Južna Koreja – kuhinja

 

Kuhinja Južne Koreje

Autor: Kapetan

Sjećam se da smo prije par godina načeli temu kulinarstva i svjetske kuhinje, ali diskusija je ostala nedovršena, a mišljenja podijeljena.

Pošto nas je u društvu dosta pomoraca, a i ostala ekipa je putovala (neki čak do Trsta i dalje) više manje svi smo imali priliku okusiti ponešto egzotično i daleko. Ne govorim o jelima nama bližnjih zemalja, iz okruženja, od kojih smo većinu usvojili kao svoja, nego o kuhinjama kao sto su afrička,  filipinska, indonežanska, japanska i korejska. Kinesku smo svi više  manje imali prilike upoznati doma u kineskim restoranima, a ta se pak značajno razlikuje od one izvorno mandarinske ili kantonske.

Prva roštiljada

Prva roštiljada

Tada smo se skoro složili da je bogatstvo kuhinje usko povezano s baštinskim bogatstvom pojedine civilizacije, kulture ili zemlje. Odnosno, što je pojedina kultura na višem stupnju i kuhinja je u njih bolja. Uvijek mi padne na pamet recept iz knjige Bel Ami,  Guy de Maupassanta, u kojoj on opisuje jedan ručak u restoranu na tadašnjem rubu grada (Avenue des Champs-Elysees)  u kojem se spominju pečene jarebice, jaja od prepelica, umaci i delicije, a knjiga je pisana 1885. E, tu se pojedinci nisu slagali u startu i nisu htjeli učestvovati u daljnjoj diskusiji tvrdeći da u rukama drže čvrste protuargumente toj tezi, kao što su američka, engleska, norveška, finska i druge slične kuhinje. U jednom bih se složio, a to je da restorana koji služe isključivo englesku, američku, finsku… kuhinju u svijetu ima vrlo malo ili nimalo, ali to ne znači da te kuhinje ne postoje. Postoje i te kako i imale su popriličan utjecaj na sve ostale, jer rado u svoje okrilje primaju  strane utjecaje. Tako da će curry uskoro biti englesko, a ne indijansko (pleme Crna Noga) nacionalno jelo. Ne treba zaboraviti kako smo mi ustvari preko Amera dobili pizzu i hamburger uz to, a od Engleza roast beef, Yorkshire pudding, Custard, Fish & Chips (dobro, nismo baš mi, ali neki jesu). Pošto nikako nismo mogli usuglasiti stajališta, teorija i dalje ostaje otvorena za razmatranje. Ipak recimo, jednostavnost nekih afričkih kultura očituje se i u jednostavnosti pripreme hrane. Ubije se antilopa i zamota u palmino lišće, pa se sve to onda stavi na vatru i kad koža izgori, papci otpadnu, a meso se raspadne, svi na gozbu navale. Je li japanski sushi i sashimi proistekao iz neimaštine i nemogućnosti pripreme, pa se pribjegavalo jedenju sirove ribe koja se umače u sos ne bi li se prikrio bljutav riblji ukus, neriješena je zagonetka.

Učilo se da su prvi ljudi (oni Darwinovi) jeli sirovo meso i tek su slučajnim udarom groma, izazvanog šumskim požarom, probali pečenje. Pokazalo se da je pečeno ili kuhano meso neusporedivo lakše probavljivo i lovac je odmah nakon jela bio spreman za pokret.  Nije se morao odmarati satima kako bi probavio pojedeno. Na sreću, taj dobri običaj nije atrofirao sve do dana današnjih. Da ne spominjem termičku obradu koja je ubijala bakterije i otrove.  Kuhano  i pečeno znači zdravo i fino. Međutim, ni s tim se svi neće složiti.

