I tako malo, pomalo stigosmo do desete godine postojanja Putopisa. I danas se sjećam prvog posta koji sam pisala ne razmišljajući da će to netko čitati, samo jedan tehnički pokušaj kako osmisliti Web stranicu. Udružilo se par nas, koje smo radile svuda po svijetu i pisale zabavljajući se dogodovštinama doživljenim na putovanjima. Pozivale smo nama poznate da pišu i slikaju. Predložili smo i drugima da se uključe ne očekujući previše. A onda se pojaviše jedan, pa drugi putopisac. Pohvališe nas eminentni blogeri i mi nastavismo s radom.
Čitanost se povećavala iz dana u dan. Radili smo punom parom. Nisam stizala urediti toliko radova odjednom. Pomalo su se uključivali i drugi u lektoriranje i editiranje. Skupila se ekipa entuzijasta. S jedne strane se povećavao broj putopisaca, a neki su prestali pisati za nas. Dosta je blogova željelo suradnju, neke smo predlagali i mi. Nismo se željeli previše reklamirati. Htjeli smo da naši putopisi budu objektivni. Sve je izgledalo veselo i zabavno, volonterski. Uživali smo u dugogodišnjem radu. Onda se dogodio šok: prvo smo izgubili Davora, zatim Vesnu. Nekako me to pogodilo, jer su mi te dvije osobe bile mentori za mnoge životne situacije, a velika podrška u pisanju, iako su oni bili profesionalci, a ne ja.
Ali život ide dalje i vjerujem kako nas naša dva rano preminula novinara i putopisca podržavaju s nekog manje stresnog mjesta i vjerujem: bilo bi im žao da ne nastavimo.
Oboje bi se jako veselili Samovim putovanjima i njegovom zafrkantskom stilom pisanja kojim puno kaže uz dosta humora. Stoga evo nešto novo, eksluzivno – priča o uspjehu. Kako se na ekvatorskoj vrućini uzdići u sam svjetski vrh.
Molim putopisce da se počaste ovom tortom virtualno ili dođu kod nas u Dubrovnik na piće 🙂 Nas nekoliko, koji smo iz Dubrovnika, ćemo se naći na mjestu s prekrasnim pogledom i misliti na sve vas!
A sad, Sam, ti nastavi …
Kako posložiti slagalicu o 10 godina uspješnog rada na vječno promjenjivom internetu? Jedino racionalno objašnjenje koje mi pada na pamet je da je to stoga jer smo sve radili iz čiste zabave, bez previše stresa kojem smo izloženi u svakodnevnom životu. Stoga smo se odlučili ovom jubilarnom prigodom predstaviti vam novu državu, priču o uspjehu u vječno promjenjivom svijetu.
Na primjer, to je jedina super razvijena država na Zemlji koja leži skoro na samom ekvatoru. Ponosi se ljudima s najvišim stupnjem inteligencije u svijetu. Ima jedan od najcjenjenijih sustava školovanja u svijetu – trebate samo vidjeti njihove testove za upis u osnovnu školu.
Proglašena je najsigurnijom državom u svijetu za biznis. Stopa kriminala je među najnižim u svijetu. Korupcija svake vrste se vrlo strogo kažnjava. Ako se mislite baviti trgovinom droge, slijedi vas smrtna kazna.
Diči se zračnom lukom koja se godinama proglašava najboljom na svijetu. U njoj je sjedište jednog od najboljih svjetskih avioprijevoznika. Pomorska luka je od svjetskog značaja, na jednom od najprometnijih svjetskih vodenih putova.
Ima tu i ostalih neobičnosti: žvake su zabranjene. Ne smijete hodati po ulici s plastičnim bocama vode. Jedna strana ulice nosi jedan, druga drugi naziv.
U ovoj otočnoj državi površine od svega oko 750 km2 živi oko 4,5 milijuna stanovnika. Od toga je oko 130 km2 oteto moru. Radi usporedbe, naš otok Krk ima površinu od oko 400 km2. Iako su po gustoći naseljenosti četvrta država u svijetu, nema kaosa u prometu, karakterističnog za ostale metropole iz toga dijela svijeta.
Po urednosti i čistoći se s njima može donekle mjeriti samo Japan.
Naravno, sve to dolazi uz cijenu da se radi o državi koja je godinama u samom svjetskom vrhu po troškovima života.
Kad nakon te nevjerojatne državice sletite u New York, San Francisco, London ili Pariz, imate dojam da ste došli u državu trećeg svijeta.
I to su sve postigli za pedesetak godina, nakon što su ih nogirali iz susjedne države, o kojoj je pisala Vesna.
Ako dosad niste pogodili, riječ je o Singapuru o kojem možete čitati u novom putopisu: Singapur – Azijski tigar na ekvatoru.
