Iglom preko granice – Kenija – volonteri u posjetu misiji

 

Iglom preko granice – Kenija

Autor: Davor Skeledžija
Po prvi puta, ova moja lutanja imaju viši smisao. Da li je tako, prosudite sami.

Nemojte me žaliti

Nemojte me žaliti

Uvod 1 – otkud i zašto Kenija?

Možete li zamisliti osobu koja drži da je novac uzrok većine nevolja u svijetu, kojoj je novac odvratan, koja istinski ne može podnijeti divlji, neoliberalni, korumpirani kapitalizam koji vlada Hrvatskom (i svijetom)? Sad će ispasti da smo ta osoba svi mi, ali nije tako. Pišem o osobi koja se bolje osjeća kad svoje usluge pruža za malo ili ništa para, koja ne želi ništa više od života osim krova nad glavom i malo biljne hrane. To je moj zubar Domagoj (kodno ime Kenyator), koji po drugi puta ide u Keniju volontirati na preko nekoliko mjeseci. Ide u franjevačku misiju koju vodi naš svećenik fra Miro Babić u sklopu koje se nalaze sirotište za napuštenu i nezbrinutu djecu „Mali dom Afrika“ i skromni medicinski centar koji je odnedavno obogaćen dvoma stomatološkim stolcima. Ide tamo zabavljati „svoje“ klince i staviti svoje znanje i vještine na raspolaganje ljudima kojima zubna skrb nije dostupna, a to je potencijalno 15.000 ljudi koliko župa pokriva. Samo da odmah ne nahrupe svih 15.000.
Prethodno je uz pomoć kolega sakupio brdo zubarske opreme i materijala, od kojih neke, prosječna ordinacija u našim HZZO domovima zdravlja nije ni vidjela. Sada sve to kao mula transportira u Keniju, a gdje sam tu ja? Ja sam druga mula, također s koferčinom i po’ zubarskog materijala. Strateški smo se rasporedili, ja letim Qatarom, a on Turkishem. Nalazimo se u gluho doba noći u Nairobiju, a dan kasnije nastavljamo za naše odredište Subukiu. Idemo činiti dobro, on puno dobrog i puno mjeseci; a ja puno manje. Ako budete strpljivi, poderat ću vam srce detaljima i fotografijama malo kasnije.

Pakiranje i vaganje zubarske opreme

Pakiranje i vaganje zubarske opreme

Skriveni Mzngu (bijelac na swahiliju)

Skriveni Mzngu (bijelac na swahiliju)

Uvod 2 – Cyber dijabetes

Da stvar ne bude tako jednostavna, posudio sam i „obukao“ Medtronic inzulinsku pumpu, te čudo tehnike pod nazivom integrirani kontinuirani bežični mjerač glukoze (CGMS). Pametnjaković sam predlaže koliko inzulina uzeti na osnovu količine ugljikohidrata, a zna i automatski isključiti „pumpanje“ inzulina u trenutku kada CGMS izmjeri nizak šećer, uz ispis poruke: „Zovite doktora, ovaj neće dugo“. Ali ni to nije sve, u stanju je iz Kenije preko interneta sve moje doze inzulina i sve razine glukoze „Upload-ati u Cloud“ („prebaciti na Internet server“), kako bi moja omiljena doktorica u Zagrebu pregledala nalaze i eventualno savjetovala promjene. Znanstvena fantastika?

Puna ratna oprema

Puna ratna oprema

CGMS koji se trenutno koristi

CGMS koji se trenutno koristi

Ni najmanje, štoviše, ove inzulinske pumpe je u ljeto 2014 godine HZZO preko tendera nabavio za 103 osobe s dijabetesom u Hrvatskoj. Slikovito rečeno: s jednim od posljednjih dijabetičkih dosega civilizacije, sam se zaputio u kolijevku civilizacije. O ekstremnom testiranju „medicinske opreme“ udarcem nogometne lopte od nemilosrdne bose crne noge – direktno u senzor i transmiter, također pročitajte nešto kasnije.

Humanitarna hobotnica

Počelo je dobro, na aerodromu sam se našao sa „Spavačicom1“, kodnog imena „Anđela“ jer joj je duša kao u anđela. Ovako je to izgledalo:
– Jesu tu lijekovi, aparati i oprema? – upitala me
– U ovom koferu i u ovom još malo – odgovaram.
– Bit će sve u redu – odgovara ona, kad li nailaze dva uniformirana Qatar djelatnika:
– Je l’ ti nosiš kliješta za crnce? – uzvikne mi jedan.
– E baš fino…. naša mala avantura je završila prije nego što je počela… – u sebi zaključujem….
No, kao što pretpostavljate, to su bili samo različiti krakovi jedne velike humanitarne hobotnice koja se brine da sve ide po planu. Riječ je o koordiniranoj ekipi koja ne može baš otići u Keniju, ali čini sve što može u Hrvatskoj da pomogne.

Pripreme za put

Nisam se cijepio od žute groznice, hvala na brizi. Kenijci ne inzistiraju, jedino ima neki naš „opskurni zakon“ koji kaže da bi me se moglo po povratku stavit’ u karantenu. No, kao kompromis, preko Njuškala sam povoljno nabavio neke skupe tablete protiv malarije. Placebo i homeopatija u jednom 🙂

Nakon što su na sjeveru Kenije poubijali neznalice Kurana, potražio sam „Kuran za neznalice“. Strašili su me i sa ebolom, iako je bliže Europi nego Nairobiju i usprkos činjenici da je ta vijest uglavnom služila za skretanje pažnje s izraelskog bombardiranja Gaze. Razloge protiv putovanja je uvijek lako naći. Moram priznati da su me intimno više smetale informacije o silnim pljačkama u Nairobiju. Šlag na tortu je dodala teta koja je sa mnom letjela iz Liverpool-a. Jednom su joj otrgnuli naušnicu sa uha, a drugi puta orobili do gole kože. No, u Keniju je došla 18. put i ništa ju ne može otjerati 🙂

Nairobi – svi crni osim Domagoja i mene

Ipak me malo iznenadio osjećaj da smo jedina vanilija u čokoladi – Zubar i ja. U glavnom gradu Kenije bijelce po ulici nismo sretali, čak ni u jeftinom hotelu u centru. Ljudi koji te ne pokušavaju opljačkati i prodati nešto, su uistinu ljubazni i srdačni. No, s obzirom na nezaposlenost i životne prilike, osim džeparenja, nemaju baš puno opcija. Gradom sam šetao poprilično ležeran, Zubar je pokušavao nešto ubrzati, ali sam ga svojim „zen hodom“ nekoliko puta prisilio da uspori, pa su se moja ležernost i guštanje u šetnji ubrzo preslikali na njega. Valjda se naslušao priča o „Nairobberyju“ ili se pokušavao stopiti s rijekom ljudi, tj. dat’ im do znanja da je on njihov domaći Mzungu (bijelac). Čak ga nije unezvjerio moj prijedlog da u gradskom parku malo zasjednemo na travu i promatramo rijeku ljudi. Za razliku od mene,  koji sam ubrzo hrkao na tratini, on je ostao budan i pazio da ne naiđe neko s maljem ili mačetom. Putem u hotel, smo hrabro opalili nekoliko večernjih fotki kako bismo ovjekovječili svoju smjelost u surovo doba dana.

Na tratini

Na tratini

Masai market

Masai market

Nairobi Nacionalni park

Koliko se glavnih gradova svijeta može pohvaliti  nacionalnim parkom? Ni jedan osim Nairobija. Nastao je iz „nasušne potrebe“, jer su zvijeri redovno svraćale na piće u centar. Stoga je bilo potrebno ograditi barem dio parka prema gradu i dati im priliku da životinjske migracije obavljaju u drugom smjeru. No, kako to često bude, čovjek je nakon nekog vremena izigrao životinje. Danas je Nairobi nacionalni park ograđen divljom i „legalnom“ gradnjom sa svih strana, dakle osim zračnog za ptice, svi životinjski migracijski koridori su zatvoreni. Kako će se to odraziti na život u parku, tek treba vidjeti.

Divlje svinje

Divlje svinje

Zebre

Zebre

Ptice

Ptice

Antilope

Antilope

Organizacija naših Plitvica je u usporedbi, dobro uštimana violina. Ući u park pješke nije dozvoljeno,  imaju jedno vozilo koje košta 70us$ i nikad ne znaš kada je slobodno i koliko dugo ga treba čekati. Moguće je unajmiti vanjsko vozilo preko agencije, ali na ulazu ih baš i nema. A pored vozila potrebno je još platiti i ulaznicu po cijeni od oko 50us$/osoba. Pravo bogatstvo za ovdašnje uvjete za koje od infrastrukture dobijete pravo da se vozite prašnjavom cestom punom rupa. Ipak, sve je to dio kenijskih draži: uzmi ili ostavi. Vidjeli smo dosta životinja, no iako se naš vozač uistinu trudio uočiti lava kako lijeno drijema u hladovini nekog drveta, to nam nije pošlo za rukom. Zadovoljili smo se: nosorozima, antilopama, zebrama, majmunima, žirafama, bufalima, raznim ptičurinama i slično. Jedino skoro loše iskustvo smo imali s majmunom koji je pokušao uletjeti u auto i pokrasti nas. Glavni promašaj je bio što sam iznerviran čestim promjenama objektiva, prodao Pentaxa, te na safari došao sa Canon G11. Vrhunski je to „compact“ koji stane u veći džep i uvijek je pri ruci, ali sa relativno malim zoom-om. Bahhh…. Nije ni čudo da nilski konj u jezeru izgleda kao fleka blata u bari.

Kradljivac stvari iz auta

Kradljivac stvari iz auta

 Žirafa

Žirafa

Posjetili smo i lokalni Hrelić, gdje sam urođenim pregovaračkim vještinama nabavio super majicu. Domagoj je duša od čovjeka (jesam li to već spomenuo?), svaki puta kada bih ja skresao cijenu negdje na pola, on bi ju poslije dizao. „Pa nemaju oni dva iPhone-a kao ti!“ – govorio bi. Nije pomagala činjenica da mi je trojku poklonio tata, a četvorku firma.

Kršćanska misija u Africi

Nisam baš neki vjernik, ali slobodno mogu reći da me Bog blagoslovio poznanstvom s Domagojem, a onda i sa fra Mirom, zahvaljujući kojima sam dobio priliku da od putovanja napravim nešto više. Blagoslovljen sam i sa svojim kumom, vrhunskim vjernikom koji ima ogromnog strpljenja za debatiranje o teorijama tipa: „Bog je uvijek zaslužan, a nikad odgovoran“. Ne smijemo tu zaboraviti i Zagrebačko dijabetičko društvo koje uvijek ima sluha za humanitarne projekte.

Trenutno se nalazim u raju na zemlji, kršćanskoj „misiji“ daleko od svega, a blizu ekvatora. Tu postoji sirotište, samostan, škola i zdravstveni centar, a za većinu je zaslužan naš svećenik, mladi i moderni fra Miro Babić.
Ovako je tekao prvi razgovor o mom boravku u samostanu sa Domagojem:
– „Šta ćemo piti tamo, jel da nosim vodu?“ – upitah
– „Nije bad, Miro prokuhava vodu“ – kaže Domagoj
– „Ahaaa, što ćemo jesti? Da nosim svoje hrenovke?“ – upitah
– „Nije bad, imaju vrt“ – odgovori Domagoj, za kojeg sam se tek kasnije u užasu prisjetio da je vegetarijanac.

Zaprega

Zaprega

Svi moji strahovi su bili neosnovani, svećenik me iskreno i dugo zagrlio kada smo se prvi puta sreli. Osim vrta, na suncu uzgajaju i svoje životinje. Danas smo imali patkicu u povrću sa salatom – sve iz vlastitog vrta 😉

Cijela ova misija u sklopu koje je i „Mali dom“, je nešto posebno, vjerojatno najviše zahvaljujući svom posebnom voditelju, ali i svim volonterima, pomoćnicima i financijerima ovog veličanstvenog projekta. Onoj humanitarnoj hobotnici koja se proteže po cijelom svijetu, od Australije, preko Amerike do Hrvatske. Najnoviji dodatak, zubarska stolica, donacija iz Hrvatske je stigla nedavno kontejnerom preko Mombase. A sa mnom je došao zubar na 5 mjeseci i tona donirane zubarske opreme. Budući da su mi ”muljaže” na granici jedan oblik sporta, uredno sam carinika na aerodromu „zašprehavao“ s inzulinskom pumpom, dok je u koferu ležalo medicinsko blago. Na žalost, dobrom zubaru to nije nimalo lako palo. Na lijekovima za smirenje i uz hiperventilaciju, umalo je sve priznao i prepustio se sudbini carinskog birokrate. No, zajedničkim snagama smo preživjeli i to iskušenje. Meni još samo preostaje prenijeti 1.000 narukvica prijateljstva natrag u Hrvatsku u praznim koferima. Narukvice prijateljstva se rade u Keniji i služe kao znak zahvalnosti brojnim podupirateljima Malog Doma. „I ti možeš biti podupiratelj“

S dvije volonterke

S dvije volonterke

Fra Miro Babić je i pasionirani ljubitelj nogometa. Danas smo s ekipom „bacili tekmu“. Nisam bio sjajan u napadu i nešto manje loš u obrani. Prije nego sam izašao iz igre, gubili smo 4:0, a onda su „moji“ počeli pobjeđivati. Svako donosi pobjedu; netko svojim dolaskom, a netko odlaskom. Većina crnaca igraju bosi, ali dobro. Najbolji mi je napucao loptu na gol, a budući da se na golu ne smije braniti rukama, obranio sam trbuhom; točnije CGMS senzorom i transmiterom koji su mi „nakeljeni“ na „trbuščić“. Tek kada me adrenalin prošao, sam shvatio da to možda i nije bilo najpametnije, ali da sve i dalje savršeno radi. Medtronic inzulinska puma na boku i senzor naprijed – su nogometnu utakmicu podnijeli bolje od mene 🙂 Kao što znamo, usred bavljenja sportom, ne treba nam previše inzulina. Na standardnoj terapiji penovima ne možemo smanjiti dugodjelujući inzulin koji smo uzeli ujutro, a sa pumpom jednostavno kažemo da želimo npr 50% bazala u sljedećih 2h tekme i to je to.

Sutra je akcija! S dvije volonterke i medicinskom sestrom iz centra idemo na teren. Malo ću im pomagati i istražiti prosječne razine glukoze u krvi kod stanovnika ruralnih dijelova Kenije. Jedva čekam.

„Mobile clinic“

je ustvari fancy fraza za staro terensko vozilo, lokalnu patronažnu sestru, lokalnog vozača i pokojeg dostupnog volontera. Ovaj puta su volonteri bili: Njemica, Varaždinka i vaš omiljeni putopisac. Potrpali smo gomilu medicinske opreme, sjeli u terenac i zaputili se prema jednoj izoliranoj straćari, od milja nazvanoj područna škola. Klinci su na praznicima, točnije u okolnom grmlju (engl. „bush“), pa se kuća koristi kao privremena ambulanta. Iz slika će biti jasnije je li riječ „ambulanta“ mrvicu prenapuhana. Čim smo završili pripreme koje su se sastojale od preslagivanja drvenih klupa, instalacije improvizirane vage i ponešto materijala, iz savane su počele dolaziti mlade majke s djecom, uglavnom zbog cijepljenja i pregleda.

Odvojio sam jednu drvenu klupu na koju sam postavio trakice, aparatić, vatu, alkohol i komad papira. To je bila „Daktari Davor“ ordinacija za otkrivanje dijabetesa u ruralnoj populaciji. Varaždinka i ja smo odradili tridesetak mjerenja. Šećeri su mamama bili fenomenalni, oko 5.5 uz dvije iznimke (7 i 7.5). Što bih napravio da smo naletjeli na dijabetičarku, pojma nemam… ali ne bih ju ostavio na cjedilu. Djeca su bila tako slatka i draga, da ih jednostavno nisam imao srca bockati….. Imali smo i jednu trudnicu sa savršenim šećerom – 5mmol/l 🙂

Najhrabriji vozač

Najhrabriji vozač

Vrhunska oprema za mjerenje GUK-a

Vrhunska oprema za mjerenje GUK-a

Većina toga u „Mobile clinic“ je improvizacija, a opisat ću vam meni najdražu.

Baždarenje

Baždarenje

Na verandi je sestra objesila komad špage na koji smo objesili onu vagu kakvu imaju na Hreliću. Na vagu se objesi teret, pa ugrađena kazaljka pokazuje težinu tereta. Nekoliko šarafa je falilo, pa je bila klimava i nije mjerila. Prvo smo skužili da ako ju malo stisnemo, dobro mjeri. Stisnuli smo ju sa medicinskim flasterom i onda ju je još samo trebalo „baždariti“. Za to je poslužila moja boca od 500ml Cole Light iz Nairobia, koju smo napunili vodom. Time smo dobili teret od cca pola kile i dokazali da vaga može barem toliko precizno izmjeriti. Što smo poslije vagali provjerite na pratećim slikama 🙂

Vaganje

Vaganje

Zakleo bih se da u okolici nisam vidio niti jednu kuću, no kada smo se malo ohrabrili, naišli smo na nekoliko skrivenih nastambi od drveta i blata, s vedrim i veselim stanovnicima. Koliko god sve ovo bilo nevjerojatno i zanimljivo, logično je da se čovjek osjeća loše kada vidi ovakve razlike. Da li im i kako pojedinac može pomoći, a da ne napravi još veću štetu – je tema za knjigu. Vjerojatno bi se još jedna mogla napisati o najboljim namjerama, a štetnim rezultatima. Lokalna zajednica je vrlo povezan i osjetljiv sustav. Bilo kakva intervencija i u najboljoj namjeri, može rezultirati narušavanjem zajednice s potpuno neočekivanim posljedicama. Tu je fra Miro Babić apsolutni majstor, zahvaljujući ogromnom iskustvu, zna što se smije, a što ne; te čemu treba dati prioritet. Stoga pratite njihovu facebook stranicu („Mali dom“) i uskočite gdje možete, jer naše neprilike sliče na jecanje djeteta koje nije dobilo čokoladu, u odnosu na život ovdje. Iako postoje individue kojima bi jedna ovakva blatna potleušica, par kokoši, te vrt za povrće i djecu – bilo ispunjenje životnih potreba.

Škola

Imao sam čast posjetiti i školu u vrijeme praznika. Zadnji put je obnavljana ‘nedavno’, prije kojih 25 godina i trenutno je njena obnova predmet većine Mirinih molitvi i cilj većine donacija. Radovi su u punom tijeku, a dok se djeca vrate, prva faza će biti gotova! Postoje kabineti za fiziku i kemiju, računalna učionica, kuhinja, spavaonice za nastavnike i djecu, itd… Ne razbacuje se s novcem, ali se radi kvalitetno; tko zna, možda i za sljedećih 25 godina. Zato ovaj „sport“ nije nimalo jeftin i iziskuje ozbiljna i dubiozna planiranja jednog fratra, te angažman cijele „humanitarne hobotnice“ i šire.

Kuhinja

Kuhinja

Biblioteka

Biblioteka

Info centar

Info centar

Veliko spremanje

Veliko spremanje

Zdravstveni centar

je dolaskom našeg zubara službeno dobio zubarsku ordinaciju sa čak dvije zubarske stolice! Ovo pišem u centru čekajući da dođe struja kako bih iskoristio donaciju HBOR-a u obliku nekoliko starih IBM računala. Nakon nešto čekanja, (struja nikako da dođe), pokušali smo sa solarnom energijom, ali nije uspjelo. Upalili su mi i dizelski agregat, ali dok vjetar nije zapuhao u pravom smjeru i došla struja – ništa 🙂 HBOR-ovci su kao prava banka zgazili podatke na hard diskovima, te mi pripremili simpatičnu zamku.

Reklama

Reklama

Igra

Igra

Na starom IBM računalu je zalijepljena Windows XP Professional licenca sa adekvatnim key-om. No, dragi HBOR informatičar je predinstalirao Windows Home verziju, pa smo se čudili što ne radi. Naišao sam i na simpatične Novo Nordiskove edukacijske plakate na zidovima. Zamislite, na jednom plakatu dijabetičarima „besramno“ preporučuju „samo“ 25% ugljikohidrata/šećera u prehrani. Treba im poslati naše eksperte da im izbiju takve ludosti iz glave. Ako nema minimalno 55% UH/šećera sukladno „službenim hrvatskim smjernicama“ – nije dobro 🙂

Sirotište „Mali dom“

U Keniji za djecu s „posebnim potrebama“ često baš i nema mjesta. Ostave ih na ulici, dovedu i zaborave na njih, dovedu pa ih se i sjete koji puta. A djeca k’o djeca, željna ljubavi i pažnje i lako se zbližavaju. Trebate im jako malo dati da biste za uzvrat dobili veliki iskreni osmjeh i „Jambo! Habari gani?“ u slobodnom prijevodu sa swahilija: „Bok, kako si?“. Fra Miro brine za samostan, crkvu, nadzire i usmjerava obnovu škole i još uspijeva gotovo svakodnevno posjetiti djecu u sirotištu. Tu su još volonterke Varaždinka Ivana i Njemica Elena. Pred Božić, na toplom ekvatorskom suncu, sjede na travi i igraju se s djecom. Zar samo to?! Da! Sve što u tom trenutku djeci treba, ali i humanom volonterskom srcu 🙂

Kenya Magic show u sirotistu Mali dom Afrika

Kenya Magic show u sirotistu Mali dom Afrika

Oni koji me znaju, svjesni su da nisam tip koji će sjedit’ na travi i igrati se s djecom; nismo svi savršeni. Ipak, potrudih se i ja 😉 Na Lukinom i Borninom rođendanu sam uvježbao  nešto trikova, apsolvirao ih pred svećenicima i volonterima u samostanu, a sve za grand finale. Odradih mali, ali prepun iskrenog oduševljenja, „Kenya Magic show“ za štićenike i osoblje Malog doma Afrika. Na (ne)sreću dio djece je bio na praznicima kod roditelja/rodbine/skrbnika, pa sam imao nešto manju tremu.
Neposredno prije show-a bili smo na kupanju u potoku u kojem naš čovik ne bi ni palac smočio, a lokalci ga čak i piju. Ovo je neki drugi svijet, važe druga pravila; malo lakša, malo manje „osuđivačka“ i puno spontanija. Stoga, ako ikada budete imali privilegiju doći ovdje ili na slično mjesto, ostavite svoje predrasude doma. Učite, promatrajte i poštujte tuđe; jer Rim je otvoren za sve, ali znamo kako se u Rimu ponaša.

Nitko nije pao

Nitko nije pao

Kupanje

Kupanje

Volonterizam – skup sport, ali vrijedan. No, pitanje je za koga?
 Odmor u vodi

Odmor u vodi

Naravno, ovdje mislim na internacionalni volonterski rad u centru kao što je Mali dom. Mislim da volonterizam u Hrvata baš nije na vrhuncu, a posebno ovaj internacionalni. Razlozi mogu biti sasvim objektivni, jer znamo da novaca nema. Ipak, ako netko misli da su „internacionalni volonteri“ samo bogata djeca, ne može biti dalje od istine. Samo su im prioriteti bitno drugačiji, umjesto na nešto drugo, štedjet će novac za avionsku kartu. Njemačka je vjerojatno najdalje dogurala, prije puno godina sam bio u Australiji koja je glavna destinacija njemačkih volontera. Nakon što završe školu dođu npr. na godinu dana sa samo malo novaca i povratnom kartom za Njemačku u džepu. Ostalo nadoknade sezonskim poslovima po cijelom kontinentu. Kad se rodiš i odrasteš u takvoj okolini, vjerojatno se neke stvari same po sebi podrazumijevaju, pa je i volonterizam nekako bliži i podrška okoline veća.

Volonteri

Volonteri

Vratimo se podnaslovu. Kada volontirate npr. na nekoj farmi, vrijeme potrebno da postanete „korisni“ je vrlo kratko. Pokažu vam gdje je kanta, gdje je kravlji izmet i kamo ga treba nositi. Slično je i sa branjem jabuka – tu su jabuke, tu je košara i u trenu si vrijedan i koristan član zajednice. Kad bi barem tako jednostavno bilo i sa sirotištem i školom u siromašnoj zemlji. Tema nadilazi okvire ovog teksta, ali razmislite: treba li napuštenom djetetu osoba za koju će se (jako) vezati na tjedan ili dva? Trebamo li učiniti sve da mu život učinimo puno „ljepšim“ i drugačijim od okoline iz koje potječe? Hoće li ikada biti prihvaćen ako se igra, jede i živi drugačije od svoje okoline? Koliko se mi u stvari smijemo miješati i mijenjati surovu stvarnost? Hoćemo li time uistinu postići nešto dobro?

Nisu ovo lagana pitanja ni odgovori. Očekivanja mladih su uglavnom drugačija od stvarnosti, a prizemljenje može biti nezgodno kako za volontera, tako i za zajednicu u koju dolazi. Ali susret dvaju svjetova je neprocjenjivo životno iskustvo za volontere, kao i za Kenijce.

Pozdrav iz Kenije

Pozdrav iz Kenije

Ponosni dječak

Ponosni dječak

Odgovor na pitanje iz naslova: ovakav volonterizam (u pozitivnom smislu) je ipak najvredniji za samog volontera. Ali mora uložiti financijski, emotivno, te imati puno razumijevanja i dobre volje. Osim što dolazi u kenijsku zajednicu koja je različita od naših životnih standarda, postoji i ona druga zajednica internacionalnih volontera i svećenika u koju se također treba uklopiti i dati dio sebe.

Igramo se u prirodi i jako nam je lijepo

Igramo se u prirodi i jako nam je lijepo

Inzulinska pumpa i CGMS

Kao što sam negdje napisao, korištenje ovakvih sofisticiranih uređaja nigdje nije predstavljalo problem. Štoviše, umjesto pikanja u prst, pa potom injekcije, imao sam samo pikanje u prst uz igranje na „tamagočiju“ tj. nečemu nalik na mobitel. Moj „Medtronic Tamagoči“ je zahvaljujući ugrađenom CGMS-u još svašta znao i o kretanju razine glukoze, te je isključivao pumpanje inzulina ako je glukoza bila niska.

 Rezultati nakon cijelodnevnog trčkaranja s djecom

Rezultati nakon cijelodnevnog trčkaranja s djecom

A zakaj to imaš

A zakaj to imaš

Nitko ne tvrdi da je sve to savršeno precizno i da odgovara svakome, ali meni je omogućilo da se umjesto sebi, malo više posvetim drugima. („Tamagoči“ je prikladan opis za Inzulinsku pumpu).

Moram napomenuti da su svi carinici i policajci odlično reagirali na moju medicinsku tehniku, čak i kada sam ju odbio odspojiti sa sebe radi prolaska kroz detektor metala.

Povijest i sigurnosna situacija

Kroz mnoga svoja putovanja sam se „sreo“ sa tragovima sive eminencije, aktivnostima Američke državne tvrtke, smještene u gradiću Langley, u državi Virginia. Sjećate se prevrata koji su inscenirali u Iranu i onda smo se čudili talačkoj krizi američkih diplomata koja je trajala godinu dana. Prema znalcima ovdje, Kenijci danas snose posljedice jedne CIA-ine spačke. Naravno, riječ je o recentnim terorističkim napadima na sjeveru Kenije. Da bi sve sjelo na svoje mjesto, trebamo se vratiti u godinu kada sam rođen, 1977. Mjesto radnje su susjedna Somalija i Etiopija.

Tih davnih dana Somalci su bili vojno i ekonomski obilato pomagani od SSSR-a, a to se naravno nije svidjelo Amerima. Taj zanimljiv afrički narod je uspio čak i ono nezamislivo, neko vrijeme sjediti na dvije velike stolice (SSSR i SAD). Onda je 2 mjeseca prije mog rođenja krenuo „freak show“. Somalci su primarno ruskim MIG-21 avionima, nagovoreni od SAD-a, napali susjede Etiopiju koja je bila SSSR protektorat. I Etiopija bi „šapatom pala“ da na scenu nije stupio Fidel Castro i njegovih 20.000 komandosa. Nedugo nakon iskrcavanja kubanski komandosi su do nogu potukli, od Amera pomognute Somalce i izbacili ih iz Etiopije prije nego je mali Davor navršio prvi rođendan. Dugo godina kasnije, znamo da u Somaliji i dalje vlada kaos, onaj piratski i ovaj teroristički. No, prosječan Somalac je između dvije loše opcije (SAD i lokalni Al-Shabaab) odabrao onu, prema njegovu mišljenju bolju – Al-Shabaab. Rezultat je strelovit uspjeh te relativno mlade organizacije koja se bori na jedini način na koji ne bi bila momentalno poražena (terorizmom…)
„Historija se ponavlja“, iako su uloge ponešto promijenjene, jedino su dobri Ameri konstanta. Onomad su bili zauzeti ratom u Vijetnamu, a sada drugim zemljama i činjenicom da sve više običnih Amerikanaca nekako iskosa gleda na rat. U sklopu svoje recentne svjetske kampanje „terorom protiv terorizma“ ovaj puta su navukli sirote Kenijce da odu u rat u susjednu Somaliju i tuku Al-Shabaab. Rezultat je višegodišnja igra mačke i miša. Al-Shabaab onda za odmazdu uleti u Keniju i pobije nevjernike, potom Kenijci opet idu za njima u Somaliju i tako u krug. Ameri tradicionalno „peru ruke“.

Tko će u ovoj partiji šaha dobiti sljedeću bitku, tek ćemo vidjeti, jer rat su izgubili svi, a posebno siroti Kenijci na sjeveru…. Vjerojatno nije ni prosječnom Amerikancu zbog ovoga puno viši standard, barem ukoliko nije dio nekog korporativnog ili vojnog establišmenta.

Na svjetskom nivou, Varšavskog pakta kao protuteže zapadnom NATO-u više nema. Tvrdili su da se NATO više neće širiti, što je bila masna laž i sada se traži nova protuteža kako bi se „postigao svjetski balans“. Je li to radikalni Islam i terorizam? Tko zna, možda i Putin izvuče neki novi as iz rukava, jer se s ovim zapadnim PR ratom baš i ne snalazi najbolje. Kao da ikad jest.

Kao što vidite, nismo mi Hrvati izmislili „toplu vodu“. Malim narodima je uglavnom namijenjena „sposobna“ vlast, nije bitno koje boje i imena; u protivnom eto „spontanog rata ili puča“. Na sebi je to najteže vidjeti, ali možemo npr. na susjednoj Srbiji gdje je prošli predsjednik nekom pošteno pomrsio račune. Vjerojatno niste znali da čak 14 afričkih zemalja još uvijek plaća kolonijalni porez Francuskoj? Jedan od razloga su i uspješni atentati na predsjednike koji su to pokušali promijeniti. S pozitivne strane, nama za sada zahvaljujući medijskom ratu, barem HZZO pokriva sve inzuline i baterije za slušne aparatiće za gluhu djecu…. Na žalost Kenijci nisu te sreće, vidjet ćemo koliko ćemo mi izdržati.

Davor Skeledžija, negdje iznad Afrike (fotogaleriju potražite na http://kenija.zadi.hr)

  One Response to “Iglom preko granice – Kenija – volonteri u posjetu misiji”

  1. Divno je pročitati ovakve primjere ljudske dobrote i hrabrosti koji su prava inspracija u životu.

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: