“Običan radni dan na poslu, telefonski poziv mog prijatelja i neočekivano pitanje: “Šta radiš krajem šestog mjeseca?”. Hm. Ne znam, uvijek imam nekih obveza, odgovaram zbunjeno. “A jesi li slobodan i voljan pridružiti nam se na jedrenju po Jadranu kao gost naše kompanije?” glasilo je novo pitanje. Gledam u slušalicu i ne vjerujem!
– “Jesam”!!!”
I da sam imao nekakvih obveza, odmah bih ih otkazao. Uslijedila je razmjena mailova s detaljnim uputstvima, tajmingu, opremi, zadacima ….
Na kraju se ispostavilo kako su uputstva bila predetaljna. Potrebna je bila samo dobra volja i osmijeh!
Nervoza, iščekivanje polaska, pretresanje po spisku neophodnih sitnica, pregledanje do sada objavljenih sadržaja o jedrilicama, o jedrenju, po netu, analiza iskustava pojedinih jedriličara činili su svoje…
I dolazi taj dan…”
Onaj koli voli putovati obično se ponosi nabrajanjem odredišta gdje je sve bio, a zna se dogoditi kako ne poznaje svoj zavičaj, prirodne ljepote nedaleko od njega. U razgovoru s ljudima raznih zanimanja, saznajem za skrovita mjesta u okolici koja fasciniraju. Kako živim na moru, a daleko sam od morskog vuka, pogled na barke u daljini unosi takav spokoj kad je mirno more, a ako su valovi, naročito ako je jugo, gledam u daljinu nadajući se da nema barki u opasnosti, ljudi koji nisu u na suhom, ni u toplom. Moreplovci, poput našeg Kapetana i još par prijatelja su mi tako zanimljivi ljudi. Njihove priče zaokupe pažnju slušatelja i čitatelja.
Kako izgleda kad se grupa kontinentalaca, u sklopu team bulidinga, otisne 4 dana na more jedrilicom (uz skipera, naravno), opisat će Darko, bajker. Nisam ga mogla zamisliti u ovoj ulozi, ali se brzo uklopio u morsku sredinu i svojim dobrim okom za snimanje, te analitičkim čitanjem ljudi, opisuje svoje doživljaje realno i ljudski. Hvala mu. Možda se nakon čitanja ovog putopisa, koji je podijeljen na dva dijela, netko još odvaži krenuti na jedrenje našim plavetnim Jadranom.
Pogled na jadranske otoke s palube jedrilice je nešto posebno
