Rusija u doba Gorbačova

 

Autor: Kalina M. M.

4. mjesec. Godina 1989. Apsolventska ekskurzija u tadašnji SSSR. Vrijeme reformi: Perestrojka – gospodarska reforma i Glasnost  – veća otvorenost, transparentnost političkog sustava.

Nas nekolicina koji smo htjeli ići na Maltu ili Egipat skeptični – kako će izgledati cijelo putovanje…

Kijev

Što reći o ovom gradu? Ostao mi je u tako blijedoj uspomeni da mi ni fotografije nisu pomogle  prisjetiti se što se tamo dešavalo. Jedino znam kako sam se osjećala -  kao na iglama. U hotelu, u sobi, stalno sam se osvrtala, buljila u kantune sobe, strop. Stalno onaj osjećaj kao da vas netko gleda. Činilo mi se da svugdje ima prisluškivača, kamera. Cimerica mi se smijala, govoreći mi : “Relax”, ali me nije uspjela razuvjeriti da nas nitko niti sluša.,niti gleda. Jedva sam čekala odlazak iz ovog sivila u neki europskiji grad. To je, svakako, bio Sankt Petersburg.

Sankt Petersburg

apsolventska ekskurzija

apsolventska ekskurzija

Čekate let Kijev – Lenjingrad (Sankt-Petersburg), stojite na aerodromu bez display-a i osvrćete se kako će biti najavljen let. Cijela apsolventska ekipa je postala nestrpljiva, pa gdje su izlazi? Vidimo žene u seoskoj odjeći, s maramamama oko glave, nose pletene korpe  iz kojih vire kokoši. Neke vode za ruku malu rumenu djecu. Smijemo se i pitamo kud su krenule. Pojavi se stjuardesa, snažno zamahne rukom i povika “Lenjingrad, Lenjingrad!” Pljesnu rukama par puta. Mislili smo da sanjamo. Kad je to ponovila, shvatili smo da zove nas. Žene se ukrcaše s nama na let – Aeroflot. Ne znamo tko je više kokodakao žene ili one kokoši. Njima je to valjda izlaz kao kumicama na plac. Avion se tresao, sjedala pomjerala, putnici šetali. Osjećali smo se nesigurno, ali vidjevši nasmiješena ruska lica – to je njima normalno i mi se umirismo.

Gledamo kroz prozor, noć je. Odjednom svjetla velikog grada – Sankt Petersburga, kažu nam zovu ga sjeverna Venecija. Mnoštvo svjetala, vidi se Baltičko more, rijeka Neva, rukavci. Prekrasan pogled.  Europa – Zapad. Grad je dao izgraditi car Petar Veliki po uzoru na zapadne zemlje, isušio močvare, osvojio  zemlju od Šveđana, prizvao arhitekte i graditelje i nazvao grad po sebi. Zvanično je ime dobio po sv. Petru.  Htio je premjestiti prijestonicu iz Moskve, kako bi bila bliže drugim europskim gradovima. Jako mu se sviđao Pariz i Versajski dvor…

Aerodrom normalan. Iskrcasmo se i transferom nas prebaciše do hotela Pribaltiskaja s 5*. Gradili ga Šveđani. Famozan je.  Raspoređivale smo stvari  po čistim ormarima, probavali ogromne krevete i slagali kozmetiku na velikim širokim policama od stakla u kupatilima. Sanja, moja cimerica, i ja prezadovoljne. Nakon tmurnog Kijeva, osjećamo se konačno ugodno. Na večeri veselo društvo zadovoljno.

Šahovske figure isped Zimskog dvorca

ispred Zimskog dvorca

Krenule u Ermitage

Krenule u Ermitage

Ujutro krećemo u razgledanje, a hladno – snijeg padao. Neva na mjestima zaleđena, čovjek ulazi i kupa se. Mi se smrzavamo u pernatim jaknama. Prekrasan je Zimski dvorac. Njega je dala izgraditi carica Katarina Velika, to je mjesto gdje je zimi boravila cijela carska obitelj. Galerija Ermitaž je u sklopu Zimskog dvorca i  jedna od najvećih i najljepših na svijetu. Tolika raskoš! Uživala sam promatrajući slike velikana. Čuvari su strogo zabranjivali slikanje – bilo ih je na svakom koraku. Mogla bih ostati satima, zadržati se dugo na svakoj slici, ali trebalo je ići dalje. Voljela bih ponovo tamo poći, ali sljedeći put razgledati galeriju na miru cijeli dan ili čak više dana.

Aurora - brod s koga je napadnut Zimski dvorac

Aurora – brod s koga je napadnut Zimski dvorac

Napadom na Zimski dvorac je započela Listopadska revolucija u Rusiji. Napad je započeo s krstarice Aurora. I nju smo obišli. Sad je muzej.

Ljetnji dvorac carice Katarine

Ljetnji dvorac carice Katarine

Idemo na selo gdje je živjela Katarina Velika, plešemo po njenom dvorcu, bolje reći kližemo se po dobro lakiranim parketima. Morali smo obuti neke šlape preko cipela kako ne bismo oštetili parkete. Katarina Velika je bila jako napredna, ali okrutna vladarica. Pratila  je europska zbivanja i bila u kontaktu s misliocima Zapada – Voltaire-om i Didierom. Svrgnula je uz pomoć svog ljubavnika nesposobnog vladara, svog muža Petra III. Prema sinu Pavlu se nije ponašali nimalo majčinski…

Kupujem suvenir Puškinovo pero. U vožnji autobusom slušamo vodiča koji objašnjava kako se dižu mostovi na Nevi kad  prolaze veliki brodovi.

Jedan dan smo išli u razgled grada. Iskrcali nas u centru i kažu: slobodno vrijeme. Ehli su odmah pokrali džeparoši.

Mene kupovina nikad nije puno zanimala, cilj mi je bio samo što više obići. Ne sjećam se da sam tu kupila nešto zanimljivo. Nadala sam se da će u Moskvi biti bolji izbor. Ovdje smo gledali puste trgovine s malo artikala raširenih na policama.

Sanja je silno željela da je portretiraju umjetnici. Osjećala sam se nelagodno, jedan je to vidio i nacrtao me kao pravu vješticu – besplatno. Sanjin potret je ispao odlično, ali su ostali otišli prema hotelu. Odjednom nas zaskočiše dvojica nepoznatih – Sanja priča s njima i dogovara kako će nas odvesti do hotela. Ja sumnjičava, stalno joj govorim da idemo metroom ili taksijem, ona ne prihvata. Približavamo se sivoj Ladi, odjednom se podiže sjedalo – još jedan je tu ležao šćućuren. Izgledali su sva trojica kao KGB-ovci – namrgođeni, kratko ošišani, ali nisu bili u uniformama. Samo smo se zgledale i dale u trk. Nemamo pojma kud trčimo, tražimo policiju, samo bježimo od trojice. Konačno Sanja prihvati moje sumnje. Ne znam kako i gdje smo se zaustavile. Samo se sjećam velikog taksija Volge. Tražili smo da nas vodi u Hotel. Sjećam se da nam je silno naplatio. Cijelo vrijeme je buljio u retrovizor dok smo se nas dvije zadihane skupile jedna do druge. Nismo dugo o tome ništa pričali.  Mogao bi se film snimiti kako nam je bilo uzbudljivo.

Povratak u hotel. Čekali su nas. Rekle smo da smo se zadržale zbog Sanjinog portreta. Na večeru smo išli u čuveni restoran na Nevskom prospektu. O kako se ono zvao? Ehli ili Ljupče će mi pomoći, možda. Svirala je ruska glazba i čula sam prvi put uživo svoju pjesmu Kaljinka. Cijelo društvo ju je pjevalo. Jeli smo kavijar,  lososa … nezaboravna večer. Nas pet žesnkih se izdvojilo – imali smo maškaranu zabavu. Ne sjećam se da smo ikad bile veselije.

Šetale smo oko hotela, pošle probati Baltičko more i gledale prema Finskoj. More uopće nije slano! Boja mu je bila žućkasto siva.

Odlazak iz Sankt Peterzburga. Ne znamo što nas čeka u Moskvi. Ukrcavamo se na let za Moskvu.

Već umorni od stalnog tulumarenja, dosta nas spava u avionu. Na čuvenom aerodromu Šeremetjevu nas čeka transfer za hotel Kosmos. Došli smo po danu – vidimo da je ogroman grad. Samo razgledavamo.

Moskva

Smještaj u čuvenom hotelu Kosmos. Na zidovima čudne tapete – sintetičke, izgledaju kao itisoni. Ne možemo disati normalno. Jedva čekamo izići iz soba u hol. Ovaj hotel je pun skupih butika, nitko od nas studenata to sebi ne može priuštiti. Po liftovima zgodne Ruskinje. Kolege se smijulje, nakon našeg komentara da su lijepe. Kažu: to su prijateljice noći. Komentirale smo kako mora da su skupe, dok su u ovom hotelu!

Ispred Lomonosova univerziteta

Ispred Lomonosova univerziteta

Crveni trg

Crveni trg

Što smo  vidjeli u Moskvi: Metro, Kremlj, Zvono, Crveni trg, Vasilijevska crkva, Lomonosov fakultet, Muzej Borodinske bitke, Lenjinov mauzolej. Meni se tako išlo u Boljšoj teatar! Našoj balerini Sandri također. Čini mi se kako je na repertoaru bio Čajkovski – balet. Rekli su nama kako su karte basnoslovno skupe kad se kupuju u zadnji tren, trebalo je tražiti preprodavače. Nas dvije se nismo upustile u takav biznis. I sad mi je žao. To se ne propušta.

Vasilijevska crkva - Lenjinov mauzolej

Vasilijevska crkva – Lenjinov mauzolej

Mauzolej -  vrlo neugodna uspomena – čekali smo u redovima na ulaz. Nama se nije išlo, sve smo gledali kad će i to proći. Unutra sve crni mramor. Znate onu frazu “mračno k’o u grobu”, pa tu je stvarno bilo tako mračno. Sve neki mračni putevi.  Odjednom u staklenom kovčegu mali balzamirani lik – Lenjin. Lice bijelo, okolo reflektori pojačavaju dojam smrti. Meni je došlo slabo, a nisam nimalo strašljiva. Valjda toliko svijeta, zagušljivo, mračno. Sjele smo vani. Gledali smo Vasilijevsku crkvu, po meni najljepšu građevinu u centru Moskve i slikali je. Neki su ulazili unutra, žalila sam što ja ne mogu, još mi se vrtjelo u glavi.

Na Crvenom trgu stoji vojnik i čuva stražu. Ne mrda, mislili da je kip. Išli navečer u restoran. Sjećam se da je bilo tako zagušljivo, mi išli prošetati. Toliko smo se smijali, slikavali, da su došli policajci legitimirati nas.

Robna kuća Gum

Robna kuća Gum

Treći dan se išlo u kupovinu – robna kuća Gum – izgleda kao mali grad. Kupovalo se svašta: zlato, svila, jantar, poludrago kamenje, escajzi, servisi od kobalta, šeširi. Cure su s ogromnim paketima ulazile u hotel. Recepcioneri su se čudili. A i mi smo. Navečer smo imali primanje u Marijetinoj sobi:  “Ja se uvijek sjetim Marijetine uspješne kupovine i nas u njenoj sobi kako isprobavamo šešire, cipele, salove, ….” (Dragana D. V.)

Marijetina kupovina

Marijetina kupovina

Vrlo malo smo boravili u sobama, svi smo se okupljali u holu – imali su velike udobne kožne sofe.

Moskva je lijep grad, ali mi je Sankt Petersburg puno ljepši, pitomiji. Moskva je kao glavni grad bila puna parola: Perestrojka, Glasnost. Ne sjećam se da sam to viđala po Sankt Petersburgu.

maskirani povratak - Moskva aerodrom

maskirani povratak – Moskva aerodrom

Putovanje završava. Idemo transferom na aerodrom. Sad treba proći carinu. Oni koji su imali najviše stvari su prošli glatko. Jednog kolegu su toliko pilali zbog mikroskopa, on se sav tresao. Taj mikroskop sam danima gledala u izlogu i zamišljala vlastiti laboratorij. Sreća, pa ga ne kupih. Popularni su bili i foto – aparati Zenit. Inače su Rusi imali odličnu optiku. Htjela sam kupiti i nota, ali nekako ne uspjeh naći takve trgovine.

Sjedamo u avion već umorni od desetodnevnog putovanja, ali sretni što smo obišli jednu tako veliku zemlju – u stvari  – njena dva velika grada.

DODATAK: MARIJETINE ANEGDOTE

Marijeta je najsimpatičnija djevojka koju sam upoznala u životu. Za društvo je vrhunska zabavljačica. Voljela bih kad bi se ekipa s fakulteta sjetila još njenih šala s ekskurzije. Javite mi.

1. Sjedimo u avionu iza Marijete. Odjednom vidimo prekopava nešto po torbi, traži, traži.

Izvuče neseser, pa ogledalce i reče:” Ogledalce, ogledalce, ovakvu ljepotu još ne vidješe nebeske visine”.

Svi putnici su se smijali. Izvela je to tako teatralno.

2. Vozimo se kroz Sankt Petersburg i vodič priiča o mostovima na Nevi, kako se dižu kad dolaze veliki brodovi.

Odjednom Mladen priupita:”A je li se diže odjednom svaki most?”

Marijeta spremno odgovara: “Ne, svaki drugi, moj Mladene!”

  No Responses to “Rusija u doba Gorbačova”

  1. Ovo je predivno! Očarana sam. Kako dobra sjećanja na putovanje prije 20 godina.

    Oduvijek me privlači Sankt Petersburg… Zimski dvorac … Gledam putopisne emisije a ne znam da mi je vodič – pred nosom!

    Još samo da stignu slike, bit će kompletan dojam.
    Stavit ću Rusiju u prioritete za obilazak.

    Hvala autorici.

  2. Znaš kako bih voljela ponovo obići neka mjesta tamo! Prvenstveno Ermitaž.
    Nasmijala si me – vodičica pred nosom. Idemo skupa?

  3. Važi! Iskreno sam – ZA. A i tebi bi dobro došlo da vidiš sve promjene koje su se tamo dogodile, sigurno ćeš biti iznenađena.

  4. Sad sam vidjela dodatak o Marijeti. Nadam se da će i ona ovo pročitati, i naravno, oglasiti se. Ipak je junakinje ove priče. Kao i Sanja.

  5. Sinoc sam nasla kontakt Marijete, u Kanzasu je, ali nemam pojma gdje je Sanja. Mozda netko drugi zna. Vidjet ćemo.

  6. A gdje si ti na onoj grupnoj slici? Slabo se vidi. Možda u prvom redu, lijevo, čučiš, u crvenoj jakni?

  7. U prvom redu – crno – zelena jakna. Čučim i držim kesu.

  8. Odlicno!

  9. Jesi li našla još slika ? Čekam da ih objaviš.

  10. Jesi zadovoljna, sava?

  11. Savršeno! Iako su stare slike, odlično dokumentiraju sve znamenitosti. Vidi se da ste uživali.

  12. Fenomenalno!!!
    Odusevljena sam detaljima i sjecanjima … Svaka cast! … Ja prosto ne mogu vjerovati koliko toga sam zaboravila za ovih 20 godina (izgleda godine cine svoje :( …. i kako mi je ovaj putopis uljepsao dan i probudio sjecanja na divna i neponovljiva iskustva, dozivljaje i uspomene. HVALA PUNO!

  13. I tebi hvala na komentaru, konačno sam te dočekala :-)

    • Draga urednice,
      U slucaju da ti vec nisam rekla, impresionirana sam tvojim sjecanjem. Dobro se drzis generacijo, svaka cast na takvoj detaljnosti cak i nakon 20 godina!

      • Hvala,
        Ta ekskurzija nas je sve zbližila. Inače smo bili ekipa klasičnih štrebera :) Šalim se, lijepo smo se družili od prve godine, pa sve do kraja fakulteta.

  14. Iste godine,ista mjesta,osim Kijeva,cula sam prije o njemu kao gradu bez duse,pa sam izabrala ovu drugu opciju Moskva,Petrograd.Vas dozivljaj Rusije je tipicno mladenacki,pun poleta,htjenja,ocekivanja,ponegdje se vidi odusevljenje,Ermitaz na pr., poslije toga iskreno razocarenje,ali iz svega procitanog vi ste svi uzivali,a to je poanta putovanja.Svako putovanje je neizvjesnost,mozda ponekad prevelika ocekivanja…to je ko ono “ploviti se mora, zivjeti ne…

    • Hvala na komentaru, Vera. Glavni likovi mog putovanja su čitali putopis i mislili da sam tada pisala dnevnik. Puno detalja sam se sjetila, a mnogi su to zaboravili. Putovanja mi se jednostavno “urezuju” u pamćenje, pa to je i razlog pokretanja ovog bloga. Slavica i ja smo našli puno toga zajedničkog baš pišući i uređujući blog.

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweet Captcha

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: