, a to je bio zamrznuti nougat, koji je bio odličnog okusa, ali također i veoma osvježavajući.
Krećemo u šetnju gradom. Valja istaknuti da se Rabat od 2012. godine nalazi na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine, kao i Marrakech, koji je na tu listu dospio 1985. godine. Premda je Rabat glavni grad države, tek je sedmi marokanski grad po broju stanovnika, budući da su ispred njega Casablanca, Tangier, Fez, Marrakech, Salé i Meknes.
Jedna od glavnih znamenitosti u Rabatu bez sumnje je Kazba Ouddayah (Qasbat al-Awdaya). Kazba je u stvari riječ za utvrdu. Konkretno, ovdje je riječ o utvrdi koja je smještena na brežuljku na ušću rijeke Bou Regreg u Atlantski ocean. Njeni temelji datiraju u 1150-e godine, a zajedno s još nekoliko znamenitosti glavnoga grada uvrštena je na UNESCO popis.
Na današnjem izletu vodič nam je također skrenuo pozornost na to da je Maroko, u usporedbi s ostalim sjevernoafričkim državama, uspio više i bolje sačuvati svoju lokalnu kulturu, s obzirom da ovo područje nikada nije dospjelo pod vlast osmanskog carstva.
Kada je riječ o političkom uređenju države, Maroko je monarhija s kraljem Muhamedom VI. na čelu, ali Maroko isto tako ima i vladu koju bira narod, a ta vlada dijeli izvršnu vlast s kraljem. Kao što je spomenuto u prvom nastavku, Marokom već zadnjih četiri stoljeća vlada dinastija Alavita.
Premda je danas Rabat na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine, njegova prošlost nije uvijek bila blistava. Tako nam je vodič pričao o djelovanjima pirata i gusara na području Rabata i Saléa. Konkretno, radi se o Republici Salé, gradu-državi i gusarskoj republici iz 17. stoljeća, koja je bila smještena na ušću rijeke Bou Regreg. Glavne aktivnosti navedene republike tijekom njezinog kratkog postojanja bile su trgovina robljem i gusarstvo.
Na kraju dana otišli smo i do tornja Hasana II. Ovdje se u stvari radi o minaretu nedovršene džamije. Gradnja je započela za vrijeme Abu Yusufa Yaquba al-Mansura, trećeg kalifa Almohadskog kalifata. Kada je al-Mansur preminuo 1199., stala je i gradnja navedene džamije, koja je ostala nedovršena do danas. Al-Mansurovim nasljednicima nedostajalo je i sredstava i volje da dovrše započeti projekt, zbog čega se danas mogu vidjeti samo minaret (visine 44 metra) i 348 stupova.
U blizini tornja Hasana II. i brojnih stupova smješten je i mauzolej Muhameda V, koji sadrži grobnice marokanskog kralja Muhameda V. te njegova dva pokojna sina, kralja Hasana II. i princa Abdallaha. Ono što mi se činilo posebno zanimljivim, a što sam otkrio u naknadnom istraživanju, jest činjenica da je ovaj kompleks projektirao vijetnamski arhitekt Cong Vo Toan, pri čemu je spojio tradicionalne oblike s modernim materijalima. Kada sam otkrio tu informaciju, baš me iznenadilo kako je netko s jugoistoka Azije, odnosno iz posve drugačijeg podneblja i kulture, uspio projektirati nešto na sjeverozapadu Afrike, gdje prevladava potpuno drugačija kulturna baština. Na neki način kao da sam očekivao da će glavni arhitekti uvijek biti lokalci ili barem netko iz obližnjih/susjednih država pa mi je upravo zato ovaj podatak djelovao toliko iznenađujuće.
Premoreni, vraćamo se natrag u hotel u Marrakechu. Odlazimo na rano spavanje jer nas idući dan očekuje još jedna avantura i to ona u pustinji.