Transsibirska željeznica – trilogija 2012 – Moskva

 

Moskva (Москва)

Tekst: Božo P. Slike: Sven M. i Božo P.

Moje, dosad najveće, putovanje od Moskve do Kine odlučio sam pretočiti u putopis koji sam podijelio u tri dijela. Moskva je prvi dio trilogije, dok će drugi dio obuhvaćati putovanje vlakom preko Sibira i Mongolije pa sve do Kine. Treći dio putopisa u cijelosti će biti posvećen Kini.

Slika 1. Crveni trg, katedrala Sv.Vasilja Blaženog

Slika 1. Crveni trg, katedrala Sv.Vasilja Blaženog

Avanturu transsibirskom željeznicom (Moskva-Ulan Bator-Peking) koja je za mene „majka svih putovanja“, započeo sam 5. listopada 2012. trosatnim letom Zagreb-Moskva. Na aerodrom Šermretjvo sletio sam predvečer i naravno da me je dočekala kiša i prohladno (ne)vrijeme.

Uzimajući u obzir da sam se samo dva-tri dana prije kupao na plaži, sve ispod ugodnih 20°C je za mene bilo nevrijeme, a kamo li kišovitih 5°C. Moja prva destinacija s aerodroma bila je u samu žižu grada, glavni željeznički kolodvor. Moskva je metropola najveće zemlje svijeta te njeno duhovno, političko i ekonomsko središte. U Moskvi živi približno 11 milijuna stanovnika što je čini najvećim gradom Europe. Već u prvim minutama boravka u Moskvi dalo se primijetiti da se nalazim u jednoj od zemalja s najviše snaga sigurnosti na svijetu. Bilo kako bilo, osjećao sam se jako sigurno u gradu gdje policije i vojske ima na svakom koraku. Što se tiče prometa i povezanosti, zaista je sve na nivou svjetske metropole.

Moskva ima veliku metro mrežu, brze vlakove, tramvaje, trolejbuse i taksije koji se kreću na prometnicama s čak 10 trakova u jednom smjeru.

Prvi dan, tj. noć u Moskvi je obilježilo brzinsko razgledavanje samoga grada, nakon kojeg sam shvatio kako sve te priče o ljepoti i posebnosti nisu prenapuhane, već vrlo istinite. To je metropola u kojoj se vidi i osjeća raskoš na svakom koraku. Grad impresivne arhitekture, grad glamura i moći, grad moćnih oligarha. Nije stoga teško zaključiti zašto je jedan od najskupljih gradova.

Pronalazak hotela bio je prava mala avantura. Ljudi su srdačni i spremni pomoći, a komunikacija koja se pretežno odvijala na kombinaciji rusko-hrvatskog jezika, na kraju je ispala jako smiješna i simpatična. Hotel se nalazio u užem centru grada te je bilo zanimljivo šetati gradom i gledati sve te trgove, ulice i statue Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i drugih ruskih velikana koji su me “terorizirali”  kroz srednju školu.☺ Meni je ipak najzanimljiviji dio bio sjesti na klupicu Patrijaških ribnjaka gdje se odvila glavna scena u Bulgakovom Majstoru i Margariti jer sam netom pročitao tu zaista čudnu knjigu. Nedugo zatim pronašao sam svoj hotel, oko 22:00h napravio check in i pokupio masu informacija; gdje, kada, kako i zašto moram ići. U mojoj glavi pušilo se od planova: što raditi i što posjetiti u naredna tri dana. Umoran od svega, zaspao sam uz Lonely Planetov vodič za Rusiju.

Inače nisam baš ranoranilac, al’ valjda zbog adrenalina i radoznalosti, ustao sam već u 7h, na brzinu se odjenuo, ubacio nešto u kljun i krenuo prema gradu, tj. Crvenom trgu. Ubrzo sam se našao u Tverskoj ulici koja vodi ravno do glavnih i najvećih atrakcija Moskve.  Crveni trg simbol je Moskve i Rusije te se zbog svoje arhitekture smatra najljepšim trgom u Europi. Smješten je uz istočni zid Kremlja, povijesno utvrđenog središta grada na malom brežuljku iznad rijeke Moskve. Kuda god mi je pogled skrenuo, vidio sam povijest: predivne građevine od kojih je svaka pričala svoju priču. Na Crvenom trgu nalaze se dvije vjerojatno najpoznatije moskovske građevine: katedrala Sv. Vasilija Blaženog (slika 1 i 3) i Lenjinov mauzolej.

