Sjeverna Koreja – 2. dio

 

Autor: Voyager

PYONG YANG

 

Trg u Pyongyangu

Trg u Pyongyangu

Ispred aerodromske zgrade par automobila i mini buseva, sve naravno u vlasništvu države. Tokom boravka u zemlji, kao da imamo dojam da su to svi automobili koje smo i vidjeli. Naime, čim smo se smjestili u bus i krenuli put grada, dobili smo prvi pravi dojam života u Koreji. Infrastruktura postoji kao da je riječ o razvijenoj zemlji, ali nema korisnika infrastrukture. Ceste su naprosto prazne i kao da postoji zakon da se automobili ne smiju voziti onda kada su stranci na cesti. Istina je naravno surova, privatne osobe tj. obični građani ne mogu posjedovati automobil, niti bi ga mogli kupiti kad bi htjeli.

Malo smo došle pomesti auto cestu

Malo smo došle pomesti auto cestu

Samo za usporedbu, jedan korejanski won danas otprilike vrijedi oko 3 lipe. Plaće u Koreji nisu u tisućama wonova nego u stotinama, tako da nije ni čudo da nema smisla trgovati s njihovom lovom, kad ovo malo turista što dođe, mogu ostaviti pravi cash u poželjnim valutama.

Čupanje trave na betonu

Čupanje trave na betonu

Prazne ceste su bile šok vrlo kratko, jer je pravi šok uslijedio kada je žena-vodič uzela mikrofon i krenula predstavljati svoju zemlju. Priča ona o Koreji, ne o Sjevernoj, nego o ujedinjenoj, pa tako zbraja broj stanovnika, površinu zemlje i slično, mi se gledamo i ne kužimo, ona i dalje govori o jednoj jedinstvenoj zemlji, kao da crta razdvajanja ne postoji. No naravno, na kraju priče slijedi obrat, jer službeni stav je da su Amerikanci i UN krivi što je korejanski narod razdvojen na silu i da obje polovice, i sjeverna i južna, žarko žele ujedinjenje, ali da kapitalistički zlotvori to ne žele, pa stoga imaju vojsku postavljenu okolo 38 paralele. I trabunja ona tako svoj politički manifest, te mi polako shvaćamo kako funkcionira doktrina i ostavština vječnog predsjednika Kim Il Sunga i njegovog nasljednika Kim Jong Ila. Jednostavno je sve što ćemo mi vidjeti i čuti, tako precizno isplanirano od početka do kraja i sva naša nastojanja da naprave bilo kakav ustupak, su bila slomljena. No, trudili smo se svojski, pa smo kao grupa imali nekoliko neuobičajenih situacija.

 

Nije Novi Zagreb

Nije Novi Zagreb

Avenije glavnog grada

Avenije glavnog grada

Ulazak u Pyongyang izgleda kao da ste došli u Novi Zagreb ili Novi Beograd, ali na steroidima. Neboderi-spavaonice na sve strane. Avenije široke po 8 trakova, i dalje bez auta. Upozorenje da ne smijemo slikati iz busa i dalje stoji, pa iako nekolicina pokušava opaliti koju fotku, svako toliko bude opomenut od strane vodiča i onda se umirimo. Tek kad sam se vratio, shvatio sam da su sve fotke koje su redovno dostupne iz te zemlje, poput mojih, nema tu previše odstupanja, nema previše stranaca koji su mogli vidjeti ‘nešto više’ ili snimiti neku posebnost u odnosu na sve preostale goste.

Slavoluk pobjede veći od Pariškog

Slavoluk pobjede veći od Pariškog

Vrlo brzo dolazimo do njihovog Slavoluka pobjede, ne bih ulazio koju pobjedu veličaju, ali činjenica da je veći od Pariškog govori da je opsjednutost veličinom i snagom toliko VELIKA, da će većina stvari koje ćemo vidjeti, biti grandiozna i masivna. Prolazimo kraj trolejbusa koji stoji pun putnika na sred ceste, pitamo vodiče što je to, oni odgovaraju da ljudi čekaju da dođe struja pa da trolejbus nastavi dalje vožnju. Uglavnom ljudi pješače i koriste svoje noge za prelazak bilo kakve razdaljine. Naime, da bi putovali u drugi grad ili selo, trebaju dozvolu od države, pa stoga sve što vam treba za kretanje su noge, jer ionako ne možete nikuda osim po svom gradu. Za vrijeme boravka u Pyongyangu, primijetili smo da nas ljudi u pravilu ne gledaju, iako smo jedini bijelci/stranci na vidiku, svi gledaju svoj posao ili su tako dobro naučeni izbjegavati pogled da je to čudo. S druge strane, kad god imamo neki službeni susret s Korejancima, oni su toliko ljubazni i uslužni, tako dobro govore jezike, da se pitaš kako li su samo sretni bili oni koje je partija prepoznala i odabrala za ovaj politički marketing.

Pogled iz hotela

Pogled iz hotela

Nestanak struje je toliko normalna stvar da imam dojam da i naš hotel, koji je toliko impresivan i nalazi se na riječnoj adi, tako da se teško možemo kretati po gradu, jer bi nas svi vidjeli kad bi otišli iz hotela, vjerojatno štedi struju dok smo mi u obilasku. Cilj je pokazati se u najboljem svjetlu, a kad nemaš svjetla i energije, onda je to malo bed. Stoga, priznanje da imaju redukcije je očito doživljeno kao manje zlo. Najgori mogući oblik štednje se vidi noću, jer nema javne rasvjete i bus često vozi naslijepo sa slabim farovima, a često naletimo i na neku poštenu rupu na cesti, naravno dok ne ugledamo neki super osvijetljeni momument partiji, ocu ili sinu, za to se nikad ne štedi.

 

Tata i sin

Tata i sin

Hotel

Hotel

Pyongyang je bio prilično razrušen u vrijeme korejanskog rata tako da nije čudo da je ovdje sve puno betonskih blokova, erektivnih nebodera i moderne (barem pokušaj) arhitekture. Sve se to moglo super financirati dok je bilo SSSR-a i one stare Kine, kažu da je u sedamdesetim godinama Sjever bio mnogo više razvijeniji od Juga, barem ekonomski, no padom komunizma na općoj razini, nestala je i podrška prvih susjeda na sjeveru (Rusije i Kine). Velika većina tih grandioza je izgrađena u tom periodu, poslije su se gradili samo spomenici koji su veličali slavu i hrabrost tate i sina.

Podzemna željeznica

Podzemna željeznica

Mozaik u podzemnoj

Mozaik u podzemnoj

Pyongyang nije toliko pust koliko se činilo na ulasku u grad, mada je sve toliko neobično i čudno, kao da je sve jedna velika pozornica. Jedna od prvih stvari koju nam žele pokazati i kojom su jako ponosni je metro. Naime, postoje brojne špekulacije među strancima koji su putovali u Sj. Koreju da ovaj grad ima metro sa dvije stanice, koje su tako dobro uređene (nešto slično moskovskom metrou sa velikim partijskim crtežima), i da je to nešto što svima pokazuju, a da ustvari uopće nemaju mrežu razvijenu nego samo te dvije pokazne stanice, i onda kada dođu turisti, odvedu vas u prvu stanicu, puste vas da slikate unutrašnjost, dođe par pravih ‘putnika’ i provezu se s vama tu jednu stanicu. Vi morate izaći van, jer naravno, tako kažu vodiči jer plan ide dalje. Gdje je tu prava istina, teško je reći. Moguće je da postoji mreža i dalje, možda samo nije tako dobro upeglana, a opet, ako imaju tako često restrikcije struje koje su vidljive na svakom koraku, čemu metro. Vagoni su naravno iz istočne Njemačke, pa su i to ponosno pojasnili našim suputnicima iz Njemačke. Unutrašnjost je stvarno impresivna, o tome nema zbora i upravo vjerujem da je to razlog zašto se i pokazuje turistima. Ono malo ljudi koji se voze s vama, uopće vas ne gledaju, nikakav kontakt očima i slično.

Državni fotograf vas slika

Državni fotograf vas slika

Vratimo se malo na hotel, tj. smještaj za strance. Mislim da je u cijelom gradu ukupno 3 hotela, svi na 40 i nešto katova, svi barem 4 zvjezdice i služe kao utočište za strance, bilo turiste, bilo one koji dolaze svojim poslom, što god to bilo. Mi smješteni na 53 katu, pogled kažu vrhunski, no kako smo bili u sezoni poplava i kiše, uglavnom smo gledali maglu. Prozori se naravno ne mogu otvoriti. Svi vodiči spavaju u hotelu, i cijelo vrijeme je jedan vodič u predvorju, tako da ako poželite izaći na svježi zrak ili ne daj Bože džogirati, vrlo vjerojatno ćete biti spriječeni s pojašnjenjem da nije sigurno da idete ikuda sami. Uostalom, mogli bi se lako izgubiti, u Pyongyangu i cijeloj zemlji ne postoje nikakvi natpisi na engleskom jeziku, nikakvi putokazi, nikakvi pokazatelji niti mape za turiste, imate svoje vodiče i oni su dužni osigurati vam sve to, ali uvijek prisutni.

 

Imamo i kompjutere

Imamo i kompjutere

Vožnja podzemnom

Vožnja podzemnom

U_hotelu naravno dućani sa vrlo skupim suvenirima, barovi s alkoholom isto skupim, kuglana gdje smo jednu večer zabrijali i napili naše vodiče, ali svejedno nismo dobili popust  ni u čemu poslije toga. Pošta odakle možete slati razglednice, i odista, iz Sj.Koreje u Hrvatsku su došle za tjedan dana, dok su recimo iz Kube putovale i mjesec dana. Nadalje tu je internet služba?!?!! AHA. Ovako funkcionira, vi napišete mail adresu i sadržaj maila na papir, predate gospođi koja to ukuca na PC-u i pošalje to u virtualni svijet. Nema drugačijeg pristupa internetu jer je on strogo zabranjen i provjerava se svaka poruka koja odlazi ili dolazi u zemlju. Tu je i mala banka, čiju svrhu nismo shvatili kad već ne smijemo posjedovati njihov novac, no ja se zadnji dan kockao i otišao pitati, te promijenio 10 EURa po njihovom tečaju i dobio vrlo zanimljive, nove novcate sjevernokorejanske novčanice. Vjerojatno je teta na šalteru spremila pare u džep.

Brana

Brana

Odmah ispred hotela i ogromni kompleks kina koji služi za filmski festival jer je navodno Kim Jong Il veliki ljubitelj filma i jedan od najvećih kolekcionara filmova na svijetu, pa si je napravio i filmski festival da ne mora hodati po svijetu baš za svaku glupost. Radio je on i veće gluposti, kad npr. zarobio neke goste festivala (režisera i glumce) i tražio da mu snime neki film pa će ih onda nagraditi i pustiti van iz zemlje. Tako vam je to kad ste gazda.

 

Nastavak slijedi.

  3 Responses to “Sjeverna Koreja – 2. dio”

  1. Kakav tu mora biti birokratski aparat da bi sve kontrolirao.I ovo sto ste uspjeli snimiti,
    to vjerno odrazava.

  2. Nestvarno. Jedna bizarnost nakon druge. Sj. Koreja mora biti najizoliranija drzava na svijetu.

  3. Vrlo zanimljiva priča.
    Pitam se kada već zbrajaju površine i stanovnike, zbrajaju li i dohodak pa da iluzija života bude veća?
    Interesantan doživljaj prostora kao pozornice. Na slikama se čini pomalo sablasna, posebno prazne ceste i kvart spavaonica, kao reducirani, kontrolirani život.

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweet Captcha

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: