Šangaj-Peking
“Dnevno na relaciju Šangaj-Peking kreće pedesetak vlakova. Isto toliko i u suprotnom smjeru. Sve funkcionira kao podmazano. I na vrijeme. U Pekingu silazimo na Beijing Sout Railway station – željeznički kolodvor koji izgleda nadrealno dobro – čist, uredan, sve svijetli, svuda punjači za mobitele, računala, voda, bezbroj trgovina, sve što putniku može zatrebati. Kao i u vlaku! Nadrealno dobro! Novi kolodvor koji je ujedno i najveći u Pekingu te jedan od najvećih u cijeloj Aziji otvoren je 2008. godine, a zamijenio je stari kolodvor koji je na istom mjestu postojao od 1897…”
Antonija nam u trećem nastavku piše o hostelu s grijanjem koji je našla u Pekingu. Otkriva nam kako Kinezima nikad nije hladno, pa južno od rijeke Jangce rijetko ima grijanja. Zašto Kinezi imaju ukošene, stisnute oči – postoje dvije teorije. Po jednoj dolaze sa sjevera, gdje je bilo toliko hladno da se stvorila masnoća, zadebljanje na kapcima, kako bi lakše podnijeli hladnoću, a drugu … pronađite u putopisu.
Spomenut će nam odnos Kineza prema ne tako davnom činu na Trgu Tianmen, kad je student stao ispred kolone tenkova. Mladi pojma nemaju o tome.
Najveseliji dio putopisa mi je kad autorica opisuje ponašanje Kineza za vrijeme izvođenja opere. Nekoliko puta sam se u mislima prebacila tamo i urnebesno nasmijala 🙂
Sve ovo opširnije u trećem nastavku putopisa Kina 3 – Šangaj – Peking
