Sleeping Bear

Legenda o usnuloj medvjedici

Autor: Ehli M.

Stara indijanska legenda ide otprilike ovako:

Nekada davno, na zapadnoj obali jezera Michigan (današnji Wisconsin) izbio je veliki požar. Požar je natjerao majku medvjedicu da sa dvoje mladunčadi potraži spas plivajući prema suprotnoj obali (današnji Michigan). Plivali su veoma dugo i nejaka mladunčad su zbog umora počela zaostajati. Stigavši do obale, majka se domogla najvišeg vrha, odakle je pogledom tražila i čekala svoje mlade. Mladunčad nikada nisu stigla do obale, ali je majka slomljenog srca nastavila čekati. Dirnut majčinom vjerom i upornošću, Veliki duh Manitou je na mjestu gdje su mladunčad nestala pod vodom formirao dva otoka (North i South Manitou). Uz pomoć vjetra pokrio je usnulu majku, gdje i danas vjerno čeka ispod velike pješčane dine…

Ova tužna legenda plemena Ojibwa je inspirirala i autoricu knjige za djecu “The Legend of Sleeping Bear”, koju sam čitala Lei u vrijeme kada sama još nije znala čitati. Sadržaj i ilustracije u knjizi su me zaintrigirali i još tada sam poželjela posjetiti taj dio Michigana, za koji sam kasnije saznala da je u stvari jedan od najljepših dijelova savezne američke države u kojoj već dugo živim.

 U slučaju da upitate bilo koje dijete školskog uzrasta u Michiganu kako izgleda Michigan, odgovorit će vam “like a mitten” i pokazati dlan lijeve ruke 🙂  Donji dio Michigana zaista podsjeća na rukavicu s jednim prstom, a Sleeping Bear Dunes National Lakeshore se nalazi u oblasti malog prsta. Počinje iznad Point Betsie na jugu i prostire se sve do Good Harbor Bay na sjeveru. Cijelom dužinom nacionalnog parka vas vodi regionalni put M22, kroz okoliš koji plijeni uzdahe u bilo koje godišnje doba.

Naš trodnevni praznični izlet počinje vožnjom iz Grand Rapidsa u trajanju od dva i pol sata. Prvi dan vrijeme baš nije ohrabrujuće, ali se ne damo zbuniti – dok pada kiša koristimo vrijeme za obilazak gradića Frankfort, gdje ćemo provesti prvu noć. Kiša nam je bila i opravdanje da tražimo raniji check-in u Betsie Bay Inn, gdje smo rezervirale sobu.

U Frankfortu je sve manje-više skoncentrirano oko jedne ulice, Main Street, koja završava u gradskoj luci. Svi turistički prospekti Frankforta imaju bar jednu fotografiju spektakularnog zalaska sunca u toj istoj luci, koji mi na žalost nismo imale priliku doživjeti, zbog već spomenute kiše. Posjeta Point Betsie svjetioniku je prošla malo brže nego što je planirano – iako smo bile do grla zakopčane u laganim jaknama (a kraj svibnja), tako je puhalo s jezera da smo samo uspjele napraviti jedan brzinski đir po plaži. Svjetionik se nalazi na južnom ulazu u Manitou Passage, kanal koji razdvaja obalu Michigana i Manitou otoke.

Naredno jutro počinje s maglom, koja se srećom razišla u ranim jutarnjim satima, taman u vrijeme kada smo ušle u oblast nacionalnog parka. Ne kažu džaba u Michiganu da ako vam se slučajno ne sviđa vrijeme, sačekajte samo do sutra, sigurno će se promijeniti 🙂

Ulaznica za park je $10 po autu i vrijedi 4 dana. Velikoj većini posjetitelja parka na samom vrhu liste stvari koje žele vidjeti/doživjeti je svakako Pierce Stocking Scenic Drive. I mi smo se tamo prvo uputile. Skoro 12km kružnog puta koji uključuje 12 vidikovaca, svaki od njih priča za sebe. Ako nemate puno vremena, ovo je sigurno najbrži način da bar površno upoznate nesvakidašnju obalu, izbrazdanu zlatnim pješčanim dinama i plavim bistrim jezerima, formiranim prije 10 tisuća godina otapanjem glečera.

Put je otvoren za osobna vozila i bicikle od kraja travnja do sredine studenog. Mene osobno najviše je dojmio vidikovac br. 9, s fantastičnim pogledom na jezero Michigan, sa dine visoke137m. Iako se ne preporuča zbog erozije, mogućih odrona i znatnog fizičkog napora, mnogi entuzijasti se upute nizbrdo do jezera. Kako izgleda povratak nazad uzbrdo, ne mogu vam točno reći, nisam bila toliko hrabra probati 😉

Ali zato sam momački izdržala hiking preko devet dina u neposrednoj blizini, po označenoj stazi (Dune Trail), do jezera i nazad,ukupno 5,6km. Početak staze je na vrhu prve dine, u čijem podnožju je park gdje ćete sresti svijet starosne dobi 7-77 kako se, svako na svoj način, zabavlja u pijesku. Neki se kotrljaju nizbrdo, neki se sunčaju, neki trče a neki, kao što su naše malenkosti, nastave u pravcu jezera i vrate se nazad u roku nekoliko sati.

S vrha te prve dine je i prekrasan pogled na Glen Lake, manje jezero oko kojeg se nalaze dva gradića, Glen Haven i Glen Harbor. Jezero Glen i još mnoštvo drugih manjih jezera su nekada davno bili sastavni dio jezera Michigan. Nasipanjem i pomjeranjem dina putem vjetra, vremenom su se formirala odvojena jezera. Duž staze, nesvakidašnje rastinje.

Vjerovala sam do tada da jedine biljke koje cvjetaju u pijesku su kaktusi, ali sam se prevarila. Ovdje rastu “pješčane trešnje” (sand cherry) i cvjetovi su im zaista slični regularnim trešnjama. Još više su me iznenadile breze u pijesku!

Uzbudljivi dan završavamo šetnjom na Sleeping Bear Point plaži, u podnožju dine na kojoj mama medvjedica vječno počiva. Podsjećanje na indijansku legendu i kasno oblačno poslije podne u meni izaziva pomalo sjetno raspoloženje.

Slijedi skoro pa mističan trenutak, koji ću sigurno pamtiti. Među mnogobrojim kamenjem na šljunčanoj plaži, iznenada mi je za oko zapeo oblutak za koji sam nakon kraćeg posmatranja bila 100% sigurna da je Petoskey kamen! O tom kamenju sam čula ranije, da ga čini koraljni fosil, te da se može naći samo na određenim mjestima u ovom dijelu Michigana. U Americi, svaka savezna država ima zaštitni cvijet, pticu, kamen itd. Petoskey Stone je zaštitini kamen Michigana. Vidjela sam ispolirane verzije u mnogim suvenirnicama, ali nisam imala pojma da će mi se posrećiti da i osobno pronađem jedan. I ne samo jedan, jer kasnije u povratku, na toj istoj plaži, sreća mi se još jednom osmjehnula J Tu večer sam u lokalnom dućanu naišla na knjigu za djecu, gdje autorica za Petoskey kamenje kaže da su suze majke medvjedice, koje jezerske struje nose ka Manitou otocima, njenim izgubljenim čedima. Nama je jezero poklonilo dvije majčine suze. Jednu od njih ću odnijeti na mjesto gdje moja mama vječno počiva…

U samoj blizini nacionalnog parka prenoćišta su poprilično skupa, uglavnom su to privatne “bed & breakfast” kuće ili vikendice koje vlasnici izdaju u vrijeme kada u njima ne borave. Najbliži klasični hoteli su u gradu Traverse City, udaljenom oko pola sata vožnje od nacionalnog parka. Mi smo tu provele drugu noć, ali samo da uštedimo na cijeni za smještaj, jer se uopće nismo zadržavale u samom gradu. Traverse City definitivno zaslužuje poseban putopis, budući da je turističko središte Michigana. Grad je poznat po velikoj marini, vinu,ali najviše po trešnjama. Okolni zeleni brežuljci načičkani su mnogobrojnim voćnjacima trešanja, tako da Traverse City zovu joši The Cherry Capital.

Sutradan je osvanulo predivno sunčano jutro, s obećavajuće visokom temperaturom zraka. Nismo gubile ni trenutka na izležavanje u hotelskoj sobi, već smo u ranim jutarnjim satima bile na našem sljedećem planinarskom poduhvatu – Pyramid Point Trail.

Staza vodi kroz hladovinu prelijepe brezove šume i završava na vidikovcu gdje definitvno ostanete bez daha – što od ljepote prizora, što od uspona 🙂 Ono što me najviše impresioniralo je jezerska boja. Mi također živimo u blizini jezera Michigan, samo južnije. Ali kod nas, nažalost, nema ni traga ovoj tirkiznoj nijansi koja krasi Sleeping Bear Bay, zaljev između dvije skupine dina, Sleeping Bear Point i Pyramid Point.

Kroz jutarnju izmaglicu se nazire North Manitou otok i trajekt negdje na pol Manitou Passage kanala. Otoci su nenaseljeni. Postoji trajektna linija za oba, za vrijeme ljetne sezone i sezone za lov. Kojim god se povodom uputite na otoke, morate sa sobom ponijeti hranu i piće. Isto tako, ako ne nosite opremu za kampiranje, potrudite se da na vrijeme uhvatite trajekt za nazad 🙂  Zumirajući trajekt u kanalu, uspjela sam ovjekovječitii jednog orla, u isto vrijeme kada ga je i Lea primijetila!

Oko podne je već poprilično upeklo, tako da smo napravile kraću sladoled pauzu u Glen Arboru. I naravno uzele, a što bi drugo u “The Cherry Capital” okolici, nego sladoled od trešanja 🙂 Vlasnik slastičarnice je ponosno istaknuo natpis u kom stoji da je sladoled dobio nagradu na “Good Morning America”. Zasluženo!

 Nakon sladoleda idemo u još jednu hiking avanturu – Empire Bluffs Trail. Ova skupina dina je malo južnije, u blizini gradića Empire, gdje se nalazi i službeni ured nacionalnog parka.

Isti koncept kao i Pyramid Point Trail – uzbrdo kroz šumu s bujnim rastinjem, a na vrhu vas onda čeka još jedan vidikovac, za koji Lea kaže da joj se od svih najviše dopao. Pogled dopire sve do Sleeping Bear dine, koja se diskretno nazire kroz izmaglicu.

Platte River Point nam je sljedeća stanka, ujedno i posljednja ovog puta. To je mjesto gdje se rijeka Platte ulijeva u jezero Michigan. Do same točke spajanja riječne i jezerske vode možete doći na nekoliko načina – autom, kajakom, canoeom…Mi smo malo razmišljale o drugoj i trećoj opciji, ali kada smo vidjele cijene rentanja u oba slučaja, brzo smo se predomislile i nastavile autom. Možda nekom drugom prilikom posudimo canoe od prijatelja. Na kraju puta je park s plažom koja slijedi rijeku sve dok se mirno ne preda zagrljaju jezerske vode.

U ovo doba godine određeni dijelovi plaže su ograđeni i izvan pristupa, da bi se zaštitila gnijezda ugrožene vrste obalnih ptica, kojima je ušće rijeke Platte dom – “piping plover”. Ptica mi je nekako najsličnija galebu.Uspjela sam ih nekoliko ovjekovječiti na malome žalu, što razdvaja rijeku od jezera, pa prosudite sami.

 Za kraj prilažem Amazon link knjige za djecu “The Legend of the Sleeping Bear”, koja je više nego prikladan tribut ovoj prelijepoj obali. Nas je dovela na Sleeping Bear Dunes Lakeshore, možda će ovim putem još nekoga…