Tunis – obećanje velike pustolovine

Davor Stipanić

Ako moji putopisi ikada ugledaju svjetlo dana u ukoričenom izdanju naslov će ili barem podnaslov, bez ikakve sumnje, biti «Davljenje svilenom maramom». To je ono što moja urednica meni radi. Zna da volim s njom ćakulati o svemu i svačemu (natjerala me na instalaciju Skypea da ne bankrotiramo na telefonskim računima) bez iznimke koristi svaku priliku da bi me nježno i suptilno, obazrivo i slonovski uporno, namamila na novi rukopis. Budući da se meni teško i nemoguće odupirati i smišljati izgovore s barem približnom dozom upornosti, evo ga:

TUNIS – Obećanje velike pustolovine

Tunis je jedna od turističkih meka na Sredozemlju. Naročito je omiljen među Europljanima i nema baš puno (u našem smislu) interkontinentalnih gostiju. Razlog tome je vjerojatno to što se duga tisućljeća tuniske povijesti nisu osobito sačuvala budući da je sve uvijek građeno od materijala koje nudi priroda, a tamo je to prirodno kompresirani pijesak. On jednostavno ne traje toliko dugo da bi se sve sačuvalo u onoj mjeri koju očekuju moderni turistički nomadi navikli na obilazak i «slikavanje» dobro sačuvanih kulisa.

Vode, vode
Vode, vode

Ostaci ih zanimaju samo kao izuzetak, ali ne i kao pravilo. Upravo zbog toga što Tunisom dominiraju ostaci na prvi pogled je riječ o zemlji koja nema puno toga za ponuditi. Istina je, naravno, sasvim drukčija i suprotna tome. Tunis je zemlja prebogate povijesti, duga i detaljima bogata priča koja, slikovito rečeno, vraća u ona vremena kada su priče uspavljivale ljude i osiguravale im miran i bogat san. Ako imate sreću, kao što sam je ja imao, da vam tu priču netko ispriča tako da vam je svaki detalj zanimljiv onda je prepuštanje najmanje što možete sami učiniti.

Planinska oaza - Srećko Capar
Planinska oaza – Srećko Capar

Naš vodič je bio kolega Srećko Capar, a zapala ga je nimalo zahvalna uloga da bude vodič grupi turističkih vodiča i komercijalista na studijskom putovanju. Samo onaj tko je probao voditi turističke vodiče zna o kakvom je hororu riječ. Voditi grupu ljudi dresiranih da vode druge, a ne da drugi vodi njih, svi pametni i iskusni, svi autoritativni i navikli da se njihove sugestije slušaju, a ne da oni slušaju tuđe je sve samo ono što čovjek želi sebi. Srećko je uspio u onome u čemu uspijeva malo tko. Slušali smo ga i slijedili. Nismo mu niti brundali iza leđa. Čudo se dogodilo. Što se moga iskustva tiče to je bilo tada i nikada više ni prije ni poslije toga.

Skok na provu
Skok na provu

Tunis je neka vrsta obećane avanture. Pustolovine koja mami ulaskom u nepoznato, tim više što smo mi glavninu vremena u toj zemlji proveli na kotačima terenca, u Tuniskom safariju.

Već sam dolazak blago odaje pustolovinom. Veći dio piste je ukraden moru i nalazi se na nasipu. Sjedio sam kraj prozora i gledao kako se avion «spušta u more». Spuštao se sasvim sigurno i rutinirano i tik prije nego će dotaknuti tlo pred očima mi je «bljesnulo» sivilo asfalta aerodromske piste. Tu smo.