Proveo sam bar četiri sata na Crvenom trgu, a da se uopće nisam obazirao na hladnoću. Svaki kadar koji sam vidio bio je za razglednicu. Pogled na crkvu sv. Vasilja je prizor koji me doslovno ostavio bez teksta. Sam izgled kao i kombinacija duginih boja na kupolama naprosto očaravaju. Kupole izgledaju poput sladoleda koji sam kao klinjo jeo kod Vebija. Koje bi tek veselje bilo da jeVebijev sladoled imao toliko boja. Ovu čarobnu crkvu dao je sagraditi Ivan Grozni u 16. stoljeću. Sastoji se od 8 crkvica i jedne glavne što simbolizira devet pobjeda vezanih uz povijesno osvajanje Kazana. Posebno snažan dojam na mene je ostavio i pogled na južni zid Kremlja. Fascinantan je prizor crvenih utvrda koje se isprepliću s parkom, a posebnu čar tome svemu daje i neposredna blizina rijeke ( slika 2.)

Slika 2. Južni zid Kremlja

Slika 2. Južni zid Kremlja

Slika 3. katedrala Sv.Vasilja Blaženog i dio Kremlja

Slika 3. katedrala Sv.Vasilja Blaženog i dio Kremlja

Jedna od neizbježnih i jako upadljivih stvari u gradu su Staljinove grdosije, neboderi i dvorci pod imenom „Sedam sestara“ (slika 4. i 5.). To su toliko velike zgrade da sam u svakom trenutku, ma gdje god da sam se nalazio, vidio bar dvije od sedam zgrada. Da sam ih mogao razlikovati, dobro bi mi došle za orijentaciju. Inače, te zgradurine, ako zanemarimo veliku petokraku na vrhu, jako su me podsjetile na Batmanov „Gotham city“.

Slika 4. Kotelnicheskaya

Slika 4. Kotelnicheskaya

Slika 5. Moskovsko sveučilište, Lomonosov

Slika 5. Moskovsko sveučilište, Lomonosov

Nakon prelaska rijeke Moskve, zaputio sam se prema hotelu jer me počela sustizati noć, a samim time i velika zima. Šetnja je bila poprilično duga pa sam na pola puta do hotela bio već blago pothlađen. Temperatura u Moskvi bila je blizu 0 °C uz jako neugodan sjeverac koji je pirkao cijeli dan. Bez obzira na rusku hladnoću, odlučio sam se za još jednu šetnju do stare Arbatske ulice koja mi je svakako bila na putu do hotela. Stara Arbaska ulica najpopularnija je turistička ulica u gradu, te je prepuna trgovina, kafića i restorana. Sjeo sam u Hard rock cafe, naravno ne slučajno, te odlučio malo uživati u odličnoj glazbi uz pivo i fine ruske kobasice. Bacio sam đir po Hard rock cafeu i nisam se mogao prestati diviti artefaktima rock and roll faca koji uljepšavaju cijeli objekt. Zaigrao sam jednu igricu sam sa sobom: pokušavao sam pogoditi sve face sa slika u cijelom lokalu. Ukoliko nekog ne bih znao, bod je za Rock cafe, u suprotnom, bod je za mene. Pobijedio sam samo zato što je u lokalu bilo 37 slika lako prepoznatljivog Jimija Hendrixa (slika 6). Prema svim vodičima, stanice moskovskog metroa su nezaobilazna atrakcija svakog turista pa sam i ja odlučio sutrašnji dan posvetiti upravo tome.

