Paralela: izbjeglice iz Sirije i turisti iz Brazila

 

Nije uobičajena praksa objava crtica iz života naših autora, ali nešto ovako toplo i humano zaslužuje se naći na Putopisima. Ivana je napravila paralelu: s jedne strane imamo izbjeglice iz Sirije, koje putuju bježeći od rata i užasa, a s druge strane grupu brazilskih turista, koji dolaze na odmor u Hrvatsku i ona će ih voditi na tom putu.

Priča o cipelama broj 45

Ovu priču shvatite kao apel za pomoć. Ljudima kojima je to potrebno, koji su krenuli koračati prema boljem životu. Ili možda jednostavno kao lijepu ljudsku priču koja govori o tome kako dobri ljudi nisu još uvijek izumrli te da nema ničega plemenitijeg od čina pomaganja drugome. Čina u kojemu je u potpunosti nebitna boja kože, vjera, spol, nacionalnost ili jezik. Mislim da su takve priče potrebne ovakvom društvu u kojem živimo, koje je nerijetko netolerantno i bešćutno, živi u svom mikrokozmosu u kojem osuđuje sve ono što je drugačije. Danas mi se usred radnog vremena dogodilo nešto toliko lijepo; prelijepo da ne bih to ovako javno podijelila  i pozvala i vas da učinite isto. Pomognete. Budete ljudi.

Sirija
Sirija

Dočekivala sam novu turističku grupu iz Brazila na aerodromu, stajala na onoj ogradi od Plesa kao mrtvo puhalo držeći plakat s brazilskom zastavicom u ruci i imenom agencije, razmišljajući kako je jedina svijetla točka dana, provedenog kao obično u poslu, da sam u pauzi od tog posla, „skoknula“ od Plesa do Savske i dala svoj skromni prilog za pomoć izbjeglicama u Hrvatskoj. Osjećala sam se kao bolja osoba, kao da sam pomogla nekome i zbog toga sam bila sretnija. Nakon čekanja dolaska novih ljudi u moju zemlju (turiste primamo objeručke, izbjeglice nešto manje) su došli sretni Brazilci, entuzijastični radi svog godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Primijetila sam kako je jedan od gostiju, stariji gospodin skromnog držanja i umiljatog pogleda, osim s osmijehom, izašao i s krunicom koju je sa velikom nježnošću držao u desnoj ruci i potom spremio u džep. Svećenik. Zvala sam vozača i krenuli smo prema hotelu. 25 minuta vožnje. Puno toga se može reći u tih 25 minuta. U ovih 25 minuta dogodila se i ova lijepa ljudska priča.

Nakon klasičnih pitanja o tome: znam li ja vremensku prognozu u svim hrvatskim gradovima idućih tjedan dana koliko će trajati njihov put, svećenik je otvorio temu izbjeglica i pitao me kakvo je mišljenje Hrvata glede te teme. Pomalo sebično, krenula sam od svog mišljenja počevši od toga kako me ta tema posebno dira, jer sam u Carigradu vidjela sirijsku dječicu kako žive na cesti u neljudskim uvjetima. O tome sam pisala i u svom putopisu iz Turske. Rekla sam svećeniku (Padre Antonio) kako me te dječje oči koje nisu imale prilike biti dječje i kojima je nehumano oduzeto pravo na djetinjstvo, proganjaju još i danas. Da ih se često sjetim i postanem tužna, pitam se kuda ide ova naša vrsta takozvanog homo sapiensa kada djeci ne dopuštamo imati ono najljepše – djetinjstvo, ljubav i nježnost. Želim im pomoći da nađu bolji život. Padre Antonio je, dirnut mojim emocijama, ponovno nježno izvadio krunicu iz džepa i rekao: „Dijete moje drago, ja sam se od Brazila do Hrvatske u avionu molio za te jadne ljude. Sam Bog mi te poslao ovdje jer želim pomoći tim ljudima.Barem onoliko koliko u mojim godinama mogu“. Dao je novčani prilog. Padre Antonio ima 82 godine, dolazi iz Belo Horizontea čiji su svećenici smjestili oko 100 izbjeglica u crkve. Platili im kartu za avion i pružili uvjete da koračaju prema tom boljem životu. Zaplakala sam. Prvi put u životu da nisam mogla ostati u potpunosti profesionalna na poslu. Padre Antonio sa svojom krunicom oko vrata, a ja sa svojom iskaznicom za posao. Brazilac i Hrvatica. Čovjek koji je na godišnjem odmoru i turistički djelatnik. Svećenik i katolik nepraktikant. Zar je to u ovoj priči bitno? Naravno da nije! U tome i jest ljepota. Pomogli smo nekome kome je pomoć potrebna. Nismo radili granice! Tako da sam Padre Antonia otpratila do hotela, dobila blagoslov i otišla kupiti muške cipele koje sam odnijela u centar u Hatzovu. Ovo je priča o cipelama broj 45. Nadam se da će netko u njima ukoračati u novi, sretniji život. Možda je i taj muškarac onomad bio ono dijete bez djetinjstva, tužnih očiju i prljavog lica, koje sam vidjela na ulicama Carigrada… Možda svom djetetu želi priuštiti bolji život. Djetinjstvo. Ljubav. Nježnost.
Hvala Padre Antonio!
Pomozite i vi. Ne radite granice. Dajte ljudima priliku da koračaju.

Slika i tekst:Ivana Cvitanušić

 

Please follow and like us:

1 thought on “Paralela: izbjeglice iz Sirije i turisti iz Brazila”

Comments are closed.

Scroll to Top