 

Filipinski deep frie i pačji zametci 

Pošto skoro čitav život plovim s Filipincima  i o njihovoj kuhinji mogu reći nekoliko riječi, a to je da je opet vrlo jednostavna. Često miješaju slatko i slano u istom jelu, a ponekad to još i zaljute, tako da je okuse poprilično teško razabrati. Recimo, na ananas stavljaju sol, riba zna biti kuhana u slatkom sosu, salatu stavljaju u juhu, sve meso preprže tako da je na pola karbonizirano. Oni to zovu deep fried i postoji dobar razlog zašto to tako čine. Nekad, a bogme i danas, na Filipinima svaka kuća nije imala frižider. Da bi se hrana kako-tako očuvala na temperaturi od blizu 30-tak stupnjeva celzija, a bez frizera, moraš je prepeći i tako u njoj uništiti sve tekućine koje bi mogle dovesti do stvaranja bakterija, pokvariti hranu i otrovati onoga koji je konzumira. Riža je prilog svakom jelu i to najčešće samo skuhana (in bianco), a fried rice je već poslastica koju su naučili od Kineza. Koliko je ta kuhinja jednostavna pokazat ću primjerom.

Lovim ja tako na krmi ribe, negdje u Forcadosu, Nigeria, na sidru. Koristim lignje koje sam odmrznuo i stavio u plastiku od sladoleda. Lovim tako cijeli dan i te lignje se, na toj temperaturi, po malo pretvaraju iz squid u liquid. Pocrvenile, omekšale, a smrad ne treba opisivati. Svaki puta kad bih morao dohvatiti koju i izrezati je za ješku radio sam to s velikim gađenjem.  U neko doba popodne pojavi  se na krmi Filipinac, secondo makine. Gleda u mene i u lignje, pa upita smije li uzeti jednu. Kako su ribe slabo grizle, bilo je ješke i za mene i za njega, pa mu ja ponudih da uzme koliko hoće. On dohvati jednu crvenu, smrdljivu lignju i na moje čuđenje krenu s njom natrag u akomodaciju. Iznenađen, ostavim udicu i krenem za njim da vidim di će s tom lignjom.  Moj se sekondo zaputi drito u salon posade. Tamo uze jedan tanjurić, stavi lignju na njega i ugura je u mikrovalnu na jednu minutu. Kad je mašina napravila bing, on je izvadi, digne iznad glave i nonšalantno spusti u usta. Progutao ju je ili bolje reći popio, a da mu adamova jabučica nije napravila nikakav mot. Znači, samo ju je srknuo.

Ili, kad smo već kod morskih delicija i ribe, evo drugog primjera. Stojimo mi tako na sidru i čekamo bunker u St. Eustatijusu. To je vulkanski otok u Karibima, a dno je puno koralja i svakojake ribe hvataju se na udicu. Čudne. Otrovne. Razne i zarazne.  Na krmi nas nekoliko lovi ribu i svako malo po netko neku uhvati, ali uvijek različitu i novu. Tako i nostromo uhvati ribu koju sam godinama kasnije vidio na National Geograficu, a stvarno je čudno izgledala i, po meni, spadala u nejestive vrste.

Zelene boje u obliku spljoštene piramide, s očima i ustima na vrh glave i sa malim krilcima (perajama) sa strane. Čudio sam se kako ta riba uopće može plivati, ali ne samo da pliva nego je i proždrljiva i eto zagrizla na udicu. Ovaj ju je odmah skinuo s udice i zaputio se u kužinu, a ja za njim da vidim što će s tom čudnom ribom. Dao ju je kuharu i onako, s podosta autoriteta, glasom nostroma, rekao mu prepare this fish for me. E, sada sam očekivao za specijalnu ribu i specijalan način pripreme, ali sam se iznenadio. Kogo je na šparhet bacio komad aluminijske folije, uzeo od nostroma čudnovatu ribu, i onako živu pricvrljio na vrući šparhet. Jadna je riba, pošto ima ravan stomak, stajala  uspravno i samo je kratko vrijeme mrdala i mahala krilcima, otvarala i zatvarala usta, a onda se umirila. Nakon dvije minute, iz sjedećeg položaja, kogo ju je prevrnuo na bok, a nakon još par minuta na drugi. Tu se cvrljila dok se nije raspala, a on ju je nekakvom špatulom sastrugao u oveći pijat i pozvao nostroma da kuša specijalitet.