Slika 6. Jimi Hendrix

Slika 6. Jimi Hendrix

Svoj „metro dan“ započeo sam na Puškinovom trgu, tj. odlučio sam ući pod zemlju na stanici Tverskaya. Dojmila me se svojim dizajnom, odnosno jednostavnošću što je bio veliki odmak od jučerašnjih znamenitosti u kojima dominira kič. Malo mi je laknulo što me dirnula ta jednostavnost, jer sam već pomislio da sam se „navukao“ na zlato s Crvenog trga koje mi je još bliještalo pred očima. Stupovi i zidovi metro stanice sagrađeni su od bijelog mramora koji je osvijetljen tako da još više ističe bjelinu kamena. Iako je sagrađena 1938. g., meni se Tverskaya činila ipak jako modernom. Ta stanica Moskovljanima nije među prvih 100 po ljepoti, pa mi je poslužila samo kao početna postaja do Majakovskaye (hrv. Majakovske), najljepše metro stanice na svijetu. Ne trebam ni napominjati da je moskovski metro, osim što je najljepši i najstariji, ujedno i najprometniji s oko devet milijuna putnika dnevno. U projektiranju i umjetničkom uređenju hodnika i perona sudjelovali su najveći arhitekti i umjetnici ondašnjeg SSSR-a: Šusev, Duškin, Korin, Lansere i Dejneka. Zahvaljujući njihovim naporima, nastala su prava remek-djela. Stanice Krasnie vorota i Kropotkinska, kao i već spomenuta Majakovska, danas spadaju u spomenike kulture. Kada sam ulazio u Majakovsku (slika 7.), učinilo mi se da ulazim u nekakav dvorac. Takve uređenosti ne bi se posramila ni jedna kraljevska palača ili neka europska katedrala. Majakovskom dominira mramor; mramorni stupovi spajaju mramorne svodove s mramornim podom – nešto fantastično. Dok sam čekao vlak, pomislio sam se hoće li i on možda biti mramoran. No to nije sve, na samom stropu nalazi se 35 ilustracija u obliku mozaika napravljenih u čast, a kome drugom nego – Vladimiru Majakovskom.

Slika 7. Metro stanica Majakovska

Slika 7. Metro stanica Majakovska

Kako sam se trebao naći sa svojim ruskim prijateljem Borisom, izišao sam na svjetlo dana, na dogovoreni ručak. To se pokazalo dobrim planom jer da nije bilo dogovora, vjerojatno bih cijeli dan ostao hipnotiziran pod zemljom. Otišli smo u jedan izraelski restoran gdje smo, uz izraelska, jeli i neka klasična ruska jela. U tako velikoj i raznolikoj zemlji teško je definirati što je to tradicionalno rusko jelo, odnosno kuhinja. Oni toga gotovo da i nemaju. Ruska kuhinja ima u sebi elemente francuske kuhinje, te jela zemalja bivšeg SSSR-a i različitih naroda koji naseljavaju Rusiju. Jako sam se iznenadio kad nam je konobar donio čaj. Boris mi je pokušao objasniti kako je u Rusiji normalno da se čaj pije poslije pa čak i prije jela jer je dobar za smirivanje želuca. Zamolio sam Borisa da mi naruči nešto što nemam priliku piti svaki dan, a na kraju krajeva ja i nemam nekih problema sa želucem. Malo sam se pribojao da ću dobiti bocu vodke na stol, ali ipak sam dobio samo kvas. Uz čaj i vodku, to je najpopularnije piće u Rusiji. Nakon degustiranja kvasi stigao je ručak, a na stolu se našlo sljedeće: piletina, svinjetina i zec s ražnja, ukiseljena salata, tri vrste sira i haringa (slika 8). Najviše me se, od svega toga, dojmila haringa u kombinaciji s uštipcima. Zbog već spomenutog miksa kuhinja različitih zemalja, sasvim je normalno, usudio bih se reći i tipično, naći za stolom više vrsta divljači, riba, peradi, gljiva, žitarica i svega ostalog što raste i živi u„majčici Rusiji “

Slika 8. Večera u izrealskom restoranu

Slika 8. Večera u izrealskom restoranu

Nakon kraljevskog ručka, pozdravio sam se s Borisom i krenuo ponovno pod zemlju, na stanicu Ploschad Revolutsii (slika 9). Ploschad Revolutsii simbol je socijalizma sa 76 veličanstvenih brončanih skulptura vojnika, mornara, sportaša i radnika koji su branili sovjetski narod. Sa svim tim skulpturama stanica izgleda poput muzeja socijalizma, te stoga ni ne čudi zašto je to bila Staljinova najdraža stanica. Zanimljivo je biti građaninom Moskve i ne obazirati se na svu tu ljepotu pod zemljom, već razmišljati o tome kako stići na posao ili što napraviti za ručak. Moje mišljenje je da je moskovski metro zaista najljepši na svijetu i da ne nalikuje ni na jedan drugi koji sam posjetio. Ni tehničko-arhitektonski, a ni umjetnički. To je grad umjetnosti pod zemljom s ulicama i trgovima koje morate posjetiti ako ćete ikad ići u Moskvu.