Tunis je jedna od zemalja Magreba. Pamtimo ih još iz škole: Alžir, Tunis i Maroko. Ne znam je li mi se taj podatak negdje izgubio ili ga nisam ni znao, ali tada sam ga zapamtio. Magreb zapravo znači «zalaz sunca». Zemlje sjevera Afrike i jesu zemlje zalazećeg sunca, gledano iz središta islamskog svijeta. Svetih gradova Meke i Medine. Ali nisu samo smještajem na sjeveru Afrike zaslužili to ime, jer uvijek je netko nekome na zapadnoj strani. Zemlje sjevera Afrike su zapravo izolirane. S jedne strane morem, preko kojeg se islamska vjera nije širila i s druge strane visokim gorjem Atlas i beskrajnom, teško prohodnom Saharom. Ta je fizička izolacija dovela i do toga da ih se nazove posebnim imenom. Maghreb-zalazeće sunce, zapad. Libijski vođa Muammar al-Gaddafi bio je začetnik ideje o arapskoj superdržavi, zemljama Magreba ujedinjenima u jednu. Pored spomenute tri tu bi se još našle Mauritanija i Libija, dakle Sjever Afrike u spomenutim zemljopisnim okvirima. Ideja je imala puno pristaša, ali velike političke razlike među eventualnim zemljama članicama, nemiri i neizvjesnost (prvenstveno u Alžiru) odgodili su realizaciju do daljnjega, ako ne i zauvijek. Jedno od polazišta bila je i činjenica o nepostojanju arapskog naroda (vrlo pojednostavljeno rečeno) u smislu naroda i nacija kako ih doživljavamo u Europi i velikom dijelu svijeta. Arapi su konglomerat brojnih plemena. U dobroj mjeri ratničkih plemena. Povijest je puna pisanih i usmeno predanih podataka o bitkama, pobjedama i porazima. U tom su dijelu svijeta najveći ratnici bili upravo Libijci i odatle i dosta velika netrpeljivost prema njima, ali i objašnjenje zbog čega je Libija i danas toliko različita od susjeda. Ostali su prihvatili «dotu» svojih kolonizatora. Libijci ne. Tunis je tako turistička oaza, prebogat plantažama maslina i vinogradima. Sve je to, u velikoj mjeri, posljedica francuske vladavine. Oni su ti koji su pokrenuli tamošnji turizam i tradiciju počeli pretvarati u proizvod za prodaju na svjetskom tržištu. Oni su ih potakli na sadnju maslina i loze i za glavninu proizvoda im osiguravaju otkup. Domaći su to prihvatili pa Libijci ostale magrebljane posprdno zovu ženama. To je jedna od najvećih poruga i uvreda koje jedan Arapin može izreći drugome. U tom tradicionalnom svijetu muškarci su ratnici, čuvari, vlasnici, trgovci…Sve ostalo jesu i rade žene… Zna se mjesto u svijetu i muškarcima i ženama. Jedna od plemenitih tradicija je i harem. Dobro ste pročitali. Današnji harem je izraz obijesti i prevelikog bogatstva vođa. Ali u vrijeme dok su oni bili tek ratnička plemena, vođa plemena, koji je vodio u bitke i za sobom ostavljao mrtve i oskaćene sljedbenike, imao je obvezu zbrinjavanja. Udovice i siročad palog ratnika bili su doživotna obveza vođe koji ih je poveo u smrt ili ih doveo do toga da više nisu u stanju skrbiti za sebe i svoje. Prerastanjem plemena u nacije, postavljanjem državnih granica izdigli su se vođe iznad vođa i uzeli sebi povlastice koje njihovi prethodnici nisu imali. Harem, u današnjem značenju, je jedna od njih.

Prije polaska
Prije polaska

Tunis je također zemlja u kojoj se jako fino i ukusno jede. Mjesta na koje zalaze stranci obiluju svakovrsnom ponudom, ali mene je jako plijenila upravo, za Magreb tipična, berberska kuhinja. Obiluje povrćem, iz vlastitog uzgoja. Obilje plodova dozrelih na vrelom suncu i punih prirodnih okusa. Serviraju se samostalno, pa ih svatko kombinira prema vlastitom ukusu ili u miješanim berberskim salatama. Za te je salate tipično da se svi sastojci režu na komadiće veličine polovice masline. Naime, njihove su masline veličinom otprilike trećina ovih na koje smo doma navikli. Vade im košticu i režu popola. Kasnije na tolike komadiće režu i sve ostalo. I njima su uobičajeni začini sol, maslinovo ulje i ocat ili limun. Ali oprez. Veliki oprez. U svim salatama se krije i sitno narezana harisa. Izuzetno ljuta papričica koja se ne stidi čilija i vreba tek kada je već kasno. Kada je progutate. Onda počinje plamen. Gori sve, usta, jezik, desni, jednjak i prvo što svi, greškom, čine je ispijanje vode. Pravo žarenje počinje tek tada. Jedini lijek je polako žvakati kruh i to što bjelji to bolji. Samo tako možete ublažiti vatru od koje i kamenu idu suze na oči. Budući da su drugi dio menija morski plodovi, piletina i ostala mlada mesa poput janjetine i kozletine bio sam u svom prehrambenom ambijentu. Morski plodovi, mlado meso i obilje voća i povrća. Ne treba zanemariti ni vrhunska vina (vrlo pristupačna) kao još jednu od francuskih ostavština. Tunižani ga ne piju, ali ni strancima nimalo ne zamjeraju što ga piju i u njemu uživaju. Omiljeno piće Tunižana je mlaki čaj od mente zaslađen zrnima zrelog kikirikija, poslužen u malenim šalicama iz kakvih mi pijemo kavu. Provjereno, sjajan je za utaživanje žeđi na onim vrućinama.

Skok na provu
Skok na provu2
Pred polazak
Pred polazak

Naslov kaže «obećana pustolovina». Obećana zato jer se tijekom safarija gotovo čitavo vrijeme vozite kvalitetnim, uglavnom pustim, asfaltiranim cestama. Tek se koji put maknete s ceste kako bi prišli saharskoj ili planinskoj oazi. Ostalo je pustinja i nepregledni maslinici. Toliko nepregledni da nas je bilo sram koliko je naše zemlje zapušteno i prepušteno propadanju. Ovdje je riječ o rubnim područjima Sahare.

Rub planinske oaze
Rub planinske oaze
Pješčana, pustinjska Oaza
Pješčana, pustinjska Oaza

Oaze su svijet za sebe. U sred ničega malena čupica palmi i raj zemaljski unutar njih. Planinska oaza je tek fascinantna. Izvor u pješčanom konkrementu čini slapić koji daje život. Razmaženi Europljanin će taj slapić vidjeti kao tuš u svojoj kupaonici. A tamo osigurava život i opstanak povelikoj grupi ljudi koja je nekada bila samostalno pleme. Danas oni glavninu svojih prihoda ostvaruju upravo od turističkih posjeta i trgovine s gostima. Deve su pak priča za sebe.

Beduini 2
Beduini 2
Beduini
Beduini

Kako je životinja zaista visoka ne možete je uzjahati ako ne klekne. I sve je dobro dok je treba uzjahati i jahati. Problem nastaje kada treba sjahati. Devovođe su maleni dječaci (do desetak godina) koji vam na nekakvom francuskom objašnjavaju da devac, kad je vrijeme da sjašete, eto neće i baš nikako neće (kriv je devac, a ne mališan) kleknuti dok ne vidi da ste njegovom malenome vođi dali nekakav dar.

Stajanka na putu
Stajanka na putu
Plaćeni silazak
Plaćeni silazak

To je nešto malo tuniških dinara, koji se inače ne dijele na santime nego na milime, na tisućinke. Stotinki jednostavno nema. Kad devovođa dobije dar devcu dade nalog da klekne, glasom sličnim sikanju. Ovaj to i učini i uglavnom je jako strpljiv dok čeka da ga zajašete i vrlo nestrpljiv kada trebate sjahati. Morate biti brzi i spremni na skok. Devac, nakon obavljenog posla, obavezno ubrzano odmiče i liježe na pijesak. Inače, ovo devac nije greška. Jaše se jedino na mužjacima. Ženke su, prvenstveno zbog mlijeka koje daju, dragocjene svakom plemenu. Predragocijene da bi ih se tratilo na zabave turista.

Trogloditska kuća
Trogloditska kuća

Također u sred ničega, potpuno nevidljiva iz blizine, a kamoli iz daljine su trogloditske nastambe i naselja. Čitave kuće i naselja izdubljeni u pješčanom konkrementu. Sa svim sadržajima, osim struje iako neka naprednija naselja imaju agregate. Investitori novog doba na taj način grade i hotele. Prirodno su zaštićeni od vrućine i rijetkih hladnoća. Milijunima godina taloženi i sabijani pijesak ih štiti. Čak i od rijetkih kiša. Jednostavno ih upije. Kada smo došli, sve je odisalo vlagom i sparinom. Naime, došli smo neposredno nakon najvećih kiša u (tada) posljednjih trideset godina. To je bio i razlog zbog kojeg nismo vidjeli pustinju kako se kreće na zapusima vjetra. Bilo je vruće i pijesak na površini suh, ali ne toliko suh da bi ga pokrenuo zapuh suhog vjetra. Tako nam je to i nakon posjete Tunisu ostala slika s filma, a ne i iz osobnog iskustva.

Trogloditska kuća - "Atrij"
Trogloditska kuća – “Atrij”

Zabava je pak oskudna i u skladu sa zakonima islamskog svijeta. Malo glazbe za turiste i to je sve. Nakon večernje molitve vrijeme je za počinak. Ako vas put nanese na neko mjesto koje nudi folklor dobro pazite da niste uz ogradu atrija. Obično je riječ o tako uređenim mjestima. Bez imalo sumnje, jedna od najatraktivnij točki uključuje nastup otrovnih zmija. Ne samo da velike, crne kobre dižu svoje napuhane glave nego i nasmijani domaćin kreće od stola do stola s otrovnicom u ruci i gura vam je pod nos. Ako niste na prvoj linija mala je vjerojatnost da krene među stolove. Ja sam bio uz ogradu ali i šmugnuo na vrijeme. Vriskovi i krikovi koji su me pratili su dokazali samo to da ostali nisu bili toliko oprezni i brzi.

Bilo bi toga još iz zemlje koja ostavlja dojam priče što jedva čeka da je netko ispriča. Ali, neka to bude u nekoj drugoj prilici. Netko će se već umoriti. Ili urednica ili ja.

18 thoughts on “Tunis – obećanje velike pustolovine”

  1. Davore,
    Ovo ti je najbolji putopis. Konačno pišeš onako kakvog te ja poznam: opušteno i prepuno činjenica. Toliko sam se puta nasmijala – devac je najsmješniji. A tek opis začina harisa. Reci mi je li se tamo priprema kus-kus ili je to više Maroko?

    Kako ne bi živio na lovorikama, poslala sam Silvi mail da poviri 🙂 Pa ona je glavna manekenka na putovanju, zar ne?

  2. Davore, ovo je najbolji inspection trip na kojem sam bila. Prikazalo mi je Tunis u duginim bojama.
    Sjeti se kako smo se smijali da sam posebno za ovaj put kupila safari odijelo 😉

  3. Teško je zamisliti da u takvom okruženju beskrajnog pijeska, doslovno ničega, jedan slapić vode omogući život. Kao da je svim tim živim bićima dovoljna po jedan kap za opstanak i daljnju borbu. To su ona prava čuda, a ne život izgrađen u blagostanju. Vjerujem kako je svim posjetiocima, kao i Davoru, to primjer prave avanture, što ostaje u trajnom sjećanju.

  4. Lijepo, zanimljivo i poučno! Eto, naučila sam što znači riječ “magreb”…pa kad već spominjem zalazak sunca, jasi li uživao u zalasku sunca u pustinji? Pozdrav

  5. Hvala antares31, mora da si škorpion u horoskopu kad si odabrala takav nick. uživali smo i u izlascima i u zalascima sunca jer se na tuniškom safariju prelazi i po 450 km dnevno. kreće se prije svitanja i u hotele stiže po mraku. zore su blistavo žute i teško je uopće gledati (pogotovo kad se malo spava), a u zoru pogotovo. sutoni prelijevaju u svim mogućim nijansama žute, narančaste i crvene. kako je to ipak dosta južnije od onoga na što smo navikli i zore i sutoni su za naša mjerila kratki.

  6. Davorova priča iz Tunisa me asocirala na jedan davni period iz djetinjstva, kad je moj tata tamo bio na terenu nekih 6 mjeseci, obavljajući istraživanja tla. Mnoge njegove priče o Tunisu sam zaboravila, ali mi se trajno urezala priča o dikobrazima, malim životinjama koje je susretao po pustinji. Godinama smo u stanu imali hrpu šarenih bodlji, koje dikobrazi bacaju na neprijatelja. To je tata čuvao kao trofeje iz njihovih međusobnih okršaja. Nažalost, nijedna bodlja više nije sačuvana.

  7. Konačno se pojavio putopis o Africi, pustinji … tema koja me oduvijek privlači. Volio bih dotaknuti pustinju, u njoj ima nešto privlačno kao magnet. Želim vidjeti oazu, mjesto gdje prirodno rastu kaktusi koje i sam uzgajam. Nadam se uskoro.

  8. Poucno i zanimljivo, oduvijek su me privlacile ove tople zemlje (mislim na klimu) i zalazak sunca. Lijepo prelivene zute, crvene i narancaste boje u velikim slojevima. Prema mom mišljenju jedan od ljepsih putopisa.

  9. Zahvaljujem na komentarima, pohvalama i potporama. Jako mi je drago da je ovaj blog toliko čitan (kao i onaj na kojem izlaze samo moji tekstovi). Kad se samo sjetim da sam bio pomalo skeptičan kad je Kalina sve pokrenula.
    Veki – iz Tunisa se baš nešto ne sjećam kaktusa. Slab sam u botanici pa se više ne sjećam onog vrsta, rod, porodica i moguće je da su neke od onih sitnih biljčica zapravo kaktusi, ali ne izgledaju kao ovi koje mi uzgajamo. Nema onih bodljikavih kugli, stupova, tornjeva. Glavna samonikla biljka je palma, ali suvremeni stanovnici ih čak i sade kako bi maksimalno izbjegli eroziju, koja nije za pustinju klasična. Ne ispiru je kiše, već tlo odnosi vjetar. Sve ostalo je baš kao što zamišljaš. Najfascinantnije (meni barem) je svijest o tome kako ispod tog “pješčanog mrtvila” zapravo buja život.

  10. Sinoć sam gledala Stipu Božića i njegove Pustinje svijeta. Kretao se istočno od Tunisa, od Libije prema Nigeru kroz Saharu. Cijelo vrijeme, dok je pokazivao karte, sam povirivala Tunis. Veličanstveni su predjeli kroz pustinju. Izgleda kao drugi planet. Spominje kako su česte otmice u pustinji. Dobro ste prošli ti i Silva!

  11. Istu emisiju sam gledao i ja i nisam htio zvati da ne ispadne kako se baš u sve miješam. Nekako, znao sam da gledate. Od one fantastične, stjenovite Sahare smo vidjeli samo planinsku oazu jer ono gdje je on dospio je daleko dublje u pustinji. Valjda su nas zbog mogućih otmica onako i zamotali. Zamisli Silvu onako biondu. Dali bi oni za nju i nekoliko stada deva. Mene bi vjerojatno s gađenjem vratili.

  12. Izuzetno poznavanje povijesti,putopis pisan jestivo,jer velicina masline asocira na to,beskrajna kolicina pijeska i ikap vode koja zivot znaci i na kraju ,toliko romankike u nazivu”zalazak sunca”.Odlicno i cekam nastavak sa neke nove destinacije.

  13. Bajkovitost se ispreplice s realnoscu plijeneci citateljevu pozornost i usmjeravajuci je na africka obiljezja: sunce, pijesak , oaze, hranu i dr.
    Putopisac je predocio svoje pozitivne, ali i negativne
    dojmove što ne umanjuje vrijednost napisanog,nego trazi njegov angazman u ponudi novih putopisa.

  14. I ja se vec dugo potajno nadam kako ce me jednog dana put odvesti u neku od zemalja Magreba, te kako cu vidjeti taj famozni zalazak sunca… Maroko me posebno privlaci- to sto mi je Casablanca najdrazi film je puka slucajnost 🙂 Ovaj putopis je odlicno napisan, svidja mi se autorov stil i izbor detalja. Svaka cast urednici na upornosti, vrijedilo je 🙂

  15. Svaka cast, Davore. Ne samo da sam naucio toliko interesantnih cinjenica, nego sam se i nasmijao. Sad, nakon onih svih prevrata u sjevernoj Africi, tesko da cemo se odluciti tamo otici.

    Nesto mi za oko zapala harisa. Malo pretrazim po internetu i vidim da se sastoji od vise vrsta ljutih papricica, medju ostalima “pticije oko” (piri-piri) i serrano:
    http://en.wikipedia.org/wiki/Harissa
    Na Scoville-ovoj skali “ljutine” piri-piri dostize 50.000-175.000 (vrlo ljuto), dok je serrano “samo” 10.000-25.000 (ljut)
    Radi usporedbe,, tabasco se krece u rasponu 2.500-5.000.
    Za one koji uzivaju u cinjenicama i Guinness-ovim rekordima, najljuca papricica ja indijska “naga jolokia”, koja po Scoville-u ide i preko milijun!
    http://en.wikipedia.org/wiki/Naga_Jolokia

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Scroll to Top