Dakle, ni u prvom ni u drugom slučaju nema soli, ulja, začina, što će reći da je to poprilično zdrava ishrana, ali nema ni čišćenja iznutrica, krljušti, škrga, pa s toga hvala lijepa. ‘Ko voli nek’ izvoli.

Balot, balot, bon apetit

Balot, balot, bon apetit

Imaju Filipi još jedan specijalitet koji se zove Balot Balot, a imao sam ga samo jedanput prilike vidjeti, ali ne i kušati. I to u Singapuru. Naime radi se o pačjim jajima, ali ne običnim, već onima u kojima se zametak već lijepo formirao i obrastao perjem. Dakle, nekoliko dana prije nego li će se pačić izleći, uzmu jaje i zakopaju ga u pijesak. Tu ga ostave oko 40 dana. U nemogućnosti da se izlegne, i u nedostatku kisika, zametak ugiba i počinje fermentirati. Nakon 40 dana se otkopa i odmah je spreman za serviranje. Tko želi, može pogledati zakačenu sliku, koja je dosta gadna, ali izgled nije ništa u odnosu na miris. Sumpor i trulež u kombinaciji. Jaje se otvori i zametak se strpa u usta. Sve zajedno s  perjem, glavom i kostima. Dobro se sažvače, a ono što ostane, koja sitna kost i pokoje pero, na kraju se pljune.

U čemu je štos i gdje je tu delicija? O kakvim se ukusima radi?  Gdje je užitak? Hrana i jeste ujedno i užitak. Nema ničeg od svega toga i ta jaja oni jedu isključivo radi potencije i vjerovanja da će moći bolje, duže i strasnije raditi djigi – djigi. Pitam se da li postoje i u nas takva jela koja se konzumiraju isključivo iz nekakvih uvjerenja? Naravno, svugdje ih ima  ali na svu sreću nisu tako grozna i recimo ballot ballot kod nas zamjenjuju orasi i med.  (Visoko sad kotira i vino od maraške. Nap. Ur.)

Pazi Johny da ti ne smažu ručak

Pazi Johny da ti ne smažu ručak

Filipima je pak omiljeno jelo Babuyi (praščić) i uz kokoševinu to najčešće jedu. Znaju ga dobro spremiti, a vole i praseću glavu. Što veća to bolja. Jedu oni osim svinja i ostale sisavce. Majmune i pse.

Za majmuna kažu da se najbolje lovi na aparat za varenje. Provjereno s više strana. Pošto svako njihovo selo okružuje džungla, a tu žive majmuni, love ih tako da predvečer, aparatom za varenje i elektrodom, Filip počne kuckati u kakvu metalnu ploču na rubu sela i u blizini džungle. Naravno mrak se spušta i iskre frcaju u noć. Varilac nosi očale koje mu štite oči, a majmuni ih nemaju. Pošto ih ta buka i svjetlo privlače, majmuni se primiču sve bliže i fascinirani iskrama koje frcaju netremice bulje u aparat i elektrode. Kad ih se skupi dovoljno i nakon jedno pola sata do 45 minuta varenja, Filip jednostavno ugasi aparat i pokupi oslijepljene monkije, zavrne im šijom ili ih onako slijepe zvekne nekom debelom štapinom. Još kažu da su aparati za varenje jako popularni na Filipinima, a naročito u pojedinim daleko izoliranim mjestima duboko u džungli. Ulov zagarantiran.

Za pse kažu da nisu loši, ali da je janjetina ipak bolja. Nerado priznaju da jedu pse, ali svaki ih je barem jednom probao. Pitao sam tako jednog kormilara koja mu je vrsta najdraža: njemački ovčar, engleski ritriver, ruski terijer, šnaucer, a on nakon kraćeg razmišljanja kaže da su najbolji fat ones, oni podeblji. Dakle tu pedigre i čistoća rase ne igraju neku bitnu ulogu. Još je dodao da kad pojedeš psa, i vraćaš se kroz selo kući s te gozbe, svi te psi u selu nanjuše. Znaju da si im smazao kolegu i cijelim putem na tebe laju i hoće te ugrist. Solidarnost, ali ne ona poljska.

