‘Volim riječ polako. Ka i svaki Dalmatinac. Nekad, ne tako davno u mojoj mladosti, “polako” bi značilo mjesec. Ili pak godinu. Sada je “polako” desetak minuta, pola sata najviše. Ovdje, u Americi, “easy” se mjeri u sekundama. Nažalost. Tako je danas i u turizmu. U par sati se preleti destinacija. Još koji minut za kupnju suvenira i stavljanje slika na fejs. Proklet bio. Ne turist, fejs. Nemam ništa protiv napretka, čak naprotiv, al’ u nekim stvarima ide naopako. Opako naopako. No, to je za neku drugu priču. Skrenuo sam. Mislim s teme. Jednostavno ne želim da mi dijete mladost provede pred ekranom. Neizbježno? Nema veze, idem u laganu borbu s vjetrenjačama. Svjesno, za razliku od onog španjolskog junaka.’
Uskoro se približava i završetak puta po Americi motorom Antona i njegovog prijatelja Ivana. Ovaj osmi nastavak se Anton stvarno raspisao, s uživanjem sam pratila sve rečenice – autor nam istinski zna približiti mjesto, vrijeme i doživljaj. Dok čitate vjerujem kako će vas puno toga asocirati na vlastitee doživljaje. Ne mislim da će netko od nas imati toliko hrabrosti pa obići na motoru zapadnu američku obalu, nego neka zapažanja o životu i ljudima će vas povezati s likovima iz neke serije, npr. “Sinova anarhije” ili recimo ćete se nasmijati opisu kako su ogromni američki trgovinski centri, a ne možete u njima naći najobičniji jogurt. Mene je npr. to u Kanadi iznenadilo – nisam mogla pronaći normalno 2 dl vrhnje, jogurt, puding, prašak za pecivo, vanilin šećer, masline – sve je to i ako ga ima, u ogromnim količinama i po meni neprivlačnim ambalažama.
Osim ovog nastavka, očekujte još dva, a sad se bacite na čitanje, razgledanje putopisa: ARIZONA – off road paradise
