Kijev

 

DOBRODOŠLI U KIJEV, UKRAJINA

Autor: Nika Š.

Stanica Glavni kolodvor Zagreb, princip manje je više, crveni kofer na kotačiće i živčano pretraživanje torbe u potrazi sa sitnišem za kavu. Konačno je krenuo vlak…36 sati vožnje.

U prosjeku tri osobe po kupeu i poneki gotovo smrtonosni pad gornjeg kreveta. Začudo, 10 ljudi boravi u našem kupeu. Plastični kanistar s naljepnicom Pipi i domaćim vinom…Kako inače objasniti dobro raspoloženje.:) Imamo i pušionu u  vlaku. Nije to ni loše. Tu i tamo proleti neki Rus, promrmlja nešto u bradu.

Noć 1.

Stigla je noć. Svi su budni. Granica Mađarske i Ukrajine. Želimo snimiti trenutak u kojem je naš vlak podignut u zrak jer mijenjaju kotače ali osvjetljenje je nikakvo, a i svi moraju na wc, no isti ne radi, jer je čovjek upravo provirio glavu od tamo gdje se nalazi rupa za odvod. Željeznica je šira od one kakva je u cijeloj Europi. Sovjetski savez je ovdje postavio simboličnu i fizičku granicu svog Carstva. To se ni danas nije promijenilo.

Jutro 1.

U ranu zoru, zaustavlja se vlak u nekom pograničnom selu. Jutarnja kiša je neumorna i dosadno sitna. Izlazimo protegnuti noge, a bakice nam nude masne varenike u plastičnoj vrećici za jedan dolar. Situacija je tragikomična. Biram bakicu koja se najmanje gura i koja očigledno ima najmanje poduzetničkog duha.  Siniša je baš vodio žestoku raspravu s nekim rusificiranim Ukrajincem, jer isti nije znao ukrajinski jezik kao ni činjenicu da Ukrajina više nije u SSSR-u. Ili to samo nije želio znati…

Vlak u Kijevu

Vlak u Kijevu

Muzej sela na otvorenom

Muzej sela na otvorenom

Nakon trideset osme kave, šest sati u Budimpešti, pretrčavanja pruge s koferima (operacija Ana Karenjina), da bismo prešli u vlak Budimpešta-Moskva, vruće vode u vlaku, tri juhe iz vrećice, prljavih nogu i nespavanja, stižemo na kolodvor u Kijevu. Trpaju nas u neki mini bus koji jedva vuče po i najmanjoj uzvisini. Ne znam gdje su mi stvari, a ni kako stojim.

Dan 1.

Dobili smo studentski dom za strance. Navodno su ti puno bolji od onih za domaće studente. Istina, soba nam je apartman s kuhinjom. Ipak, na devetom smo katu, bez tople vode, s rupom u balkonu i pogledom na vojnu bazu i  smetlište. Baš smo našli jedino posuđe u kuhinji, pa u tom istom čajniku kuhamo tjesteninu za ručak.

Teatar Ivana Zrinskog za radnog dana

Teatar Ivana Zrinskog za radnog dana

Pretrčali smo grad u nekoliko navrata (bol je u nogama neizdrživa). Odveli su nas u kazalište. Ne najveće. Neko manje, a čak i ono izgleda bolje od HNK-a i uvijek, ali baš uvijek je puno. Očito je ta vrsta kulture na nešto većoj razini od ove u Hrvatskoj. Svi muškarci imaju fudbalerku, a žene…to je nemoguće za opisati. Sve su u minicama, ispeglane kose i u štiklama. Leopard uzorak je apsolutni hit. I da, svi pričaju ruski.

