Čitajući drugi nastavak Ivanovog serijala vidim naziv “Prachzbrunnen”. To me podsjetilo na pričicu pod nazivom “Die Schildbürger im Brunnen” (Šilđani u bunaru), iz starog tečaja njemačkog koji sam učio u prošlom stoljeću.
Ukratko, Šilđani su imali nekakav bunar (Brunnen). Voda u njemu je bila hladna i bistra i sve je bilo dobro dok bunar nije odjednom presušio. Mozgajući kako će spustiti na dno i ispitati što se desilo, jedan od njih se sjeti kako je najbolje objesiti se jedan drugom o noge i tako će doći do dna. Prijedlog se jako svidio Šilđanima, te tako i uradiše. Postavili su štangu preko otvora. O nju se objesi jedan od njih, drugi za njegove noge i tako dalje. Kad ih je tako njih 6 visilo jedan o drugom, onaj gornji im poviče: “braćo, dobro se držite, ja moram pljunuti u ruke da mi ne klize.” I tako svi popadaše u bunar. Sreća, na dnu je bio mek pijesak i nisu se ozlijedili. (Eto opet dokaza kako Bog čuva budale).
Ivan nam ne spominje tu zgodu, pa vjerujem da se događaj zbio negdje drugo. Tko će znati gdje se nalazi(o) Schield iz priče.
Drugi dan u Augsburgu rezerviran je za centar grada. Po običaju, Ivan nas vodi u stilu turističkog vodiča. Objašnjavajući pojedinosti vezane samo za znamenitosti grada, usput nam iznosi i vlastite dojmove:
Od centra Augsburga imao sam nešto veća očekivanja kada su u pitanju turističke atrakcije i znamenitosti. U tome i jest kontrast između centra i periferije ne samo u Augsburgu, već i u mnogim svjetskim gradovima: centar je taj koji sadržava većinu glavnih atrakcija, zanimljivosti i povijesno-kulturnih znamenitosti, a periferija je ta koja ima više zelenih površina za opuštanje i šetanje. Tako sam drugi dan razgledavanja započeo na jednom od glavnih trgova u Augsburgu – Koenigsplatz. Trg je sve skupa lijepo uređen, jedino valja istaknuti jedan čimbenik koji tamo zna poprilično zbuniti mnoge, pa tako i mene …
Što je to zbunilo Ivana i što je sve vidio drugi dan posjeta Augsburgu pročitajte u drugom nastavku serijala: Augsburg, Heidelberg i Mannheim – 2. dan
