Monaco, Monte Carlo

MONACO, MONTE CARLO

Autor: Slavica D.

Naš autobus se lagano spuštao strmoglavim ulicama Monaca. Taj dolazak je izgledao nekako uzvišeno, čak je i vozač zauzeo drugačije držanje, uspravnije i ponosnije, kao da je i svojim stavom htio naglasiti ulazak u kneževsku državu. I mi, putnici, vidno smo živnuli, nesvjesno se zagledajući naokolo, valjda očekujući vidjeti neku od princeza kako nam maše pored puta, oduševljena dolaskom turista iz Hrvatske. Pa iako se, zamislite, to nije dogodilo, dobro nas raspoloženje nije napuštalo i jedva smo čekali izlazak na tlo ove male kneževine. Vozač je nešto objašnjavao o tarifama koje se plaćaju za ulazak u centar, te nas je iz istih razloga iskrcao na velikom platou pored mnogih drugih autobusa. Dakle dalje ne idemo, barem zasad. Nismo mu to zamjerili, jer smo se obreli pred  građevinom od bijelog kamena, nalik na dvorac, sagrađenoj na strmoj litici. Zastao nam je dah, i odmah smo pojuriti ispitati što bi to bilo, ima li kakve veze sa kneževima, prinčevima i princezama.

Oceanografski institut
Oceanografski institut

Pa naravno, ovdje sve ima veze s njima, kao da cijela država postoji i živi samo u čast svoje vladajuće plemićke obitelji Grimaldi. Tako se i objekat pred nama naziva Oceanografski institut, iz fundacije Alberta I, princa od Monaka, i postoji od davne 1910.g. U njemu je i akvarij kao i Muzej oceanografije. Znakovito je da je dugogodišnji direktor bio poznati istraživač Jacques Cousteau. Svi se sjećamo njegovog tv-serijala ‘Tajne mora’. I baš kad smo poskočili na tu priču, radosni da ćemo barem malo zaviriti u tajne modrih dubina, vodičica nas je ‘obradovala’ kako taj muzej nećemo obilaziti. Možemo samo kratko razgledati okolinu. Dakle, ulaznice nisu u cijeni aranžmana, a mi nemamo vremena ni za individualna razgledanja ovog zdanja. Tužni, morali smo se zadovoljiti razgledom terasastih parkova, koji dopunjavaju nestvarnu sliku ‘bijelog labuda’ na visokoj stijeni. I ti vrtovi, kao i mnogo što drugog, posvećeno je princezi Grace.

Nadalje, put nas je vodio kroz  botanički vrt, prepun egzotičnih biljaka, bezbroj kaktusa, nekih vrlo čudnih i nikad viđenih. Od srca sam se smijala mojoj cimerici Bibi, koja je i pored svojih ‘ozbiljnih’ godina razdragano skakutala, i šireći ruke uzvikivala : ‘Pogledaj što je prekrasno! Život je tako lijep!’ Te rečenice pratile su me cijelo vrijeme puta, upijala sam ljepotu okoline i radost te sretne žene. Čak i danas, kad me uhvati tuga, nazovem Bibu i ona mi, i pored svih briga koje ima, ulije dozu pozitivne energije i udahne snagu za daljnje životne bitke. A nas dvije smo se prvi put srele na tom putovanju, i odmah zbližile na prvi pogled.

Vodičica nas je vodila do sljedećeg slavnog objekta, katedrale sv. Nikole. Još jedan ‘bijeli labud’ izdigao se pred nama, pozivajući da nas svojim kamenim krilima ponese u nebeske visine. To nije bilo koja katedrala, u njoj su grobovi svih članova  obitelji Grimaldi. A o toj obitelji znamo više-manje sve, čak i najsitnije detalje.  Možda oni ne bi bili toliko zanimljivi (naravno, kako kome), osim po bahatom razmetanju svojim neizmjernim bogatstvom, da princ (zašto nije knez?) Ranier III nije privukao pažnju svjetske javnosti glamuroznim vjenčanjem sa djevojkom iz običnih krugova, glumicom Grace Kelly (pravim imenom Grazia Patrizia), koja je svojom tajanstvenom ljepotom zarobila prinčevo srce. I ta obična cura postala je princeza, pokazala da se to ne događa samo u bajkama. I time dala nadu i ostalim običnim curama za ostvarenje najsmjelijih snova.  Sve što se nakon njihovog vjenčanja događalo, zapisano je u bezbrojnim novinskim člancima i fotografijama, postalo je stvar povijesti. Svi znamo da su njihovo troje djece niz godina punili novinske stupce, osim svojim kneževskim statusom, još i više brojnim nestašlucima. Tako je zapisana i šokantna smrt princeze Grace na strmim zavojima iznad grada, dok je njena suputnica, kćerka Stephanie, preživjela.

I sada, u toj istoj katedrali sv. Nikole, u svečanoj tišini krećemo pokloniti se grobovima princezi i princu, kao i ostalim pokojnim članovima obitelji Grimaldi.

Grobovi su nam ukazali na priču staru 1300 g, kada je Francois Grimaldi zauzeo đenovešku tvrđavu na brdu Monaco, izgradio dvorac koji i danas stoji, s nazivom ‘Princezina palača’, te stvorio samostalnu državicu-kneževinu.  Do tog dvorca krećemo se uskim ulicama kroz brojne grupe turista, pored suvenirnica i svakojakih dućana kneževsko visokih cijena.  A onda se ispred nas ukazuje dvorac, na strmim liticama, upravo kako dolikuje bajkovitim pričama. Baš u takvom dvorcu zamišljamo savršeni život princeza i prinčeva, a ovi su tako živjeti itekako znali. I ovdje se ponovio već viđen scenarij, u dvorac nismo mogli iz nekakvih nejasnih razloga koje nam je vodičica prezentirala. Bio nam je dopušten obilazak izvana, šetnja po vrtovima i praćenje smjene straže.  U jednom trenutku otvorila se  kapija sa strane i brzi sportski automobil projurio je kraj nas. Mnogi su tvrdili da ga je vozila princeza Stephanie.  Ja nisam sigurna, radilo se o par sekundi, ali želim vjerovati da je na par metara od mene zaista prošla prava princeza. Naravno, opet je Biba stupila na scenu i mašući rukama kao dijete povikala:  ‘Pogledaj  i uživaj, nalazimo se u stvarnom svijetu prinčeva i princeza!’

Istina, nasmijala sam se mom dražesnom djetešcu.

Mogli smo tako obilazi satima, pa i danima. Ipak morali smo dalje. Pravac – Monte Carlo,  svjetski poznati centar casina, kocke, simbol luksuza svakojakih vrsta i svega onoga što novac može kupiti. To je zaseban dio Monaca, prebogati dio vrlo bogate države. Tu novci teku potocima, kreće se poseban soj ljudi iz nedodirljivih društvenih krugova. Ipak, da se ni mi ne bismo osjećali kao sirotani, vodičica nas je uvela u jedan od rijetkih casina gdje se smije ući u svakodnevnoj garderobi (osim kolega kojim nije dozvoljen ulazak u japankama). To je nekakav ‘mali’ casino, ja sam ga prozvala ‘beba’ casino.  Početni ulog je 5 eura, neupućeni su dobili upute kako igrati. Svakako, bilo je i sitnih dobitnika, oni su počastili pićem cijeli bus. Sebi sam dopustila taj ‘luksuz’ okušati sreću jednom novčanicom, sve dalje je bila opasnost da potrošim svoj skromni džeparac. I Biba se počastila jednim kockanjem, mudro je zaključila kako ‘nisi bio u Monte Carlu ako nisi kockao’. Eto, i time se mogu pohvaliti, sve smo uradile po propisu.

Inače u velika casina, npr. ‘Casino Monte Carlo’, ‘Le Grand Casino’, ‘Casino Paris’ i dr. ima određen dress code, i svi ga moraju ispoštivati. I što je još važnije, imati potrebno dubok džep.

U veliki ‘Casino Monte Carlo’ bio je dopušten ulazak u prizemlje, na izložbu, ali bez fotografiranja. Ako previdite tablu i opet okinete, slijedi vam izbacivanje, kao što su zaštitari bez milosti izbacili vrlo starog gospodina (rekla bih blizu 90 g, jedva hodao sa štapom.) Sigurno nije vidio znak zabrane sa strane, ali njegov blic je osvijetlio cijelo prizemlje i svi su potrčali prema njemu kao da drži u ruci bombu.

Do Monte Carla vodi vrlo važna cesta, i to ona kojom se odvija utrka Formule 1. Imali smo čast da nas vozač busa proveze baš tom dionicom, kojom će se utrka održavati cijelih 7 dana nakon našeg odlaska. Bilo nam je žao kad smo to čuli, jer nećemo prisustvovati utrci, ali smo shvatili da je bolje ovako, jer u vrijeme utrke nitko bez ulaznice ne može priviriti ni blizu, a cijene su do neba. Ovako smo i sami osjetili kako uživa Schumacher, pa makar to iskusili u našoj plavoj setri.

Mnogi poznati bogataši traže utočište u ovoj državi jer ne moraju plaćati porez na dohodak, uz uvjet da tu borave minimum pola godine. PDV je niži nego kod nas ( 19,6 %, barem je toliki bio prije 3 g.), imaju sud i policiju, ali ne i vojsku.

Grad je sav načičkan po brdu, pa se zbog nedostatka zemljišta grade višekatnice, a na njihovim terasama se prave bazeni, sade vrtovi i šume … U zadnje vrijeme princ Albert je odlučio graditi umjetni otok, gdje bi se zbog nedostatka prostora širila gradnja stanova. Nešto po uzoru na Dubai. Fontvielle je dio grada nastao 70-tih godina nasipanjem morske obale, i tu se nalazi poznati ružičnjak princeze Grace, stadion, ZOO itd. O super luksuznim jahtama u marinama neću niti govoriti, ni broja im se ne zna.

Cijela ekipa je prepričavala iz tabloida poznate avanture princeza Caroline i Stephanie te princa Alberta, svi smo bili detaljno upoznati, čak su mlade djevojke značajno namigivale pri pomenu prinčeva imena. Treba ga hitno oženiti, jer ako ne bude imao nasljednika (priznatog, ne sve one vanbračne) prema ustavu, Monaco će se pripojiti Francuskoj. A valjda se to ne smije dopustiti.

Odlazeći iz te savršeno uređene kneževine, s visine smo je opet gledali, divili se i opraštali od nje. Baš kad se jedna suza htjela zakotrljati niz moje lice, zagrlila me Biba i uzviknula: ‘pogledaj kako je svijet lijep! Uživaj jer si sve ovo vidjela!’  Što sam mogla nego nasmijati joj se.

9 thoughts on “Monaco, Monte Carlo”

  1. Samo malo ljubomore,ne zloceste,nego samo iz razloga sto to nisam dozivjela,sjajno.Moja boja cvijeca je bijela,a sto to ima sa komentarom,sada cu reci.bijele stjene,bjele crkve,sv,Nikola,ime mog sina.

  2. Slavica, jako jako lijepo napisano. sjećam se vaše grupe, a i tvog ” povlaštenog sjedala” :-))
    puno pozdrava od vodičke 🙂

    1. Melita, ono mi je bilo jedno od ‘luđih’ putovanja, osobito na povlaštenom sjedalu. 🙂
      Ti si mnogo zaslužna što mi je turneja ostala u izuzetnom sjećanju. Kao što vidiš, bila si glavna zvijezda i na fotografijama. Imam još takvih.

  3. Gledam neku večer Milića i njegovu emisiju “A sad u Europu” i Monaco. Puno toga viđenog u ovom putopisu je spomenuo. Pokušao im je naći neku manu, ali nije uspio. Jedino je bilo teško snimati kamerom, potrebne razne dozvole. Dobro si prošla s foto-aparatom 😛
    Izgleda da je Monaco tako uspješan da bi mnogi poželjeli živjeti u njemu. Ali kad sam čula koliko je kvadrat stana u neboderu, zamalo nisam pala u nesvijest…

  4. I ja sam gledala tu emisiju i još jednom uživala u slikama Monaca. Ali statistički podaci su fascinantni:
    – na 2 km2 grada-države žive 32.000 stanovnika.
    – cijena kvadrata stana kreće se i do 70.000 eura u ‘zlatnom četverokutu’
    – imaju luku sa najviše megajahti na svijetu
    A pročitala sam i da je u monegaškim hotelima prosječna cijena noćenja najskuplja na svijetu (1.400 kn).

    Zaista nevjerojatna država !

  5. Moram reci da sam tek nakon detaljnog opisa nase neumorne Slavice vidio sto sam propustio za moga prolaska kroz Monako. Sjecam se da tamo samo sirotinja vozi Mercedes. I espresso je bio tako grozno skup (za tadasnjeg studenta) da mi i nije nesto pio.

    Ako se ikad odlucim ici na mjesta koja si ti posjetila, znam da ne trebam kopati po internetu trazeci informacije – dovljno je samo procitati tvoje putopise i pregledati slike!

    Samo nastavi! Bas me zanima koje je sljedece odrediste. Pamukkale su bile pravi pogodak. 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Scroll to Top