Trg Nezavisnosti - spomenik Majke Domovine - Kijev

Trg Nezavisnosti - spomenik Majke Domovine - Kijev

Na glavnom smo trgu bili prvi put za Prvi maj. Ovaj praznik ovdje dobiva potpuno drugo značenje. Na tom nepreglednom trgu, simbolu Narančaste revolucije, slobode Ukrajine, a ujedno i spomeniku socijalizma s nevjerojatnim kombinacijama neoklasicističkih spomenika, sivih zgradurina i modernističkih staklenih piramida á la Louvre u Parizu, traje festival  kiča, parada, posebne prometne regulacije i pijanstva.

Alkohol je jeftin. Oko 5 kuna za pola litre piva i isto toliko za najbolje cigarete koje možete zamisliti. Kruh je 15 kuna. Palo nam je na pamet ohladiti pivo u hladnoj fontani, kad se već može piti na svakom uglu. Opomenuli su nas. Nisu nam zapravo ništa rekli, ali pred takvim policijskim pogledom bila sam spremna priznati bilo što. Ostaci Režima su posvuda. Kijevopečerska Lavra, najvažniji spomenik ukrajinskog pravoslavlja, u rukama je Moskovskog patrijarhata. Slučajno sam u katakombama zalutala u zabranjenu zonu za strance i ugasila svjetlo. Pop me uspio nekako gurnuti u rulju koja je izlazila van.

Djecji zbor pred crkvom sv. Mihaela

Dječji zbor pred crkvom sv. Mihaela

Zvonik katedrale sv. Sofije slikan kroz spomenik podihnut u Cast Zrtvama Gladomora

Zvonik katedrale sv. Sofije slikan kroz spomenik podihnut u Čast žrtvama Gladomora

Metro je ovdje fantastičan. Svaka je stanica malo umjetničko djelo. Osim njega, autobusa i trolejbusa, postoji i nešto što se zove maršrutka. Vrlo mali bus, privatnih prijevoznika, nešto skuplji, što bi značilo da košta oko kunu. Ne staje na stanicama, već tamo gdje mu se narod prodere. Ogromna je to masa ljudi, nema se zraka, ali ipak svi uljudno prenose novac od čovjeka do čovjeka, da bi na koncu isti stigao do vozača. Isto se događa i s ostatkom. Pitam se kako bi to završilo u našem javnom prijevozu. Ne znam ima li to veze s tim da smo mi dosta glasna nacija, pa nam se zato čini, ali u njihovom je javnom prijevozu zaglušujuća tišina. Zato se nas vječito čulo.

Jednom smo prilikom tako stajali u busu i pričali. Obratio nam se neki student, „Znate vi Tanju iz Zagreba?“  Svijet je kutija šibica.

Dani xy

Studentska menza i gospodja koja racuna na abak

Studentska menza i gospodja koja racuna na abak

Prvih smo nekoliko dana nasjeli na njihov doručak od tjestenine s jajetom na vrhu i čaj od sušenih krušaka koji ima okus na dimljeno meso. Isto smo ponovili s ručkom od heljde i kupusom na 1001 način. Kasnije smo postali pametniji i jeli u gradu. Menza je jedno posebno iskustvo. Teta na blagajni s abakom računa naše bonove za hranu i nigdje, ali nigdje, nema noževa. Salata je deset kuna i nema gužve. Sto smo kilometara od černobilske katastrofe i nešto manje od Zabranjene zone.

Muzej Černobila

Muzej Černobila

Muzej Černobila 2

Muzej Černobila 2

Muzej Černobila 3

Muzej Černobila 3

vlak za Kijev

vlak za Kijev

Vodili su nas u muzej. Prekrižena imena stanica nestalih nakon nesreće, lica poginulih i pod od kakvog je napravljen Sarkofag za elektranu. Puno slika, preparirane svinje s šest nogu i puno, puno tuge. Borimo se s ženom koja ovdje radi. Ne želi pričati ukrajinski i naplaćuje nam deset kuna par slika što smo uspjeli slikati.

Černobilska katastrofa bila je eksperiment jednog ruskog znanstvenika. Dnevnik jednog od inženjera još je u muzeju. On govori o stravičnim scenama umiranja mladih vojnika koje su poslali u majicama kratkih rukava da čiste oko reaktora i ruskoj vojsci koja ih je evakuirala obučena u posebna odijela. Jedan reaktor i danas radi. Jer, tko će drugi oprskrbiti gigantski Kijev. Ljudi se vraćaju u Zonu, kažu, navikli su na radijaciju.

Bili smo i na Dnjepru, htjeli smo se i okupati, ali voda je ledena. Ušli smo do koljena, više nismo osjećali noge. S obale smo promatrali penzionere. Pecaju.

Kijev ima i jedan od najvećih buvljaka u Europi. Zadnja stanica, čudni mirisi i čudni ljudi. Dobra roba, jeftina. Nije sve rabljeno. 20 kuna za torbu, 50 za trenirku. Ipak, nećemo ovdje jesti. Denis, dečko s periferije grada Kijeva priča nešto o grafitima i ne može sebi doći kad čuje Ivanu da priča hrvatski.

Knjige su fantastično jeftine. Želim kupiti Gogolja na ukrajinskom. Uzalud. Čudno baš…Iz knjižare izlazim s Jesenjinom na ruskom, nekoliko rječnika, kolekcijom Harry Pottera, Malim princem…već sad ne znam gdje ću sa stvarima kad se budem vraćala za Zagreb.

Most zaljubljenih u predivnom parku kraj centra grada

Most zaljubljenih u predivnom parku kraj centra grada

Sve je ovdje prevedeno na ćirilicu. I Dolce Vita i Butterfly koji tako zvuči Baterfljaj. Prošetali smo oko Dinamovog stadiona, po ukrajinskoj varijaciji na temu Mosta Uzdaha, bili u Svetoj Sofiji koja je za Sovjetskog Saveza jedno vrijeme bila i pivovara. Inače crkva iz 11. st. i simbol ukrajinskog baroka s onim malim zlatnim kupolama.

Dan pobjede nad Nijemcima 2

Dan pobjede nad Nijemcima 2

Dan pobjede nad Nijemcima

Dan pobjede nad Nijemcima

Doživjeli smo i Dan pobjede, nacionalni praznik u čast pobjede nad Nijemcima. Hrpa mladih ljudi, možda i moje generacije, s crvenim zastavama. Srp i čekić motiv su dana kao i djedice s odličjima, karanfili i čudni, hladni pogledi.

Jedna se žena, vrišteći bunila protiv ove parodije. Ona je Ukrajinka, priča ukrajinski i započela je razgovor s nama u autobusu. „Jeste li vi ikad doživjeli ovako nešto u svojoj zemlji?“. Nismo ni odgovorili, nastavila je priču. Dugu i tužnu priču jednog naroda.

Čudan je ovo grad

Gogolj fest - instalacija Mrtva zona

Gogolj fest - instalacija Mrtva zona

Žena na ulici Kijeva

Žena na ulici Kijeva

Grad Gogolj festa (fantastičnog umjetničkog festivala) i siromašnih ljudi. Grad kazališta i gigantskih spomenika Lenjinu na Bulevaru Tarasa Ševčenka (Ukrajinskog Ljudevita Gaja). Grad borbe prošlosti i sadašnjosti, represija i kontradikcija, a ipak grad s velikom dušom. Grad s ukrajinskim i ruskim novinama i Ukrajincima ruskog govornog područja.

Mini bus se vuče brdovitim gradom. Knjige, kozmetika i konzerve tune nosim u ruci. Vlak Moskva-Budimpešta, vlak Maestral, Zagreb Glavni kolodvor.

 

  4 Responses to “Kijev”

  1. Nika, dobro dosla medju stovatelje putovanja i njihove vrijedne darove citateljima –
    186 putopisa.

  2. dobar grad

  3. Zanimljiv, mladenački dinamičan putopis s mnoštvom odlično uočenih detalja.

  4. Hvala svima na lijepim komentarima. :)

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweet Captcha

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: