Mirogoj

Autor: Vera O.

MIROGOJSKE ARKADE

Da bismo uopće započeli šetnju tim veličanstvenim zdanjem, koje iza sebe skriva lagune za umorna tijela, moramo se dotaknuti jednog izuzetnog čovjeka, arhitekta Hermanna Bollea, koji se rodio 1845. u Koelnu, a od 1878. živio i svoj rad utjelovio u grad koji je volio. I grad je volio njega, kao osobu s neiscrpnim idejama koje je sprovodio, projektirajući zgrade u užem dijelu Zagreba, a najveći doseg je napravio sa projektom Mirogojske arkade, koje su predvorje jednog od najljepših groblja u Europi. Ponosna sam što je ta oaza mira baš dio moga grada. Treba se autobusom popeti nekoliko stanica od glavnog trga i pred vama će se pojaviti bedem arkada, koji svojom impresivnošću štiti stanovnike mira i tišine. Zamišljene su kao niz kompozicija arkada, paviljona i kupola. Izvana su građene od cigle, obrasle divljom lozom, koja se sada zeleni, a u jesen zablista bojama jeseni. Ako uđete na glavna vrata tu vas dočeka crkva Krista Kralja sva u mreži divlje loze, a arkade se pružaju lijevo i desno od nje.

Započinjem laganu šetnju, penjem se stepenicama kojih ima 14, zastajem pod svodom, zaštićena od sunca, kiše ili vjetra. Samo čaroban svijet tišine. Ne narušavam je, obula sam lagana ‘balerinke’ koje ne stvaraju čak ni šum, krećem se po podu popločenom crno bijelim mramornim pločicama, zatim dolazi dio gdje su one ukrašene ornamentima i u boji su cigle. Hodam, a to se smije, doslovce po pločama ispod kojih su odaje mrtvih. Stanem, osluškujem, samo cvrkut ptica, poput ‘Ode radosti’ nad ovim mirom. Zato sam spomenula radost … pa snivanje je radost. I Matoš je rekao ‘miruj, u smrti se sniva’. Zidovi oblijepljeni mramornim pločama s imenima stanovnika tišine, prekrasnim i umjetnički izrađenim skulpturama koje stvaraju doslovce umjetničku galeriju skulptura. Budući da ovdje počivaju mnoga poznata imena, groblje Mirogoj naziva se i hrvatskim Pantheonom.

Stojim pred stihovima Emila Amruša, zagrebačkog liječnika, koje kaziva svojoj voljenoj supruzi:

‘Njoj. Tebi vijem vijenac tamnih rožica. Tebi, niklih iz tople krvce srca mog. Tebi, da ublažim tešku tugu moju, Tebi, Anđelku, koji mi bijaše sve! Tvoj Emil.’

I mi pišemo na spomenike svojim dragima, koji su otišli ostavivši nam pitanje: ‘ima li išta poslije toga?’ Ima za nas žive, da sa pijetetom obilazimo i doživljavamo ljepotu ovog tihog doma.

Tu su svi isti, spavaju vječni san, tu ima velikana naše prošlosti, književnosti, politike, umjetnosti, običnog puka. Tu su religiozni motivi svih konfesija, jedan do drugog, gotovo sljubljeni. Razlikuje ih samo skulptura ili ploča, jedna veća, druga manja, ali to učiniše živi.

Dolazim do odmorišta, iznad je plava kupola. Sve su plave, simboliziraju nebo, obasjane suncem stvaraju privid lebdenja. U kutu klupa, sjedam na nju i razmišljam o postojanosti, postojanosti poslije odlaska. Odgovora nema! Oni su ovdje ovjenčani mramornim vijencem besmrtnosti.

Ne sjedim dugo, arkade su dugačke, sa strane omeđene mramornim stupovima koji se grle sa divljom lozom, kameleonom biljnog svijeta. Nailazim na ploču svog pretka Vladimira Halpera i njegove Julije. Ostavljam mu cvijetak lavande i odlazim dalje. Bogatstvo postolja pojedinih stupova, koji uokviruju ili reljef ili ikonu, toliko su zadivljujući da pipam rukama oblike poput slijepca, da bih još punije doživjela djelo umjetničkih ruku. Čast im.

Tu je Ivo Tijardović, Petar Preradović, jedan veći od drugog, a isti. Ovdje su svi isti, u tišini, u ozračju mira, u sjećanjima, u sjeni kupola, u osjećaju mistike … u dodiru prsta !