Slika 9. Metro stanica Ploschad Revolutsii

Slika 9. Metro stanica Ploschad Revolutsii

Već me svladao umor pa sam se odlučio vratiti u hotel i propisno se odmoriti za sutrašnji dan u kojem mi se pridružuje Sven. Sven je prijatelj, kolega s jedrenja još iz studentskih dana i veliki avanturist s kojim ću se uputiti u zajedničku pustolovinu transsibirskom željeznicom. Prije susreta sa Svenom, naišao sam na katedralu Krista Spasitelja (slika 10.). Takvo robusno zdanje ne može se promašiti zbog svoje veličine, a i zbog pustog sjaja, tj. zlata koje isijava s njenih kupola, pa sam je poželio pogledati i iznutra. Cijena je bila prava „sitnica“: čekanje na kiši čitav sat u koloni nervoznih ljudi. Na ulazu u katedralu vidio sam veliki znak za zabranu fotografiranja što me jako rastužilo. Osiguranje je bilo veliko: policija s kalašnjikovima, rendgenski pregled, a nakon toga sam došao policiji na dobru staru metodu pipkanja. Prošao sam. Izgleda da gospodin Putinne želi, ni pod koju cijenu, da se ponovi ples, molitva i poniženje koje je nedavno izvela ženska skupina „Pussy Riota“ i to platila dugogodišnjim zatvorom. Kad sam napokon ušao u katedralu, imao sam što i vidjeti. Cijela unutrašnjost katedrale salivena je u zlatu i mramoru! Osjećao sam se kao dijete u trgovini slatkiša, ali bez ijedne kune. Dolazio sam u napast da ipak slikam, čak sam ugasio blic ne bih li kriomice nešto slikao. Uopće se nisam mogao koncentrirati na ljepotu i unutrašnjost same katedrale, već kako bih iskoristio neostvareni potencijal, ne baš jeftinog, Fuji fotoaparata. Ubrzo sam vidio par vojnika i sjetio se dobrog starog Staljina, Gulaga i Pussy Riotki, te skrušeno spremio fotoaparat u torbu☺. Pomislih: zaboravi, moj Božo, strahove proizišle iz komunizma i posveti se ljepoti katedrale. Zidovi katedrale su ukrašeni zlatnim slikama, mozaicima i freskama ljudi koji su poginuli u slavodobitnom ratu s Napoleonovom armadom 1812. Nije rusku povijest obilježio samo Napoleon. Nažalost, slijedilo je i razdoblje Staljina, koji je sravnio sa zemljom najveću rusku svetinju i na tom mjestu dao sagraditi olimpijski bazen. Zamislite da je netko u to doba dao srušiti baziliku sv. Petra i da cijeli kršćanski svijet ne bi o tome smio pisnuti jer bi se znalo kako bi završili.

Slika 10. Katedrala Kristovog Spasenja i južni zid kremlja

Slika 10. Katedrala Kristovog Spasenja i južni zid kremlja

Kakav lik je bio taj Staljin! Unatoč svim pokušajima, vjera je imala i još uvijek ima jak utjecaj na ruski narod. Kad su se Rusi konačno malo oslobodili Staljinove strahovlade i kad su se uvjerili da ga stvarno više nema, odlučili su 2001. godine napraviti identičnu repliku katedrale koju je srušio „veliki tiranin“.

Nakon obilaska katedrale zaputio sam se po Svena na željeznički kolodvor. Plan je bio ekspresno pokazivanje grada jer je bila subota, a trebalo je iskusiti i noćni život. Moskva noću je prekrasna i totalno drugačija, nego na dnevnom svjetlu. Sve znamenitosti, poput Crvenog trga, Kremlja, Sedam sestara i drugih, tijekom noći su osvijetljene reflektorima i ukrasnim lampama što im daje jednu potpuno drugačiju dimenziju. Zbog igre sjena, svjetlosti, a i same glomaznosti sve te građevine su gotovo neprepoznatljive u odnosu na njihovo dnevno izdanje. Napravili smo par izvanrednih noćnih fotografija (slika 1,3 i 12.), a zatim smo otišli natrag u hotel i spremili se za izlazak. Boris i njegova žena Nataša pokupili su nas autom i odvezli u luksuzni japanski restoran koji se nalazio na vrhu nebodera u samom centru Moskve ( slika i 12 ). Restoran je bio za „high“ klasu kao što su Boris i Nataša. Naravno da Sven i ja nismo znali kuda nas vode, tako da se nismo ni prigodno odjenuli za takav izlazak. Iskreno, nisam ni ponio baš neku svečanu robu za tulumarenje.

Trebalo je dosta važnijih stvari natrpati u torbu za putovanje od pet tjedana. Blago rečeno, bili smo odjeveni poput dvaju planinarčića, svatko u svojim Goretex patikama, rabatinkama i majicama s kapuljačama. Ulazak u restoran je bio jako zanimljiv. Osiguranje je odstupalo od čiste klasike (Kalaša i maskirnih uniformi). Ovaj put bile su to „gorile“ u odjelima . Njih dvoje je ušlo bez problema, a nas dvojica smo zapeli zbog patika i stajlinga. Sva sreća na domaćinu koji se vratio po nas, opleo štogod na ruskom i mi smo u trenu bili unutra. Restoran je bio mračan s tek malo svjetla oko šanka i kuhinje. Konobarice su bile misice ili manekenke. Krenuli smo sa sušijem i sakeom. Naravno, bio je to moj prvi susret s japanskom kuhinjom i nezgodnim štapićima za jelo. Konobarica je donijela vruće servirani sake i prvu platu sušija s umakom od soje. Slijedila je zdravica sa sakeom koji me podsjeća na blagu vruću rakijicu.

Slika 11. Japanski Restoran, Night bar

Slika 11. Japanski Restoran, Night bar

Nakon 15-ak minuta poduke, ohrabrio sam se napasti štapićima svoj prvi suši. Nevjerojatno ali, prvi, a i drugi sushi završili su, bez ikakvih komplikacija, ravno u mojim ustima. Kad su mi objasnili da to trebam umočiti u umak od soje, e tu je počela moja muka. Iduća dva sam vadio prstima iz posude za umak, svi su se smijali, a meni je bilo pomalo neugodno. Tijekom večere izredale su se tri-četiri plate pa sam se ipak najeo. Rekao bih da je suši hrvatska riječ☺ jer to jelo jako isušuje usta i traži puno tekućine, točnije sakea. Do 22h pojela se masa sušija, a bome i popila masa sakea te smo svi bili blago pripiti. Restoran se neprimjetno transformirao u „night bar“ i jako brzo popunio. Domaćin i njegova bolja polovica su nas ostavili u sad night baru i pošli kući. Jedino što mogu reći, nakon podužeg druženja sa domaćim ženskim pukom- Ruskinje su najljepše žene na svijetu.

Slika 12. Moskva, pogled iz restorana na vrhu nebodera

Slika 12. Moskva, pogled iz restorana na vrhu nebodera

Nakon duge i lude noći, jutro je bilo jako kratko, a ustajanje ekspresno. Vlak za Irkutsk kretao je u :00h uz obvezno ukrcavanje sat vremena prije. Sreća u svemu tome bila je što nam je Boris ustupio svog vozača i auto da nas odvede do željezničkog kolodvora (slika 13.). Pravi spas za dvije mamurne budale, a i zato jer baš nitko u uslužnoj djelatnosti u Rusiji ne zna engleski. Da nije bilo šole Volđa, teško da bi se sporazumjeli, a samim time i ukrcali u vlak. Ukrcali smo se 20-ak minuta prije polaska i razmotrili sobicu u kojoj ćemo živjeti iduća četiri dana. U tom trenutku zavladala je velika euforija…

Slika 13. Moskovski željeznički kolodvor „Via Irkutsk“

Slika 13. Moskovski željeznički kolodvor „Via Irkutsk“

18. siječnja 2013.

 

  4 Responses to “Transsibirska željeznica – trilogija 2012 – Moskva”

  1. Kad sljedeći put budem išla u Moskvu, isprintat ću sebi ovaj putopis. Vidim kako sam neke stvari propustila razgledati.
    Je li ovo dovoljna pohvala autoru? 🙂

  2. Zanimljiv i sadržajan početak trilogije, još da je posjetit Moskvu …

  3. hvala hvala najbolje tek dolazi 😉

  4. jako dobro, samo malo je slika

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: