Kazahstan za napredne 2

 

Kazahstan za napredne 2 – Zemlja u kojoj nitko ne čita novine!

Autor: Voyager

Sjedenje u kafićima, ispijanje nekoliko kafica, prelistavanje svih mogućih novina, komentiranje istih i pljuvanje po zvijezadama naslovnica je vrlo čest hobi/tradicija na Balkanu. Pogotovo kada dođe proljeće pa se stolovi izbace vanka i uz sav taj obred, ubaciš i pokoji trač na prolaznike. Nekako ti se čini da život bez toga nema smisla.

Parking u dvorištu

Parking u dvorištu

Smrznuta brada na -30

Smrznuta brada na -30

Kako sam završio u Almati u srcu zime i dvocifrenom minusu od 15 do 35, nije mi ni padala napamet ideja kako će mi izgledati novi obredi slobodnog vremena. Dugi sati u uredu, upoznavanje novih ljudi, poimanje kuda si to došao, nepoznavanje lokalnih običaja…sve me to bacilo u modus preživljavanja i copy/paste funkcioniranja. U nekom momentu je došlo proljeće i cijeli grad je preko noći postao zelen da zeleniji ne može biti. Valjda nema ulice i aleje bez drvoreda.

Almaty - pogled s mog prozora

Almaty – pogled s mog prozora

Ono što sam naučio u prvih par mjeseci, sada je postalo nebitno jer sam se opet gubio po gradu. Sivi zimski ugođaj je jedna vizija, ali kada krošnje prekriju zgrade, više nemaš pojma u kojoj si to ulici (usput, skoro sve ulice imaju dva naziva, jedan stari sovjetski, drugi novi kazački…ulica u kojoj živim može biti Lenjinova ili Dostyk, i tako se lako dodatno pogubiti).

I nas se reklamira

I nas se reklamira

Coffidelia - omiljena tera

Coffidelia – omiljena terasa

Igrom slučaja dolazim do informacije da nisam jedini građanin “s putovnicom” i upoznajem nekoliko “naših“ ljudi s kojima se nalazim na kavi. Shvaćam da i nema previše kafića u gradu jer navika opisana u prvom odlomku, ovdje baš i nije uobičajena. Sjedim tako prvi puta sa svojim Slavoncima na terasi jednog od rijetkih kafića u gradu (Cofidelia), gdje shvaćam da je ovo ipak više običaj stranaca nego domaćih, ali ima i potonjih i brzo me upoznavaju s nekim stvarima koje su oni otkrivali godinama. Kažu mi da pogledam oko sebe i pokušam shvatiti što je neobično u prizoru?!?

Naravno, vi to već znate jer ste krenuli od naslova ove priče. Niti postoje novine u kafiću koje možete uzeti pročitati, niti itko drži svoje novine u ruci ili na stolu, pa možeš posuditi i pročitati. Od tada sam valjda svaki put pokušao vidjeti je li ovo bilo slučajno ili je to odista tako. Tako je. Zaista. U kafiću se ne čitaju novine i ne komentiraju sve belosvjetske teme, koje nas Balkance tako lijepo okupiraju. Ponekad skužiš da netko čita nešto, tipa knjigu dok ispija kavu ili čaj. Ponekad moja prija donese neki skupi magazin i prelista stranice. Ali lokalni narod ne čita novine u kafiću.

Kiosk

Kiosk

Nameće se pitanje gdje čitaju? Odeš do kioska i situacija je malo jasnija. Naime, u ovoj resursima bogatoj zemlji, postoji jako puno elemenata bogastva i raskoši i ponuda bilo čega je vrlo široka, no kad su u pitanju kiosci s novinama, to baš izgleda otužno. Niti izgledaju privlačno, niti imaju široku ponudu. I tu neminovno ulazimo u pitanje slobode tiska u zemlji ili slobodi izbora. Novine na kazačkom jeziku će čitati samo Kazaci (drugi pripadnici naroda neće, jer ne znaju jezik, no o tome ću pisati nekad poslije). Novine na ruskom mogu čitati svi, ali ako je dnevna novina, vrlo vjerojatno nije kritična i pomalo je režimski usmjerena. Kada to znaš, baš ti se i ne da bacati lova da čitaš nečiju propagandu. Kako nema opozicije (predsjednik dobije cca 95% glasova na izborima), nema ni mogućnosti prevelikog razvoja drugog javnog mišljenja. Zabrazdio ja u politiku bez da sam htio, ali valjda ne ide drugačije.

A što vole štikle!!!

A što vole štikle!!!

Omiljeni kafić Marrone Rosso

Omiljeni kafić Marrone Rosso

Vidio sam jednom jednu kolegicu na poslu kako ima dnevne novine u torbi, ali su bile neki davni datum, pomislih da će prati prozore, iako postoje razne praktične koristi u kućanstvu kada su u pitanju stare novine. Malo sam prebirao po naslovima i shvatim da tu i nema previše senzacija, čuda, nemogućih scenarija.

U zemlji u kojoj su najveće zvijezde predsjednik i milijarderi (obično vlasnici kojekakvih rudnika i tvornica, koji su do 91 bili vozači i kuriri), u kojoj neka posebna domaća glazbena scena i ne postoji, u kojoj se snima par filmova godišnje, u kojoj su sportske zvijezde rijetkost (iako osvajaju medalje naokolo), u kojoj se gospodarska čuda događaju jednom mjesečno (tipa nova investicija teška 3 milijarde dolara), narod i nema o čemu čitati jer novinari baš i nemaju o čemu pisati. Možda bi htjeli, ali ne smiju ili nije poželjno.

Fuzija hrane

Fuzija hrane

Relaksacija

Relaksacija

E tu se potrošilo para

E tu se potrošilo para

Pa o čemu pričaju na kavama ako već ne komentiraju dnevni život političara i pevaljki? Uglavnom o sebi i svojim postignućima. Pričaju o novom autu koji kupuju, novom stanu koji žele preurediti, šopingu u Dubaiju, zimovanju na Tajlandu, novoj votki koja se pojavila na tržištu, novom klubu koji treba ići provjeriti, o svojim hobijima i svojim obiteljima. Žive jako brzo, rade jako puno i nemaju želje razglabati o stvarima koje ne mogu promijeniti, svjesni okruženja u kojem žive. Možda previše oportunistički, ali valjda se takav model lako može razviti nakon desetljeća života u sustavu koji je dijametralno suprotan.

Jedan od benefita mog iskustva je da više nemam želju kupiti 4 novine čim sletim u Zagreb, sjesti na kavu, prelistati i početi komentirati sa neznancima što se to dogodilo Bandiću i razviti teoriju kako je Kovač mogao napraviti više u Brazilu. Pokušao sam jednom i nije išlo. Zatvorio novine, platio kavu i otišao se družiti s ljudima. No, da se vratim “našim“ ljudima u Kazahstanu. Naravno, kad si tako daleko, pojam naš je vrlo razvučen i odnosi se na sve što priča nekom varijantom jezika koji razumiješ kao materinji…dakle od Triglava do Vardara. I ponekad bi sjeli, jednom mjesečno, podružiti se na materinjem jeziku i nostalgija te tako dobro ponese, jer inače ne progovoriš danima. I tako komentiramo što nam se događa u životima, novim iskustvima koje proživljavamo, i opet se iznova čudimo ovoj zemlji u kojoj nitko ne čita novine,  u kojoj nitko ne komentira politiku i svi jednoglasno podržavamo taj koncept, jer nam baš paše da nas nitko ne opterećuje  jadnom svakodnevicom, i baš smo složni kada svi razumijemo benefite takvog načina života i opušteno….i tek kad pomisliš evoluirali smo…javlja se jedan…e jeste gledali Đokovića sinoć i kako je razbio tamo nekoga i kako takvih tenisera nije bilo u povijesti i kako je onaj drugi zabio tamo neki gol i kako repka nije imala šanse na svjetskom prvenstvu i kako je tamo neki gradonačelnik pokrao novce od općine i kako je Severina kurva i kako je Ceca još veća i zašto je Bugarska u EU, a mi nismo, i kad ćemo biti, kome se sudi u Hagu, a kome bi se tek trebalo suditi, i kako je počeo rat….i odosmo svi mi u PM.

  One Response to “Kazahstan za napredne 2”

  1. Kad pricamo o novinama, cini mi se da je to endemska bolest tipicna za nase krajeve. Ne sjecam se da sam vidio ikoga da ih cita u Sjevernoj Americi ili u bilo kojoj drugoj drzavi u kojoj sam imao priliku boraviti. S druge strane, ovdje su optereceni televizijom koja je toliko zatupljujuca da sam je potpuno prestao gledati prije nekoliko godina, ne bih li nekako sacuvao ovo malo pamet sto mi je ostalo.

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: