Silk Road – here we come

 

SILK ROAD  – HERE WE COME

Autor: Voyager

Drevni grad Khiva

Drevni grad Khiva

Danas nudimo na ulici

Danas nudimo na ulici

Put_svile je uvijek bio nešto mistično ljudima koji vole malo više putovanja osim vožnje do Crikve i nazad. Uglavnom od Kine do Europe, trebalo je tegliti na devama sve te fine kineske stvarčice. Danas natovare tisuću kontejnera na brod i začas su kod nas. Nekad je to trajalo mjesecima, pa su trebali i nekakve stanice po putu. Najviše očuvanih gradova puta svile se nalazi upravo u Uzbekistanu, i Khiva, mali grad blizu granice s Turkmenistanom je upravo jedan od njih.

Direkt na aerodrom

Direkt na aerodrom

Nije u funkciji...već dugo

Nije u funkciji…već dugo

Sletjeli smo na prazan aerodrom u Urgench (veći grad blizu Khive koja je u stvari vrlo mala). Nas 4 odluči da podijelimo trošak taksija, znamo da ne smijemo platiti za auto više od 10 dolara i eto nas vani, pregovaramo. Prvi lik nudi 25, drugi 20, treći 15. Kažem da smo spremni dati 10, uletava novi lik koji kaže da pristaje, no onaj prvi od 25 kaže da će nas i on za 10 odvesti. I sad kreće svađa, tko ima pravo prioriteta na vožnju?! Lagano se krećemo prema autima, a oni galame, urliču, skoro da se ne potuku tko će nas voziti.

Danas majka ženi sina

Danas majka ženi sina

Danas vozimo mladenku

Danas vozimo mladenku

Svi_imamo neku prtljagu pa molim Boga da nas ne strpaju u Matiz, jer nemam pojma kako ćemo se ugurati. Na našu sreću, auto je nešto veći i krećemo na polsatnu vožnju. Vrlo brzo imamo prvi udes. Vozač pokušava prikočiti da ne udari pse koji sumanuto pretrčavaju ulicu i baš kad smo mislili da ih je sve zaobišao i nastavio dalje, jedan koji nas baš i nije vidio je tolikom snagom udario u suvozačeva vrata da je mene zabolilo. Čuje se bolan cijuk, ali što sad, idemo dalje, ovdje psi imaju upravo takav ‘pseći tretman’.

Povoljni smještaj u Khivi

Povoljni smještaj u Khivi

Zidine Khive

Zidine Khive

Suputnici iz Italije imaju rezeviran hotel koji su platili 70 dolara, mi nalazimo jedan guesthouse za 20 po noćenju, elem 10 po glavi, nije loše. Sezona nije počela, tako da soba ima pa se i može pregovarati. Uglavnom su to stare kuće preuređene u BB ili hotel. Vlasnik je mladi Uzbek koji uopće ne govori ruski, ali zato itekako govori engleski.

Glavna ulica u starom gradu

Glavna ulica u starom gradu

Još jedan od muzeja

Još jedan od muzeja

Ulaz u muzej Khive

Ulaz u muzej Khive

Sam_grad ima nevjerojatne zidine i unutar njih je sve što vrijedi vidjeti, naravno UNESCO je zaštitio starine. Preko dana je još i živahno, noću, niti uličnog svjetla nema, srećom je puni mjesec pa se vidi koračati po uskim uličicama. Još se navikavamo na činjenicu da non stop moramo imati hrpu lokalne love jer generalno za najveću novčanicu možeš kupiti šibice, mislim da se ne isplati ni krivotvoriti. Jedva nalazimo restoran u kojem na meniju svašta, a u stvarnosti nam donosi cijelu kokoš, već gotovu i kaže da je skupa, pa da uzmemo nešto drugo (šašlik, a što bi drugo). Puši se svuda, pije se lokalno pivo, stranih proizvoda gotovo da nema. Od svih gradova koje smo vidjeli poslije, Khiva je nekako najviše lokalna, tu strance gledaju drugačije jer baš i nisu česti gosti, a i dosta je daleko od ostalih gradova.

Još malo ribe za sladokusce

Još malo ribe za sladokusce

Krznena ponuda na tržnici

Krznena ponuda na tržnici

Ostajemo svega jedan dan, jer više i nema smisla, pa dogovaramo taksi do Bukhare koja je 500km udaljena, 70 dolara za vožnju za nas četvero. Vožnja je trajala skoro 8 sati jer se radi o cesti koja to i nije. Uglavnom se vozimo kroz pustinju Kyzylkum, koja je nevjerojatno dosadna, no zato rupe na cesti nisu. Svakih 50 km vidimo da se cesta obnavlja, ali generalno, više od pola puta to je makadam.

Slika za obiteljski album

Slika za obiteljski album

Sport za zube

sport za zube

Tradicionalne papuče

Tradicionalne papuče

Kaže vozač da ima odmorište za turiste gdje ćemo ručati. Hm, ok. Nije to Marche u Ravnoj gori. WC negdje iza zgrade, drvena kućica, odlučimo zapišati pustinju. Hrana, ok, preživjet ćemo, bitno da je neka juha, no na toj relaciji, to je jedino takvo odmorište, pa nemamo izbora. Putem nas je policija zaustavila preko nekoliko puta, svaki puta vozač tutne neku novčanicu prilikom pozdrava pa nas puštaju. U večernjim satima stižemo u Bukharu. Napokon

  2 Responses to “Silk Road – here we come”

  1. To je akcija – avantura. Nema ih puno koji se mogu pohvaliti Uzbekistanom, a nema ni more ni luku, pa zato tesko i nikako. Super. cekam nastavak

  2. Stvarno super! Voyager stvarno odabira zemlje, jedna cudnija od druge. Jedva cekam nastavak.

    Nije mi jasno otkuda dobiju onu ribu. Nije valjda iz Aralskog jezera koje je skoro putpuno nestalo?

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweetCaptcha


Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: