Pacific Highway 1, more than just a road – 9. nastavak

Pacific Highway 1, more than just a road…

Autor: Anton

“Ivan!” “Ivaaan!” “Ivaaaaaan!”
“What?”, čuje se s kreveta do mog.
“Snoring, that’s what!”
“Do I?”, okrene se i nastavi.
Bacim oko na sat. Pet sati je. Ne spava mi se više. Gledam taj kičasti ventilator na plafonu s propelama punim prašine. Svaka soba im je ista…ili slična. Dva velika bračna kreveta, tv, frižider i eventualno mini aparat za kavu. Umoran sam od ovih motela. U ovom se nisu baš nešto ubili od čišćenja. Na daljinskom, oko “power” botuna, tri prsta crnila. Takav je i program. Okrenem “weather chanel” k’o svako jutro. Simpatična plavuša izdiktira prognozu za desetak dana. Prognozu koja je više nego dobra…bez oblačka. Idilična čak. Onda slijedi ono najluđe, najava sljedećeg priloga. Preko ekrana velikim slovima piše “It can happen tomorow !”. Lagana stanka, slijede slike srušenih kuća, odroni, ljudi koje nose bujice, leteće životinje, krovovi i auti. Nevjerovatno! Okrenem drugi program kad ono…”breaking news”. I tako već danima isto sranje. “Ukleti kruzer”, “Prokleti odmor”, “Pakleno krstarenje” i slični termini skaču po ekranu. Na vijestima vojska helikopterom dostavlja hranu, vojnici u bazi onako partizanski dodaju jedan drugom pakete. Članovi familije, psihijatri i razni stručnjaci za “cruising” u studiju. Čudo! Spiker govori o kruzeru koji još pluta uz napomenu kako je situacija neizvjesna, ali se putnici osjećaju dobro. Okrene se jednom članu familije koji priča kako im na brodu nije lako jer nemaju toplu vodu. “U nekim trenucima nisu mogli ispirati zahodske školjke.”, kaže dramatično. Jebote! Prestrašno! Onda ide “live” slika, al’ onako iz daljeg. K’o da je na brodu kuga, pa kamerman neće bliže. Tamo ljudi leže na ležaljkama kod bazena. Na stolicima kokteli i slamčice. Nekakav lik u havajskoj košulji sa sladoledom u ruci maše kameri. Ovi u studiju samo što ne zaplaču. Ne mogu brate više! Stisnem onaj crni “power” botun. Koji je u stvari crven.

Jednom sam čitao o nekom kralju ili caru koji je rekao da je strah prijatelj vlasti. Sad znam da je bio u pravu. Idealan alat za manipulaciju masom. Strah. Jeftin u proizvodnji, prilično skup u prodaji.

Ajmo, klikni, spusti prozor, pa da nastavimo:

 http://www.youtube.com/watch?v=Dr1IZ_CvL8E&feature=player_embedded

Interesantan dućan u San Pedru…

San Pedro. Trideset pet tisuća naših, a većina s Visa. Iz Komiže. Stojim ja tako na ulici ispred nekakvog novog prostora Hrvatske zajednice u Kaliforniji dok je Ivan dosta dalje. Prilazi auto, otvara čovjek prozor i kaže: “Neće ti to otvorit’ do sride” i to onako sa žestokim otočkim momentom. “Kako znate odakle sam?”, pitam jer nemam nikakvu oznaku na sebi, pa mi nije jasno. “Nemoš ti meni uteć’, oma ja vidin čiji si. Aj za menon odvest ću te u naš klub”, kaže čovjek pa nas odvede do drugih prostorija. Unutra pet, šest ljudi starije dobi gledaju htv na velikom ekranu. Čim smo ušli i kazali odakle smo kreće rešetanje: “Šta je s Hajdukom, kako je doma, ima li turisti, šta ima novoga, kako ovaj tvoj ne zna hrvatski i sl?” Odmah sam im objasnio da me pitaju o svemu osim o politici jer o tome nemam pojma. A njih baš zanimalo ko je više pokrao u zadnje vrijeme. Tako smo ćakulali sat vremena uz pelinkovac. Pretresli smo svu spizu Dalmacije i okolice. Onda su počeli nabrajat koliko ko ima slanih srdela, koliko maslinovog ulja, pršuta, paškog sira, pošipa. Jebote, više naše spize ima u San Pedru nego doma. Bilo je ugodno nakon nekog vremena opet progovorit svojim jezikom.

Krenuli smo cestom broj jedan iliti Pacific Highway-om za San Francisco. Pomalo…u tri noći. Cesta je to koja skoro cijelim dijelom prati obalu Pacifika i ima kultni status. More than just a road, rekli bi Ameri. Prva stanica…Santa Barbara. Na putu do tamo prolazite dijelom obale rezerviranim za bogate i slavne. To je ona kuća iz koje se stepenicama spustite na pješčanu plažu. A more k’o led. Takvih kuća na ovom prvom dijelu ceste, na samom jugu LA, ima na tisuće.

 Mi u Dalmaciji imamo jedan problem. Dobro, znam, imamo mi puno problema al’ ovo je jedan o kojem ću nešto napisati. U stvari, povući paralelu s Amerikom. Često kod nas uđete u dućan ili lokal i nitko vam se ne obrati. Pogotovo ujutro. Takvi smo. Grintavi. E, u Americi je to potpuno drugačije. Tamo uđete u bilo koje doba, a mlada dama sva napeta čeka s onim priglupim smiješkom, istreniranim do bola na nekom od satova “team buildinga”, te još glupljim pitanjem na koje i ne očekuje odgovor: “How are you sir?”. I tako po sto puta na dan.
Ja bih nešto između, ako može. Najobičniji “dobar dan”. Al’ da nije preglumljen.

 Sjećate se Baywatcha? Ovo je ulaz na Venice Beach.

 Vozimo mi tako cestom broj jedan i sasvim slučajno uletimo na snimanje. Malo smo im s.ebali koncepciju. Bilo je ono “Cut!”. Izvinili smo se policajcu koji nas je došao upozoriti da parkiramo desetak minuta dok ovi završe scenu. Najprije nam nije bilo jasno je l’ pravi policajac ili samo dobro glumi. Evo par fotografija, možda netko skuži ko su ove djevojčice. Koliko sam ja skužio “stuntman-a”, koji se došao raspitivati o gs-u, to je nekakav remake Beverly Hillsa.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=dMhArYGMHnI

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=keSeq4D_n-A

 Santa Barbara. Tu spavamo. O Santi Barbari sam znao ono što su mi davno pokazali Eden i Cruz. Jako mi se svidjelo mjesto…s glavnom ulicom u kolonijalnom stilu prepunom simpatičnih restorana, dućana i galerija. I velika plaža uz cijeli grad. Petica.

 http://www.youtube.com/watch?v=7i0U6ngQXpI&feature=player_detailpage

U sobi do nas spavao je Australac koji je za tri soma dolara kupio ovo sa slike i putuje Amerikom. Prvi mu je motor. Hm, krasan odabir.

http://www.youtube.com/watch?v=hbPKY5x-_3k&feature=player_detailpage

Cesta od Santa Barbare preko Ben Sura do Carmela je stvarno nešto posebno. Izmjenjuju se klisure, pješčane plaže, planine. Zavoj na zavoju.

Pismo Beach. Ulazak na plažu dozvoljen uz plaćanje. Opet smo se švercali…i opet prošli lišo.

Spavali smo u Carmelu.

Carmel je simpatično mjesto čiji je stanovnik i bivši gradonačelnik, Clint Eastwood. U biti, Carmel su dva mjesta. Carmel i Carmel by the sea. Carmel je nekoliko kilometara dublje u unutrašnjosti. Tipičan stari američki gradić. Jako lipo.

Carmel by the sea je nešto malo drugačije. Fancy mjesto na plaži. Čisto, uredno. Ima dušu. Lipo je to Prljavi Hary posložio.

Par slika s plaže…

Iz Carmela preko Montereya krenuli smo za Santa Cruz. Naše posljednje odredište prije SF-a.

Monterey. Dio grada gdje su bile najveće tvornice za konzerviranje ribe. Sada je to turistička točka…s jakim mirisom. O tom je dosta pisao John Steinbeck koji je ovdje živio.

Na drumu….

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=PxxhiMuub58

 Santa Cruz. Grad mladih i otkačenih. Surferski raj. Uhvatila me lagana kriza…dosta mi je Amerike. I Ivanu. Mjesec dana je tu.
Nisam čovjek za velika putovanja. Moja mjera, dva tjedna…trinaesti dan kriza. Da me gura nekakav natjecateljski duh kao kod ovih, u zadnje vrijeme popularnih, ultrabrzih putovanja svijetom ili da baš moram, mogao bih. Pošto nisam iz te priče i ne moram, idem doma. Fale mi moje dvi zviri. Kad zasvrbi guzica, eto mene ponovo. Zemlja po zemlja. Polako.

 Četrnaest dana bez oblačka. Bolje ne može. Do San Francisca spičili na brzinu. Pregled motora. Uf…oprošteno nam onih par crta od polaganja. I žmigavac potpomognut selotejpom. Fala vam lipa.

Ajmo taxi, brže, idemo doma…

Da zaključimo,

Amerika. Zemlja priglupih i debelih? Hm. Nije to baš tako. Istina je da se, zbog nekog nerazumljivog zakidanja na općoj kulturi, ponekad dobije takav dojam ali… Ovo je ogromna zemlja…teško se to može ugurati u nekakav stereotip. Preveliki su za kalupljenje. U stvari, šta radim, ne mogu pisati o Americi. Pardon, SAD-u. U ovom putopisu mogu pisat o jugozapadnom dijelu zemlje. Dojmovi su zbrkani. Kao i zemlja. Dobro i loše. Od odličnog, priroda…prekrasna priroda. Ona koja oduzima dah. Sve imaju…planine i snijeg, pustinje i pijesak…oceani, rijeke, jezera. Čuda prirode. Grand Canyon, broj jedan. To vrijedi vidjeti za života. U neku ruku nije ni čudo što ih tako malo putuje van zemlje.

Ljudi. Jako srdačni…to se primijeti na prvu. Prilaze, pitaju odakle si, gdje ideš. Otvoreniji od nas…puno otvoreniji. Debeli? Čudno, rekao bih ne. Vjerovatno sam ovaj put pogodio krivi dio zemlje. Jedu li kako? Nikako. Nije to hrana. Da se razumijemo…nema te hrane koja se ne može dobiti ovdje al’ ono što valja košta k’o suho zlato. To si prosječan Amer ne može priuštiti. Jako poštuju policiju, ograničenja, dobri su u prometu. Ono što me najviše smeta je ta njihova beskrajna razmaženost. Imaju sve, a ono što nemaju dobit će brzom poštom za dvanaest sati. To ih uništava, vjerujte mi. I nas će brzo. Čovjek se lako nauči na bolje. Kad krene obrnuti smjer, ispliva ta razmaženost. Preraste u problem. U krizi su…to spominju stalno. I jesu, samo što je njihova kriza ono što smo mi imali u najboljim vremenima. Ako ih je bilo uopće. Puno beskućnika…onih pravih i onih koji to furaju kao životni stil. Da, da, do te mjere to tamo ide. Kao i svugdje u svijetu, mala mjesta su ta koja popravljaju sliku. Dobar osjećaj, bez trke, hladnija piva, više vremena za čovjeka.

Još jedna stvar. Grize ih taj konstantni strah. Paranoja. Mediji vode žestoku borbu oko najstrašnijeg…proizvode strah. Srdačno i nesebično pomogne im država. Opet stvar spašavaju mala mjesta. Tamo toga nema. Pod trijemom je hladovina…nakriviš šešir i boli te mamuza. Eto, moja Amerika.

Do sljedećeg puta:

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=1TD_pSeNelU

Zdravi i veseli bili !