“Zamislite slet na stadionu koji prima 300 tisuća ljudi (najveći na svijetu, zar ste sumnjali?!), a na kojem sudjeluje oko 100 tisuća izvođača?! A ono što oni izvode svojim tijelima, koreografijama, pločama, instrumentima je upravo nevjerojatno. Kažu da je čast nastupiti na Arirang masovnim igrama, no zahtjeva dugo pripreme i strpljenja. Tu su naravno i djeca, koja imaju svoju posebnu točku, pa vojnici koji rade čuda sa svojim puškama. Cijela jedna tribina služi samo za stvaranje pozadinske slike koja se mijenja u sekundi kako se mijenja priča koju na priča glavni spiker, kolorit prelazi iz zastave u prirodu, od životinja do vlaka, od planina do slike Velikog vođe, naprosto nevjerojatno. Ono što je bilo moguće gledati u rijetkim dokumentarcima ili pak na youtube-u, sada je stvarnost, sve se to odvija ispred vaših očiju i kolikogod ste svjesni etičnosti cijelog ovog procesa i slavljenja lidera koji je umro, ali je vječit, ipak ste fascinirani da to još negdje na ovom svijetu postoji…”
Čitatelji srednjih godina i stariji se sjećaju kako su se priređivali sletovi u čast predsjednika bivše države Tita. Njega više nema i sjećanja na to su izblijedila, ali takvo nešto još postoji i održava se na još većim prostorima i sa više sudionika nego što je bio stadion Partizana u Beogradu. Iako možda izgleda kao znanstvena fantastika, kao da je savršenstvo postignuto kompjutorskom animacijom, ali ne – to su sve ljudi, vojnici, djeca od krvi i mesa. Koliko sati i dana vježbe je potrebno za takvu usklađenost – nikad nećemo saznati. To je tajna koja se brižno čuva. O detaljima sleta i o tome kako sjevernokorejanci imaju najveće dječje talente u svim sportovima i svim granama umjetnosti možete pročitati u sljedećem, trećem nastavku Voyagerove Sjeverne Koreje.
PUTOPIS Sjeverna Koreja – treći dio
