Utah

Autor: Ehli M.

[Prethodni nastavak vidite u putopisu “Arizona: The Grand Canyon State“.]

Utah

Naš „road trip“ po američkom jugozapadu se nastavlja. Nakon gradića Kayenta na sjeveroistoku Arizone, pred nama se ukazao spektakularni sinonim za Divlji zapad – Monument Valley, najpoznatija kulisa klasičnih western filmova. Za one koji više vole crtiće, to je također mjesto gdje Kojot uporno i bezuspješno lovi lukavu Pticu Trkačicu 😉

Monument Valley

Monument Valley je područje ogromnih kamenih formacija pješčenjaka (buttes) koje se veličanstveno uzdižu i do 300m od pustinjskog podnožja. Nalazi se u jugoistočnom kutu Utah, na samoj granici sa Arizonom. U sklopu je rezervata indijanskog plemena Navajo.

The View hotel u kojem odsjedamo je također u Navajo vlasništvu i otvoren je svega nekoliko mjeseci ranije. Izgradnja hotela je izazvala burne kontroverze, zato što je lociran unutar same doline, na njenom ulazu. Navajo pleme je izgradnju hotela opravdalo potrebom za razvojem turizma u svom prilično siromašnom rezervatu. Također ističu, da se hotel arhitekturom i designom potpuno uklapa sa okolišem, te da nisu nimalo narušili prirodni sklad i ljepotu doline. Zgodno je i napomenuti da do izgradnje The View hotela, jedino prenoćište u širem području Monument Valley je bilo Gouldings Lodge, u kojem su odsjedale i čuvene western legende a la John Wayne, Henry Fonda, Clint Eastwood itd. Gouldings Lodge je izvan rezervata, pa logično je da im novi hotel predstavlja konkurenciju 🙂

Meni osobno se hotel dopao na prvi pogled. U sumrak, kada smo stigli, boja mu se potpuno stopila sa bojama pustinje. Unutarnji dekor je još ljepši. Posvuda izvorne Navajo rukotvorine. Predvorjem dominiraju Kachina lutke, predmeti indijanskih spiritualnih ceremonija.

Večeramo u restoranu hotela, sa pogledom na dolinu obasjanu posljednjim zrakama sunca, koje će vrlo brzo zamijeniti mrkli mrak. Svi smo odlučili da probamo Navajo Fry Bread u kombinaciji sa hamburgerom. To ukusno frigano pecivo je dio indijanske tradicije.

Hotel u potpunosti opravdava ime koje nosi, jer sve sobe imaju isti pogled – prizor zbog kojeg mi nije bilo teško narednog jutra probuditi se s pijetlovima, kako bih i osobno doživjela famozni izlazak sunca u dolini. Dok Lea spava, ja s balkona posmatram kako sviće.

Nakon što se cijela ekipa probudila, doručkujemo i krećemo u obilazak doline.

Imate opciju obilaska s vodičem ako uzmete tour, ili da samo platite ulaz i vozite se osobnim autom po makadamskom putu od tridesetak km. Mi smo izabrali opciju 2, izlazeći iz auta svako malo za kraći đir po najinteresantnijim dijelovima.

Kameni giganti koji izranjaju iz pustinje kao spomenici, jednako odušeljavaju svojom surovom ljepotom bilo da ih posmatrate iz daljine ili iz samog podnožja. Svaki monolit ima svoje ime. West Mitten(lijeva rukavica), East Mitten(desna rukavica), Merrick, The Totem Pole, Three Sisters… Omiljena lokacija redatelja Johna Forda sada nosi njegovo ime – Ford’s Point. Zaista nije teško zamisliti da ste u jednom od kadrova „Poštanske kočije“, te da će John Wayne svakog trena dojahati na konju.

Pred odlazak svraćamo u Trading Post unutar hotela. Kao suvenir kupujemo jednu malu Kachina lutku i nekoliko razglednica sa portretima poznatijih indijanskih poglavica (Sitting Bull, Crazy Horse i Geronimo). Moram priznati da poglavice u western filmovima izgledaju puno zgodnije nego u stvarnosti 🙂

Put nas opet vodi preko Arizone, ali samo u prolazu, jer nam je to najkraći put za Bryce Canyon, naše sljedeće odredište. Krajolici kroz koje prolazimo, dok se vozeći penjemo do konačne nadmorske visine od oko 2700m, rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Guste crnogorične šume u fantastičnom kontrastu sa crvenim i narančastim stijenama!

Bryce Canyon

Bryce Canyon je nacionalni park u jugozapadnom dijelu Utah. Ime vam može predočiti skroz krivu sliku, jer Bryce uopće nije kanjon, nego nekolicina grandioznih prirodnih amfiteatara jedinstvenih u svijetu. Ono sto Bryce čini jedinstvenim su „hoodoos“ – koloritne sedimentne stijene nalik na toteme. Prema vjerovanjima lokalnog indijanskog plemena Paiute, „hoodoos“ su okamenjeni i začarani ljudi, „crveno oslikana lica“ u slobodnom prijevodu indijanskog izraza.

Čekiramo se u Best Western Ruby’s Inn, hotel u samoj blizini ulaza u nacionalni park. Stigli smo taman na vrijeme za zadnju jahačku turu kroz Dixie National Forest, jedna od mnogobrojnih aktivnosti što hotel nudi. Iako sam već ranije na Internetu do u detalje proučila rutu i uvjerila se da nema približavanja liticama, silazaka u ambis i sl., za svaki slučaj ja opet priupitah vodiča koliko je ova naša mala avantura stvarno sigurna.

Nije nam ovo prvi put u sedlu, probale smo Lea i ja već par puta u Michiganu – ali po ravnom 🙂 Čak i da vodič nije razuvjerio moje sumnje, djeca bi to sigurno uradila na neki drugi način, toliko su bili uzbuđeni! Potpisasmo i papire u slučaju da nam se nešto desi njih baš briga – standardna procedura u Americi za bilo koju aktivnost gdje postoji čak i minimalna šansa da budete tuženi na sudu, ako stvari slučajno ne budu išle uobičajenim tokom.

Zadužismo svi po jednog konja ili možda bolje da kažem kljuse, jer su mi većina ih nekako jadno i tužno izgledali. Laganim kasom po utabanoj stazi, u koloni jedan po jedan, „šestorica veličanstvenih“ se uputila u western avanturu 🙂 Nakon početne nervoze, pogotovo kada mi konj malo odluta u stranu da obrsti lišće pored puta, uspijevam se opustiti uživajući u zanimljivom okolišu. Jašemo prema Water Canyon, prvom amfiteatru u sklopu nacionalnog parka, odakle se pruža pogled i na obližnje planine Escalante. Nakon sat i pol vraćamo se nazad drugom stranom, čineći tako puni krug.

Slijedi obilazak Bryce Canyona autom slijedeći „scenic drive“, sa izlascima i kraćim šetnjama po nekoliko glavnih vidikovaca. Za vrijeme ljetnih mjeseci u istu svrhu ponuđen je park shuttle, kojeg sada na žalost nema jer je tek početak travnja. Najviše se zadržavamo kod Bryce Point i Sunset Point. Pogled na Bryce amfiteatar je više nego impresivan, jednostavno ne možete odvojiti oči od ljepote prizora ispred sebe. Jedino mjesto na svijetu gdje ćete vidjeti spirale vapnenca u tako velikom broju. Tu jedinstvenu kamenu šumu godišnje posjeti skoro milijun ljudi.

Dok čitamo o povijesti Bryce Canyona u info centru, počinjemo se zezati kako nam se ekipa savršeno uklapa u Utah. Naime, u Utah živi veliki broj Mormona, između ostalog poznatih i po poligamiji. Kod nas u društvu jedan muškarac, dvije žene i troje djece – samo još nama ženama fale kapice i do grla zakopčane haljine 😉

Nadmorska visina uvjetuje živopisnu vegetaciju i životinjski svijet. Razne vrste crnogorice, ispod kojih se još u snijegu naziru visibabe i drugi vjesnici proljeća. Raznolikost ptičje vrste je također vrijedna spomena. Ljepotica plavog perja na slici nije uspjela pobjeći objektivu mog foto-aparata. Tako se lijepo uklopila sa bojom neba.

Na putu nazad za hotel, na jednom smo mjestu malo usporili pored grupe jelena, da ih što bolje vidimo. Osim jelena pažnju nam je privukao i prilično skup DSLR foto-aparat, skoro na samoj cesti, očigledno nekome ispao ili iz ruksaka ili na neki drugi način. Malo je falilo da ga pregazimo autom, stoga smo odučili ponijeti ga sa sobom i predati nekome od dežurnih faca u Parku. Dok se vozimo prema izlazu, gledamo snimljene fotke – otac sa dva sina, na istim mjestima koja smo i mi posjetili u zadnjih nekoliko dana. Baš mi žao sto im se to desilo, zamišljam kako bih se ja osjećala.

Kako je već skoro pao mrak i ulaz u Park se zatvorio, ne nađosmo nikoga od službenih osoba. Odlučismo onda da probamo recepciju hotela, jer ujutro rano idemo dalje i ne mislimo se više vraćati u Park. Na recepciji iznenađenje – čovjek sto je izgubio foto-aparat se već raspitivao i ostavio podatke u slučaju da se netko javi. Opis foto-aparata i sve ostalo savršeno odgovara. Drago nam je što se epizoda izgubljeno-nađeno sretno završila 🙂

Kada padne noć, nebo nad Parkom je izuzetno tamno, zbog visoke nadmorske visine i izoliranosti prostora. Područje je rijetko naseljeno, pa noću ne dopire puno umjetne svjetlosti. Noć koju smo mi tu proveli je bila vedra, sa tisućama zvijezda prosutim po mrklom nebu. Idealni uvjeti za ljubitelje astronomije, stoga Bryce jednom godišnje organizira i Astronomy Festival.

Naše putovanje po američkom jugozapadu se polako približava kraju. Sutradan iz Las Vegasa letimo nazad za Michigan. Na putu za Vegas je Nacionalni Park Zion, u koji bismo također željeli malo svratiti. Nismo ništa planirali unaprijed, jer nismo bili sigurni koliko ćemo se zadržati u Bryce području i da li ćemo uopće imati vremena da svratimo.

Zion

Kako već rekoh, u Zion smo svratili više usput, nego s ozbiljnom namjerom. Koja greška! Tih nekoliko sati nije bilo ni približno dovoljno da upoznamo ovo čudesno mjesto biblijskog imena – na hebrejskom je „zion“ pojam za spokoj i utočište.

Nakon jutarnje vožnje kroz zapanjujuće krajolike, kroz koje vijuga Zion – Mt. Carmel Highway i prolaska kroz Zion tunel, stižemo u Springdale, gradić u blizini ulaza u Nacionalni park Zion. Za većinu posjetitelja Parka, Springdale je glavna baza, obzirom da kroz njega prolazi shuttle koji kruži Parkom, slijedeći Zion Canyon Scenic Drive. Shuttle prometuje od travnja do listopada, kada se u Zion Canyon ne može ući osobnim vozilom. Idealno rješenje za reguliranje prometa u periodu sa najvećim brojem posjetitelja. Shuttle je besplatan i možete po želji ulaziti i izlaziti na bilo kojem od 8 stopova.

Springdale je također mjesto gdje možete kušati i čuvenu Bumbleberry Pie, krostatu od kombinacije jagodastog voća (kupine, borovnice, maline i jagode). Odmah po samom dolasku u Springdale, pronašli smo Bumbleberry Inn, gdje se recept za krostatu prenosi sa generacije na generaciju. Prepustili smo se tom slatkom užitku bez bojazni – znali smo da je pred nama puno hodanja i moglo se progledati kroz prste višku kalorija 😉

Ukrcavamo se u shuttle koji nas vodi kroz mistični svijet pješčano-kamenih monolita. Kažu da ne postoji slično mjesto kao što je Zion Canyon nigdje na Zemlji. Prvi naseljenici su bili tako inspirirani prirodnom ljepotom okoliša da su stijenama davali uzvišena biblijska imena – Three Patriarchs, Great White Throne, West Temple…

Prvi put izlazimo na stopu Court of the Patriarchs, odakle kraća staza vodi do vidikovca sa pogledom na tri kamena monolita slične formacije – The Three Patriarchs. Lijevo je Abraham koji je i najviši, u sredini je Isaac, desno je Jacob.

Slijedeći izlazak je Grotto stop, gdje pravimo kraću šetnju pored Virgin River, rijeke koja protiče kanjonom. U daljini se nazire Angels Landing, jedna od mnogobrojnih planinarskih atrakcija unutar Parka.

Najduže se zadržavamo na Weeping Rock stopu. Do Weeping Rock, u prijevodu „stijena koja plače“, se dolazi oko km dugom stazom sa stopa. Uza samu stijenu staza je malo klizava, zbog vode koja stalno odozgo sipi, što s druge strane predstavlja odlične uvjete za raskošnu vegetaciju. Voda koja sipi sa stijene formira potočić koji se ulijeva u Virgin River. S obzirom na vrijeme kojim smo raspolagali, ovo je na žalost bilo naše jedino hiking iskustvo unutar Ziona.

Slijedi Big Bend stop, s kojeg je moguće vidjeti čak tri grandiozna monolita. Uz već spomenuti Angels Landing, vide se još The Organ i The Great White Throne, svaki od njih poslastica za alpiniste. Baš u vrijeme kada smo se približavali stopu, vozač nam je skrenuo pažnju na jednog alpinistu koji se uspinjao uz The Organ. The Great White Throne je odmah iza i jedan je od najvećih pješčano-kamenih monolita u svijetu. Interesantan je i zbog svoje bijele boje, koja čini lijep kontrast sa crvenkastim susjedom.

The Temple of Sinawava je posljednji shuttle stop. Istoimeni kameni amfiteatar je nazvan po božanstvu indijanskog plemena Paiute, koji su obitavali u ovom području mnogo prije nego su se pojavili prvi bijeli naseljenici. Dok stojite pored rijeke, sa tri strane vas okružuju kameni divovi, iznad kojih nadlijeću kondori. Zaista uzbudljivo!

Čekajući shuttle za povratak u Springdale, slušali smo kuckanje jednog neumornog djetlića negdje u blizini. Kada smo ga konačno skužili, zbrisao je prije nego sam ga uspjela zumirati objektivom.

Povratkom u Vegas završava se naša, malo kraća, verzija Grand Circle Road Trip, za koji tvrde da je najinteresantniji „road trip“ u USA. Prešli smo više od tisuću milja za pet dana i vratili se u Michigan bogatiji za jedno novo i predivno iskustvo.