U stvari sam htio reći par riječi o korejskoj hrani. Tamo sam sve ukupno proveo četiri mjeseca i imao prilike kušati ponešto, a neke sam delicije spakirao u moj Samsonite, pa ćemo to probati kući svi zajedno i bez izuzetaka, a evo zapeo na Filipincima.

Smrdljiva spiza, ali i poputbina

Kimchi, opet kmichi

Kimchi, opet kmichi

Mogu početi s američkim predsjednikom Bushom mlađim, koji je malo glupo izjavio, prilikom posjete Finskoj, da je od njihove kuhinje još jedino korejska gora, na što su se domaćini, naravno, uvrijedili.  Kao i svim Azijatima osnova je riža, ali ovdje je vječiti dodatak svakom jelu, njihovo nacionalno jelo, Kimchi (ponio jednu teglu doma). Jede se uz ribu i uz meso. Trpaju ga u skoro sva jela. Kako je najčešće ime u Koreji Kim mislim da je i to došlo od Kimchija. To je napola fermentirani kupus, ali ne onaj naš, okrugli, u glavicama, nego kineski kupus. Ostavi ga se da truli i fermentira, a zatim, kad onako uvene i malo ukisne, dodaju u njega mljeveni chilli (gadno ljut). U mnoge njihove delicije, sušene i mljevene lignje, inćune, kozice, pa čak i neko meso. Kažu da spada u pet najzdravijih svjetskih jela, ali isto tako ga ne treba često konzumirati, jer je uzrok raka debelog crijeva, po čemu su Korejanci vodeći u svijetu. Treba čovjeku podosta vremena da se nauči na taj ukus, ali smo ga nas par, otpornih na sve i svašta, dosta često kušavali.

Dosljedan, široki pristup

Da bi se pričalo o kuhinji, prvo bi trebalo reći koju riječ reći o kulturi, pa stoga malo o Korejancima. U davno doba, Korejanci su preuzeli vjeru od Kineza i budizam digli na višu razinu i nazvali ga Chen. Isti se poslije proširio Japanom, pod imenom Zen budizam. Inače, Japance ne vole nikako, a čini mi se da je ljubav obostrana. (Provjereno, istina: nap ur.)

Tijekom povijesti, u više su navrata padali pod japansku vlast, a ovi nisu ostali u sjećanju kao dobri, pošteni i milosrdni gospodari. Dapače, za prošlog rata, kažu da su odvukli u roblje otprilike 40,000 Korejanki, koje su koristili kao sex slaves i koje su se kretale za japanskom vojskom od Mandžurije do Indije. Japanci su ih zvali comfort women.  To što su im ribu izlovili i svu pojeli, još bi im i  oprostili, ali ovo za žene nikako.  Inače je Koreja jedna od najgušće naseljenih zemalja svijeta. Tehnološki su se jako brzo razvili u zadnje dvije-tri decenije, ali nažalost standard života nije pratio tehnološki razvoj, tako da i dan danas u tom pogledu debelo zaostaju za Europom. Huntigton je napravio istraživanje u kojem je usporedio Koreju i Ganu koje su 1960. bile na podjednakom stupnju razvoja i imali jednak BDP. Gana je ostala skoro na istom mjestu, dok je Koreju netko ispalio iz topa. On to tumači činjenicom da su Korejanci vrijedni, odgovorni i radišni, ali ne spominje milijarde dolara koje je Amerika upumpala u Koreju da bi je zadržala na svojoj strani.

Korejski poluotok su prvo nastanila lutajuća sibirska plemena koja su se zbog posljednjeg ledenog doba morala spuštati na jug. Tako su stigli u Kinu, Koreju, a bogami i u Japan. To se dade lijepo dokazati preko zajedničkog genoma, iako Japanci to ne žele priznati.

U početku su imali nekakvu svoju primitivnu vjeru, na čelu sa šamanima, a šamanski svećenici su uglavnom bile žene. Vjerovalo se da svaka stvar na zemlji ima dušu i prije nego što posijeku drvo ili ubiju kakvu životinju, oni od dotičnog izmole oproštaj, te mu se ispričaju za svoj postupak. Međutim, budizam je sve to promijenio, a promijenio je i način ishrane, tako da je velika većina stanovništva postala vegy. To su opet prodori Mongola promijenili i doveli svoju vjeru. Šamansko – muslimansku, koja se nije održala, ali su sa sobom doveli konje i krave koje su jeli i Korejancima se dopadoše, pa pređoše u mesoždere. Doduše, i dan danas, oni su 80% vegetarijanci, pa kad usporediš količinu mesa koju oni pojedu i koju mi jedemo, ispadne da se od mog ručka najede njihova cijela familija, sa susjedima i užom rodbinom. Meso je jako skupo i naišli smo na kilogram steak–a za 80 USD. Koliko god sam se vozio autom uokolo, nigdje nisam uspio vidjeti nijednu kravu, ovcu ili kakvu drugu životinju. Ptica je, isto tako, malo ili nimalo. One male pse ne jedu, ali velike i kuhaju i peku. Jednu su svoju sortu pasa, jedući ih, skoro doveli do istrebljenja. Jedu čak i pseće glave. Čuo na svoje uši, ali nisam probao. Živa istina.

 

Nakon uvoda, kuhinja

Posjetio sam s ekipom nekoliko korejskih restorana i jedan japanski. Skoro da je taj zadnji bio i najbolji. Prvo smo po dolasku u Koreju, kasno navečer, otišli u jedan popularan restoran na glavnoj ulici u koji inače zalaze uglavnom Korejanci. Slabo ili nikako govore engleski, tako da se sporazumijevamo rukama, ili glasanjem poput roktanja, blejanja ili kokodakanja i tako pokušavamo dočarati ono što bismo htjeli jesti. Iznenađujuće, ali onomatopeja uvijek upali i bez izuzetaka te svi razumiju.

U tom prvom restoranu donijeli su nam nekakav vrući limeni poklopac, valjda uštekan u struju, na kojem smo pekli male, u trakice izrezane, komadiće svinjskog mesa. Naravno da češnjak ide uz svako jelo. Korejance Japanci i Kinezi pogrdno zovu garlic lowers, i to s pravom. (ljubitelji češnjaka). Donijeli su i salatu i listove mente, ali ogromne. Ovi moji odmah navališe na žderilo, ali sam ih fermao i zamolio konobaricu (na mote) da nam pokaže kako se to u njih jede. Iako sam znao kako to ide, bolje da im ona objasni, jer ‘ko zna bi li meni vjerovali.

Danijel and Djivo

Danijel and Djivo

Uglavnom ide ovako: pobacaš meso na taj limeni poklopac peke da se cvrči. Onda uzmeš štapiće u jednu ruku, a u drugu ruku list salate. Kad je meso pečeno (nekoliko minuta) uzmeš komadić i umočiš ga u soja sos, u malo wasabi i u još ponešto i staviš u taj list salate. Unutra još dodaš češnjak, neke klice od krumpira, malo kimchija, malo morskih algi, neke paste od riže, pa to sve srolaš i strpaš u usta.

Ručak

Ručak

Sike

Sike

Nije baš. Još smo jedanput posjetili sličan restoran u pauzi za ručak. Na ulazu skidaš cipele, ali pod griju pa nije šljiva. Malo je nezgodno ako ti noge smrde ili imaš rupu na čarapi, a i obuvanje cipela, punog želuca, nakon žderila, nije baš najugodnije. U tom su nam restoranu donijeli gorući karbun u rupu u stolu i na njega stavili malu rešetku na kojoj se peče meso. Iznad svakog stola ima tuba koja usisava dim i mirise, tako da ništa ne ostaje. Tu smo izvrtjeli nešto svinjetine i govedine, a sve opet uz kimchi, rižu, wasabi sos, soja sos, klice, alge i to zalili sa po jednom  lokalnom Hite pivom, koja uopće nije loša, a boca politarska.

Snow crabs

Snow crabs

Kapo

Kapo

Bili smo još, ja i moj kapo Grobničan, na rakovima u jednom malom restorančiću. Rakove nabavljaju iz Rusije i sliče na one King Crabs, ali su malo manji i zovu se Snow crabs. Nisu jeftini, ali valjaju svakog centa. Drže ih u akvarijima žive . U tom restorančiću je kuhinja u prizemlju, a na katu su kao neki separei koji se mogu paravanima potpuno izolirati.

Sve očistili

Sve očistili

Svega - nema mesine

Svega – nema mesine

Tu smo se nas dvojica zabili i naručili bocu čileanskog Chardonnea, a gazda je iznio pred nas cijelo čudo malih zdjelica i u svakoj po neko egzotično jelo. To smo mi, ne znajući, smazali odmah, shvativši sve kao predjelo. Ustvari je trebalo čekati rakove, pa onda to jesti sve skupa. Pošto smo ovo preko reda smazali, poslali su nam još po jednu porciju istih tih malih stvarčica, a kad su došli rakovi onda smo smazali sve to skupa. Jako, jako dobro i ti rakovi su mi ostali u najboljem sjećanju.

Mariscos

Mariscos

Dva-tri puta sam bio u obližnjem ribarskom selu na ručku u nekakvom jednostavnom, ali dobrom, restoranu koji je napravljen u stilu vodenice i ima čak malo kolo koje voda pokreće. Tu služe samo jednu vrstu jela, a isto možeš dobiti za 12,000, 24,000, 32,000, 46,000, 60,000 i 80,000 wona.(1,000 wona = 1 USD). U biti jelo je isto samo je porcija veća i počinje od one za jednu osobu, pa do osam ljudi. Najprije opet donesu kimchi, rižu, alge i pripadajuću sitnariju, a onda na stol dolazi glavno jelo, a to je kipući lonac pun mariscosa, odnosno školjki i rakova. U loncu ima i nešto verdure, gljive, tikvice, repa, tofu, sir od soje i naravno ljute chilli papričice. Ima nešto sipa i lignji.

 

Bablja poduka

Usitnjavanje

Usitnjavanje

Dođe baba i onda ti sve to lijepo škarama usitni, da se ti ne mučiš. Jedanput mi je iz usta otela škampa, kojeg sam htio malo gricnuti, da ga lakše otpakiram i autoritativno mi pokazala kako se rep vadi. Tako da ga slomiš na pola i onda krk…, izvučeš rep. Strpala mi rep u usta i uredno olizala prste. To je bilo najizdašnije jelo koje sam imao prilike probati. Juha izvrsna, samo malo ljuta, a izbor školjki ide od dagnji, puža, petrovih uha, volaka, vongola, i još jedno dvije tri vrste nama nepoznatih. Odlično, a vrlo jednostavno.

 

Gozba sa Zadranima

Japanski restaurant

Japanski restaurant

Na kraju nas je shipchandler odveo u Ulsan na ručak i to u skup japanski restoran. Pitao nas je hoćemo li u pizzeriju ili u japanski restoran, a ja i kapo povikasmo u glas: japanski.

Ikebana

Ikebana

Dimljena riba

Dimljena riba

Izgleda da je sve druge vodio u pizzeriju, pa je i on sam ostao iznenađen našim izborom. To je pak bila živa ikebana. Sjediš na podu, ali ispod stola je rupa, pa noge lijepo spustiš unutra, a pod se grije. Iznijeli su masu raznih i minijaturnih jela, a mi navalili k’o da smo iz gladi utekli. Doduše, primo i čif palube nisu baš jeli, jer su iz Zadra, a njima mater tako ne kuva, pa smo skoro sve izjeli kapo i ja.

Nema više

Nema više

Opet juha i riža  na kraju

Opet juha i riža na kraju

Čak su se i Korejanci ustručavali i nisu puno jeli ne bi li nama omogućili da probamo što više tih raznih delicija. Ja sam ih nutkao i nagovarao da jedu, ali su odgovorili da su oni danas s nama da služe, a ne da se najedaju.

Repice se ne jedu

Repice se ne jedu

Zato smo nas dvojica pomeli skoro sve, a bilo je toga i jelo se ne prestajući puni sat vremena. Prvo su donijeli dvije minijaturne zdjelice i u jednoj jedan rep od škampa i neki komadić repice i jednu klicu. U drugoj posudi soja sos s wasabijem i jedan ljuti chilli umak. Tu sam se prepao da ćemo ostati gladni, ali su me brzo razuvjerili i vrlo brzo donijeli još toga. Jaja od prepelice i nekakvo sušeno voće, pa salatu, puding i nekakav umakić od pomidora i paprika. Pili smo sake, jer kažu da je bolji od njihovog suđua. Poslije donesoše jedan okrugli pijat i na njemu malo odrezaka od tune koji su bili daleko najbolji od svega, pa neke školjke, alge i neku plastičnu pastu od riže. Sve to dekorirano paprikama i zelenjavom. Kad smo to smazali, donijeli su sushi, odnosno filete od ribe namotane na oguljene tikvice i repu. Skrenuli su nam pažnju da tikvice i repu ne jedemo, valjda iz straha kad su vidjeli kako smo krenuli u napad. Poslije toga nam donesoše jednu dimljenu i jednu skuhanu ribu s dosta kapule i ostale verdure. Ni to nije bilo loše. Kad smo to smazali, doniješe par prženih arbunića ili tako nešto, malo pohanog mesa od napuhnjače, koja je inače vrlo otrovna riba. Smazasmo i to, a onda stiže juha, jedan rep od nekog većeg raka i jedna vruća željezna posuda puna riže i verdure. Sve smo to fino skrkali i popili svak’ po dvije boce sakea, pa se, lijepo ugrijani, utrpali u auto i zaprašili natrag  u brodogradilište Okpo.

 

Samoća i tehnologija

Desert na kraju - ponio sam doma

Desert na kraju – ponio sam doma

Ponekad smo i sami nešto kuhali i brljali u apartmanima, s više ili manje uspjeha, ali to je bilo samo za preživjeti. Prvi puta prije tri godine. Bilo nas je puno i čak se to kuhanje pretvorilo u malo takmičenje. Moram priznati da je najbolji kuhar Okpa bio i ostao gospodin Kesić. Sjećam se njegove večere, koja je počela sa crnim rižotom, nastavila se buzarom od daganja. Glavno jelo su bile lignje in forno (zapečene. Nap ur.). Desert je bio paradižot, kojeg mi doma, u Rijeci, zovemo schnenokle. Bilo nas je 12 komada na klopi i popilo se 12 boca vina i još koja pride. Desert smo jeli jedino ja i makiništa, a oni mogu. Ostala ekipa jedva da je dogurala do glavnog jela.  Međutim, od svega mi je u sjećanju najbolje ostala juha koju je pripremao prvi palube Čuki, pa sam i recept zakačio.

Chicken soop by Chooky

Za juhu je potrebna jedna kokoš koja stane u padelu, malo mrkve i kapule. Vegeta (svi je imamo) i papar, sol te jedan laptop. U padelu natočiš vode iz špine i u nju ubaciš kokoš. Doda se mrkva i kapula (oguljena), dvije žlice vegete i malo papra i soli. Upališ plin na šparhetu i poklopiš padelu. Upališ laptop i aktiviraš Skype. Nađeš adresu sestre i zovneš je. Prineseš laptop padeli i s padele makneš poklopac. Uključiš kameru i pokažeš sestri kokoš koja se lagano kuha, a dalje pratiš njene upute. Kad juha prekipi ugasiš plin. Obično jedna kokoš traje dva dana i to subotu i nedjelju, a u ponedjeljak ionako ima ručak u brodogradilištu.

 

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: