Narona

 

Stara Narona između ptica i žaba

Autor: Slavica D.

 

Moćna Neretva

Moćna Neretva

Žablji raj

Žablji raj

Skupila se grupa mala, ali izabrana. Pošli smo na put prema jugu obalom mora, no cilj nam je bio susret sa jednom rijekom. Autobus je skakutao neugodnim zavojima jadranske magistrale, dok je kiša dosadno lupala po krovu, opominjući nas da se s vremenom nije igrati i da nije svako putovanje rezervirano za sunce. Ipak, ja sam znala jednu tajnu: mene na putu uvijek prati lijepo vrijeme. Tako je bilo i ovaj put: čim smo se primakli Pločama, kiša je prestala. Sve ostalo je bilo manje važno, samo neka ne pada. No i sunce nam je bilo blagonaklono, počelo se osmjehivati. U busu nas je bilo 30-tak, a pridružit će nam se i omanja grupa iz Dubrovnika. Putem smo se upoznavali, što na ovakvim izletima ne predstavlja nikakav problem. Svi smo pošli s ciljem uživanja, opuštanja i otkrivanja nečeg novog. Prijateljica Stanka je vesela osoba, spremna na smijeh i pjesmu, pa sam znala da mi zasigurno neće biti dosadno.

Rijeka vrluda kao jegulja

Rijeka vrluda kao jegulja

Stol i stolice

Stol i stolice

Skrenuli smo deltom Neretve prema Metkoviću, i zagazili u plodnu, pitomu ravnicu, hrvatsku Kaliforniju. No vrlo brzo smo prešli na drugu, desnu stranu rijeke, i starom cestom se zaputili uzvodno, kroz mala mjesta Komin i Krvavac prema Kuli Norinskoj, koju krasi monumentalna utvrda iz 16.stoljeća, po kojoj mjesto nosi ime, a nalazi se uz Neretvu, na ulazu u grad Metković.

Slika na zidu restorana Lopoč

Slika na zidu restorana Lopoč

Restoran Lopoč

Restoran Lopoč

Naš je put opet skretao nalijevo, na staru Napoleonovu cestu prema Vrgorcu. Nakon par kilometara ukazao se cilj: selo Momići i restoran ‘Lopoč’. Tu smo napravili stanku, koju sam iskoristila za šetnju po selu. Nisam željela sjediti u restoranu, to mi je izgubljeno vrijeme, volim istraživati okolinu.

Lađom kroz trstiku i šaš

Lađom kroz trstiku i šaš

Lopoči

Lopoči

Stare kamene kuće su se rasule duž ceste, a ispod nje su beskrajne močvare. Pokušala sam sagledati njihovu veličinu, ali polja trstike, rogoza (šaš, ili botur po kominski) su izrasla u nedogled. Na vodi plivaju listovi lopoča, čija stabljika višemetarske dužine seže do riječnog dna. Nekoliko tanjurastih listova sam otkinula za uspomenu, no van prirodnog staništa ne mogu opstati. Zvuci koji remete tišinu tjeraju na osmijeh: svuda se čuje kreketanje žaba! I što je još najsmješnije, čim se primaknem vodi, vidim kako žabice preplašeno skaču u nju. Željela sam ih fotografirati, no to je bilo nemoguće. Njihova brzina skakanja bila je olimpijska, a još ih nisam mogla ni razabrati od okoline, toliko im se boja stopila.

Žive jegulje

Žive jegulje

Mreža za lov

Mreža za lov

Stanovnik zadnje kuće bio je raspoložen za razgovor. Kako i ne bi, kad je zadovoljan svojim ulovom: još žive jegulje plazile su po njegovoj kanti! Dovoljno za današnji brudet, u čast kćerke koja dolazi na ručak. Ljubazni domaćin mi je pokazao kako postavlja mreže za lov žaba i jegulja, zatim kako čisti žabe i pakira ih za prodaju poznatom restoranu. Jako zanimljivo.

Primaklo se vrijeme ručku, a restoran ‘Lopoč’ je pravo mjesto za to. Neki su se držali provjerenih mesnih jela, drugi su degustirali specijalitete: jegulje, liske, neretvanski brudet, patka na razne načine, a ja sam obožavateljica pohanih žaba i iskoristila sam ovu prigodu da ih ponovo kušam. Bile su jako dobre.

Usidrene lađe

Usidrene lađe

Trupica

Trupica

Sad je slijedio najinteresantniji dio: plovidba lađama, tradicionalnim neretvanskim plovilima! Strpljivo su nas čekale lijepe, dotjerane, sa spremnim bocama vina, rakije i prirodnih sokova, koje je pažljivi domaćin pripremio za svoje žedne goste. Lađe sam dotad viđala po Neretvi, ili na TV-u gledajući ‘Neretvanski maraton lađa’, no ovo je bila moja prva vožnja njima. Uz zanimljive priče o zelenoj rijeci, krenuli smo na plovidbu kroz ornitološki rezervat, u kojem caruje oko 350 vrsta ptica. Naokolo se pružio jedan čudesan krajolik kojeg dosad nisam sretala, biljke močvarnog tipa i zvukovi koje sam samo zamišljala da postoje. Jer u urbanom svijetu okružuju nas neki drugi zvuci, buka gustog prometa i užurbanog života, pa i ako negdje potajno cvrkuću ptice, mi ih ne čujemo, niti imamo vremena ni volje da im posvetimo pažnju.

Po zelenoj rijeci

Po zelenoj rijeci

Plodne površine

Plodne površine

A ovdje, u oličenju zemaljskog raja, postoje samo zvuci vode i ugodne tišine, vjerujte mi konačno sam osjetila kako taj mir ima bezvremensku ljepotu. Poneki kreket žaba i pjesma ptica daju najljepši motiv za opuštanje duše, pa je i naš vodič utihnuo prepustivši nas čaroliji prirode. Poželjela sam da ova vožnja potraje beskrajno, da ostanem zarobljena u zelenom raju, daleko od svijeta. Sjetila sam se Petra Pana i njegovog Otoka ptica, zamislila kako će vječiti dječak zalepršati ovdje među dugonogim čapljama.

Obala rijeke Norin

Obala rijeke Norin

Odmor u zelenoj oazi

Odmor u zelenoj oazi

Rijeka Norin duboka je 7-8 metara, a na najdubljem dijelu čak i 28, kazao nam je vodič. Nismo mogli vjerovati ! Vješto smo se provlačili između stupaca koji su izvirivali iz vode, a to su bile oznake za mreže kojim se love ribe i jegulje. Bilo ih je puno, no nije bilo straha da ćemo se zaplesti u njih, iako rijeka stalno vijuga baš poput jegulje i svojim tokom nas uvodi u svoj tajnoviti svijet sa ruba mašte. A iza svakog zavoja zelepršaju uplašena krila i prolete tik iznad naših glava. Osim lađa, uglavnom teretnih plovila, koja su bila u stalnoj uporabi do prije 40-tak godina, a povremeno su i danas, tu je bilo i trupica, malih plovila koja se koriste samo sa osobni prijevoz. Rijeka je bogata vodom, pa je cijelu godinu plovna.

Mjesto za odmor

Mjesto za odmor

Ovdje obitavaju jegulje

Ovdje obitavaju jegulje

Oznake za mreže

Oznake za mreže

Dolazimo do proširenja rijeke, kad pred nama, gle čuda, neobično izletište gdje pristaju lađe i nude gostima izlazak na osamljeno, ali lijepo uređeno mjesto za piknik, sa roštiljima, stolovima i stolicama. I platoom gdje, po dogovoru, lokalni glazbenici laganom svirkom i pjesmom uveseljavaju goste. Mi nažalost nismo imali vremena za zadržavanje, niti nam je to bilo u planu, pa je ostala žal za šetnjom po toj osamljenoj ljepoti.

Pristanište za lađe

Pristanište za lađe

Razapete mreže

Razapete mreže

Dok je oko još gledalo tu plodnu oazu, lađa je nastavljala ka svom cilju: ‘izgubljenom gradu’. On nas je čekao negdje na kraju vodenog puta, na brdu tajnovite ljepote. Cijelo vrijeme plovidbe gledali smo ga, a on nam je izmicao, pa se opet pojavljivao tu, tik do nas, no kako bi vijugali zavoji rijeke tako je i on nestajao iz vidokruga i izazivao nas kao duh.

Arheološki muzej u Vidu

Arheološki muzej u Vidu

Dijelovi arheološke zbirke Narone

Dijelovi arheološke zbirke Narone

A onda se konačno pojavio pred nama potpuno stvaran, iako kažu da je izgubljeni grad. No srećom, našli su ga, ne tako davno, mada potječe još iz antičkog rimskog doba. Narona je drugi po veličini rimski grad na istočnoj obali Jadrana, nakon stare Salone. Odmah nas dočekuje moderna zgrada Arheološkog muzeja, otvorena prije 3 g, kao prvi muzej na ovim prostorima podignut ‘in situ’ (u mjestu), a malo ih je takvih i u svjetskim razmjerima. Na tom mjestu je bio Augusteum, antički hram posvećen Augustu.

Stara kuća

Stara kuća

Stare kamene kuće u Momićima

Stare kamene kuće u Momićima

Dočekuju nas ljubazni domaćini i vrlo iscrpno informiraju o drevnoj Naroni, o čudesnih 16 kipova koji su se nalazili na nekadašnjem gradskom forumu. To je najveći pojedinačni nalaz carskih kipova na svijetu, ovdje izloženi nakon restauracije. Otkriven je hram sa predvorjem i tribinom. Stojim i gledam sa zanimanjem te kipove nadnaravne veličine, koji, iz nekih razloga nemaju glave, osim jednog. Kao da su sad napravljeni, restauracijom im je vraćena svježa boja. To su car i članovi njegove obitelji. Smješteni su na galeriji, iznad podnog mozaika i vitrina sa ostacima posuđa, novca, stakla, raznih predmeta od keramike, metala, kosti … Ono što me najviše pogađa je zabrana fotografiranja unutar muzeja, to mi teško pada, jer mi moje fotografije ostaju kao trajna uspomena na drage teme. No kad je tako naređeno, toga se moram pridržavati.

Vid

Vid

Vid - stara Narona

Vid – stara Narona

Plan Vida

Plan Vida

Centar sela Momići

Centar sela Momići

Željela sam obići Vid, popeti se do crkve Gospe od snijega, vidjeti ostatke zidina, no nije bilo vremena. Lađe su nas čekale za povratak do Momića. Istim putem natrag, vožnja duga oko 50 minuta. Još 50 min. čarolije u ovom kutku naše zemlje, koji je tako blizu a tako nestvarno daleko od svega što nas okružuje u svakodnevnom životu.

Trupica u Vidu

Trupica u Vidu

Trstike i lopoči

Trstike i lopoči

Danima nakon povratka misli su mi plutale zavojima zelene rijeke, pratio me zvonki pjev ptica i oči vidjele odraz močvarnog bilja u čistoj vodi. Ovaj biser nedirnute prirode nalazi se tako blizu gustih prometnica, a sačuvao je svoj mir i tajnu koju dijeli s rijetkim posjetiteljima o carstvu ptica i žaba.

Dubina i do 28 m

Dubina i do 28 m

Grane uronjene u vodu

Grane uronjene u vodu

Ipak, za jedan događaj znamo svi. Svake godine svjedoci smo tradicionalnog sportskog natjecanja ‘Maraton lađa’, koji se odvija Neretvom na dionici dugoj 22,5 km od Metkovića, preko Opuzena do Ploča. Tako će biti i ove godine, 14. kolovoza. Natjecanje već 10-tak g. organizira Udruga lađara, i odvija se pod visokim pokroviteljstvom predsjednika RH. Cilj maratona je očuvanje tradicije stare neretvanske lađe. Znam da ću ove godine i ja biti jedan od vjernih gledatelja.

 

  22 Responses to “Narona”

  1. @sava, kako si me podsjetila na neretvanske specijalitete! Jesi li ikad jela kominski brudet od zaba s palentom?
    Zanima me jesi li ikad sama spravljala zablje batake, bilo je kupiti u Sa na Kosevu?

  2. Ne, @kelly, niti sam jela kominski brudet niti sam spremala žablje batake. Moram za oboje dodati ‘na žalost’. U Kominu se nikad nisam zadržala, ovo je bila jedina prilika da sam prošla kroz njega, mada sam često boravila u Metkoviću, dakle u najbližem susjedstvu. Vjerujem da ću tu pogrešku ispraviti.

    • Hvala na prepoznatoj ljepoti našeg “raja”. Čitajući Vaš putopis, plovila sam rijekom Norin i možda po tisućuti put osjetila istovremeno uzbuđenje i mir u duši. Moja sklopka svakodnevnog života se opet isključila i na trenutak sam opet sjedila na oblacima. Hvala još jednom što ste došli, vidjeli, osjetili i doživjeli tu našu Zelenu rijeku i pronašli Izgubljeni grad.

      • Sretna sam što sam vas uspjela ponijeti svojim tekstom, @suzana, ali vi ste još sretniji jer to blago imate stalno pored sebe. Nadam se da ću opet doći u vaš raj, i da ću na to potaknuti i druge ljude.

  3. Poznam jednu Kominjanku, teta Veru, bila mi susjeda. Ona je maherica za pripremu takvih jela. Kao dijete sam probala njen brudet, fantastičan, ali jako ljut. Mislim da je stavljala puno ljute paprike. To mi je nešto najljuće što sam jela u životu – kominski brudet.

  4. Urednice, krasnu si sliku izabrala za naslovnicu! Na pravi način odražava tematiku i budi želju da se sjedne u nju i otisne daleko u beskraj zelenila.

  5. Pa što čekate, @slakal, kad ćete nas počastiti temom o Trebižatu i slapovima Kravice? Vidjela sam ih jako davno, kroz maglu se sjećam te hercegovačke Nijagare.

  6. Dobra ideja, @gloria. Imam puno slika s Trebižata i Kravice, ali ih nikad nisam slikala kao prirodni fenomen. Morat ću poći tamo s drugom misijom – uredničkom.

  7. MOram priznati da mi se sve više sviđa Verina inicijativa da otvorimo putopise iz CRO, jer naša zemlja ima bezbroj većih ili manjih bisera. U početku sam bila zatvorena za taj segment, no svakako ne treba biti krut za novotarije, pa i ja sve više uviđam da je Vera u pravu. Jedva čekam njen novi uradak, bit će to nešto posebno.

  8. Slažem se s vama dvjema i otvaram novu stranicu putopisa – Hrvatsku. Možda smo mogli tako i početi? Narona je prvi uradak. Vera, čekamo sad vas!Slobodno se pridružite i ostali autori.

    Urednica

  9. Slakal, ja bih te ispravila. A šta je sa ‘skycellar’ i ‘moja prva ekskurzija’? Zar to nisu prvi, krasni opisi ljepota iz CRO ?

  10. da bi se doživjelo i vidjelo nešto zanimljivo ne treba uvijek putovati stotinama kilometara daleko, dovoljno je malo istražiti i okolicu 🙂

  11. Upravo tako, @prozorudom. Ja sam baš u subotu išla u jedno takvo istraživanje, svaki put se vratim ushićena ljepotama naše zemlje.
    Vjerujem da je i Baranja prelijepa, već sam vidjela neke slike kod tebe 😉

  12. @sava, kao sava, uvijek na nekom putovanju!

  13. Da se i ja oglasim: morat ću doći u Momiće da kušam kako spremaju jegulju 😉
    Žabe ni u ludilu 😛

  14. @veki, pa zar te jegulje ne podsjećaju na zmije 😉 Znači prije jedeš zmije, a slatke male žabe ne!

  15. Ovo mi se jako svidja,posebno jelovnik.I ja bih uzivala tamo.

  16. Rijeka Norin i selo Vid mi se jako sviđaju, voljela bi ih obići i vozit se u lađi. I ja sam postavljala mreže za lov jegulja na Neretvi. 😀

  17. Bravo, @gavran, a jesi li jela jegulje koje si ulovila?

  18. Ne, samo sam pomagala lovcima u postavljanju mreža.
    Ali nekad sam jela brudet od jegulja. Nisam baš oduševljena. 🙁

  19. Puno dobro napisano,a i mene si lipo spomenula. Razradjeno do detalja.
    A dobro nam je bilo, ha?

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: