New York u sjećanju

 

Autor teksta: Davor Stipanić

Autor slika: Lea M.

NEW YORK U SJEĆANJU

Urednica me već dugo podsjeća kako ne pridonosim dovoljno zajedničkom projektu. Ovom blogu. Traži od mene tekstove iako se ja izvlačim kako je od pojedinih putovanja prošlo puno vremena, kako su ostale samo pojedine slike u sjećanju, kako nemam fotografija s tih mjesta i tako redom. Neumoljiva je i na svaki moj pokušaj da iskliznem kaže kako to (moj izgovor) nema nikakve veze i kako treba pisati, pa makar i po sjećanju, navodeći pri tom svakakve primjere koji (naravno) tjeraju vodu na njen mlin.

Meni osobno, kod takvog pisanja, stvarno predstavlja problem moja osobina da pamtim samo pojedine slike i kadrove. Moje uspomene su vrlo često poput isprekidanog filma i potreban mi je priličan napor da slike koje naviru smjestim u širi kontekst sjećanja i sačinim cjeloviti film.

Ovaj put mi je pomogla američka tv-serija «Heroji iz strasti» («Third Watch»). Sada se daje repriza te serije u ranijim popodnevnim satima, a ja je pratim po prvi put. U 55. ulici u New Yorku smješteni su policijska stanica, vatrogasci i hitna pomoć. Jedni preko puta drugih. Serija prati službeni i privatni život pripadnika sve tri službe i za razliku od ostalih američkih serija nema samo jednog superheroja oko kojeg se vrti hrpa statista. Puno je likova, dobro profiliranih i stalno se isprepliće njihovo privatno i javno. Često spominju onaj zlosretni dan u rujnu prve godine novog tisućljeća kada je New York izgubio svoje najpoznatije simbole, a svijet okrenuo novu stranicu. Poslije toga dana koji se pretvorio u simbol-broj (9/11) ništa više nije bilo isto. Moja osnovna branša, turizam, osjetila je to jako dobro.

I tako, kako moji junaci idu gradom i spominju pojedina mjesta meni jednostavno naviru sjećanja na mojih tjedan dana u gradu o kojem sam sanjao čitavo djetinjstvo. Nikada me niti jedna svjetska metropola (a u mašti sam ih, uz pomoć knjiga i filmova, obišao sve) nije privlačila i golicala kao New York. Koliko god filmova i slika vidio uvijek sam u njih buljio ponovno. Skyline, koji poput ježevih bodlji para visine kakve ljudi u prirodi svladavaju s teškoćama i nema ih puno koji to mogu, tamo je s lakoćom dostupan zahvaljujući urbanističko-tehnološkom čudu koji ga je pretvorio u stvarnost. Upravo su blizanci Svjetskog trgovinskog centra na nebrojenim slikama mamili moj uzdah i želju da ih vidim u stvarnosti i popnem im se na vrh.

San je postao stvarnost prije dvanaest godina (1997.) kada sam kao član tročlanog tima zadarske podružnice Atlasa dobio nagradu American Express-a za napore u pružanju usluga u vrijeme Domovinskog rata. Mi to nikada nismo posebno isticali jer su u Zadru tada radili baš svi (osim onih kojima su firme odmah propale), ali oni su to prepoznali i ocijenili kao napor koji nadmušuje okvire obaveznog profesionalizma. Stali smo uz bok onim «herojima» American Express-a koji nisu gubili hladnokrvnost u vrijeme potresa u Los Angelesu ili nemira na Trgu Tien an men u Pekingu.

Danima prije polaska su mi u glavi odjekivale sve pjesme kojima su ga ljudi opjevali, a pogotovo ona kojoj je jedan od stihova «I’m leaving today …».

I konačno smo došli. Primili nagradu. Na pozivnici s detaljnim programom  je pisalo kako će nam je uručiti na svečanoj večeri u Vista hotelu smještenom između Svjetskog trgovačkog i Svjetskog financijskog centra. Osim blizanaca, simbol kompleksa je i zgrada American Express-a. Ona u sredini, s polukuglom na vrhu, između tri vrlo slična nebodera uza samu obalu rijeke Hudson. Od nas se službeno očekivala svečana odjeća kako su nam to u programu fino i jasno napisali. Mi smo nadobudno krenuli u kupovinu. Dama je kupila posebnu haljinu za tu prigodu, a muški dvojac smokinge (urednice, nije bio frak). Nakon dodjele i protokolarnog dijela pošli smo u kazalište. «Fantom u operi». Još jedan san postao je stvarnost. Broadway i pravi, izvorni mjuzikl u zemlji mjuzikla. I to jedan od najpoznatijih. Karte su nas čekale. Mi dotjerani i odjeveni kao za Metropolitan, a u redu ispred nas par u trapericama. Ostali ne baš u trapericama, ali ne niti puno bolje. Jednostavno, bili smo «overdressed». Sva sreća da tamo na takve stvari nitko ne obraća baš nikakvu pažnju, ali nam je postalo potpuno jasno zašto Amerikanci (ako nisu elita) smokinge po prigodi iznajmljuju. Dokaz naše «propale investicije» je i to što sam smoking, osim za naših pet minuta slave, odjenuo u Zadru samo jednom i to za maškare. Ovdje se na bal gradonačelnika dolazi u manje više običnoj odjeći i tupastim cipelama. Ali se zato obraća pažnja na druge.

U svakom slučaju, blizanci nisu bili dio službenog programa. Stavio sam ga kao prvu stvar u vlastiti program. Kolega, jedan od trojke, je imao prilike posjetiti New York već ranije, ali na njima nije bio. Krenuli smo, naravno podzemnom, tada već u sasvim običnoj odjeći.

Nikada prije nisam doživio da se na jednom nivou, na jednoj postaji može čekati više vlakova. Gdje god sam koristio podzemnu željeznicu jedan nivo je bio jedna linija. U New Yorku nije tako. Na istom nivou se može ući u više linija. I tako, ušli smo s krive strane i ušli u dobar vlak. Broj i boja su odgovarali, ali je vozio na suprotnu stranu linije. Prvi je posumnjao kolega (volumenom barem dvostuko veći od mene). Sumnjičavo je škiljio preko, na veličinu dlana, ispresavijanog plana podzemne i rekao «ništa mi se ovo ne sviđa». «Što to?» «Bijeli izlaze, crni ulaze, zajebali smo.» Tu New York nije nikakva iznimka u jasnoj slici rasne podijeljenosti. Stvarno, gdje bijelci izlaze obojeni ulaze. Jedini grad gdje to nije očito, barem u mojem iskustvu, je London. Tamo je šarenilo rasa prisutno zbilja svugdje. Čak i u elitnim stambenim četvrtima koje su svoja vrata otvorile i stranim lovatorima.

Dakle, ispravan vlak je vozio u suprotnom pravcu. Odredište Harlem, koji počinje poslije 100. ulice. Tako, nadomak Harlemu, izlazimo iz vlaka i pitamo policajce u čemu je stvar. Upućuju nas na drugu stranu postaje, preko željeznog mostića iznad tračnica. Konačno, pravi vlak u ispravnom, željenom smjeru. Postaja World Trade Center. Pokretne stepenice do ulaza u onaj od blizanaca s panoramskom terasom. Plaćamo karte i ulazimo u lift veličine dnevnog boravka. Digitalni brojčanik broji katove dok se ovaj vrtoglavo uspinje do 77. kata. Malo stoji pri dolasku dok se regulira tlak zraka. Sličan lift u Empire State Buildingu ima analogni brojčanik iz vremena kada je neboder građen i bilježi tek svaki deseti kat. Jednostavno, nije dovoljno brz.

Nakon velikog lifta prelazimo u manji koji opet šiba na 107. kat. Završna tri kata, pokretne stepenice. I, evo ga. Metropola svijeta je ispod nas, kao na dlanu. Opet zamišljeni prizori iz knjiga, potpomognuti onima iz filmova, postaju stvarnost. Jedino što mi nikada nitko nije pokazao je neshvatljivo puno aviona u zraku. Sva tri velika aerodroma su se vidjela s te terase. JFK, Newark, La Guardia. Manji aerodromi nisu plijenili pažnju iako su tamo. Aviona je u zraku bilo toliko da su izgledali kao roj. Samo sam rekao: «Majko moja, a ‘ko s ovin zapovida?». Zbilja je pomalo jezovito gledati taj roj kako se precizno kreće samo njima vidljivim stazama i pri tom znati kako si bio u jednom od njih i ponovno ćeš biti.

Silazak istim putem. Cigarete su mi se već priviđale i sjeo sam na zidić cvjetnjaka s pogledom prema gore, na trgu između te dvije prelijepe vertikale. Percepcija vara, pa izgleda kako se dvije divovske napolitanke, glatke, pravilne, elegantne, prema vrhu sužavaju i približavaju jedna drugoj. Stvarno sam ovdje. Istina je.

Sljedeća slika vezana uz ova sjećanja je tv ekran koji u živo prenosi napad na moje uspomene i njihov nestanak s lica zemlje. Bezumni čin je ostvarenje mog mladenačkog sna pretvorio u hrpu ruševina punu beživotnih ljudskih tijela.

E sad, zašto me tv serija, jedna od mnogih sličnih, probudila i dala inspiraciju za ovaj tekst. Serija se bavi ljudima koji u svom profesionalnom životu, silom prilika, doživljavaju malo toga lijepoga. Uglavnom se kreću na putanji iz strave u užas. Ali, ne posustaju. Kojiput malo pokleknu i nakon toga ponovno isto. Ne gube volju iako se rijetko smiju. To je duh koji je Skyline tako prkosno naježio prema nebu. Koliko god bili šokirani tragedijom, koja se nikome ni u najluđim snovima nije javljala, nisu dugo bili smeteni. Pozvali su vodeće arhitekte svijeta da smisle nešto još impresivnije na mjestu koje nije samo promijenilo vizuru jednog grada nego i način života u prostoru daleko širem od sebe samog. Upravo tu dimenziju mi je otvorila obična tv serija. Kao što sam rekao na početku, u njoj nema superheroja s jasnim neprijateljem i mnoštvom oduševljenih sljedbenika. Ima zato puno ljudi, običnih poput nas, kojima su lijepi događaji rijetkost, ne smiju se često, ali i ne gube volju.

  13 Responses to “New York u sjećanju”

  1. Hvala, odličan tekst. Nedostaju mi slike, ali tebi one i ne trebaju, sve je slikovito opisano.

  2. Zanimljiv i neobičan tekst. Neuobičajen prikaz viđenog, ali vrlo dojmljiv. Hvala urednici što je bila uporna, nadam se da to sljedeći put neće trebat biti, za nju je uživanje pisati.

  3. Vrlo lijep tekst. Bude li Vam potrebna fotka s mjesta gdje su bile smještene “napolitanke” (Davor) a sada skele i visoka ograda – mogu ih poslati. Tamo se gradi nešto što će navodno imati ulogu mauzoleja. No sve što se dogadja/gradi upravo na tom mjestu a nakon 11/9 obremenjeno je ogromnom količinom skepse: rana je preduboka…
    H.

  4. Anonimni H, baš si me razveselio ponudom za slike. Davor je imao problema s filmom s tog putovanja, tako da je ostao bez slika. Jedva sam ga nagovorila da napiše tekst. Mislim da bi i njega prijatno iznenadio /la sa slikama. Obećane su nam slike, ali ih još nismo dobili.

    Pozdrav

    Urednica.
    P.S. Slike se mogu poslati na putopisi@gmail.com

  5. Bilo bi mi jako drago kad bi se tekst ilustrirao. Sigurno znaš kako ne smijemo “krasti”, koristiti tuđe slike bez pristanka autora. Mojih nije bilo i bit ću (ćemo) zahvalni ako nam ustupiš svoje.
    unaprijed hvala.
    P.S.
    Zahvaljujem i na pohvalama kako sam sročio svoje uspomene.

  6. Obecao,-la H. slike za ovaj putopis, ali nista od toga.
    Zao mi je,mada to odlicnom Davorovom tekstu ne umanjuje
    vrijednost.

  7. Davore, urednica ima prikladne fotke iz NYC sto je ljetos snimila moja kcer na skolskoj ekskurziji. Ja nemam nista protiv da se zakace uz ovaj putopis, ako pristaju uz tekst.

  8. Stojim na raspolaganju ;-)
    Davore, fotke koje je ponudila @ekdancemom, možeš vidjeti na adresi : http://putopisi-travelog.com/fotografije/new_york_city

    Javi mi što ti paše da složimo ponovno putopis. Vidiš kako čitatelji reagiraju :) , treba ispuniti želje.

  9. Puno hvala na “konačnom” dovršenju teksta ilustracijama.

    Fotografije su odlične i ma koliko obilježavale već bezbroj puta viđene vizure, uvijek je tekst potpun baš na ovaj način. New York je toliko puta opisan, prikazan na sve moguće načine, da je teško i pronaći neki tipičan motiv koji ne bi bio već odavno iskorišten.

    Priznajem, uvijek se i dan danas lecnem kad vidim sliku južnog Manhatana bez onih, tolikotipičnih “napolitanki”.

    Prošlo je gotovo deset godina, ali taj se prizor tako urezao u sjećanje da sve bez njih djeluje nekako škrbavo.

  10. Urednica mora biti ponosna kako joj autori medjusobno uspjesno suradjuju :)

  11. Svakako. Puni ste ideja.Nekad vas ne stižem pratiti.

  12. Ha, ha. Kojiput pratiti, a kojiput natjerati. Nije ti lako.

  13. Tko ceka, taj doceka.Najzad i fotografije,istina,drugog autora;
    dojam je upotpunjen.Bravo!

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweet Captcha

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: