Iglom preko granice – New Orleans
Autor: Davor Skeledžija
Uvod
Voljeli ili mrzili Sjedinjene Američke Države, moramo im priznati da su istinska supersila. Supersila koja je nekada bila europska kolonija, a danas tu istu Europu – tj. naše vodeće političare drži na vrlo kratkoj uzici. Ne samo na kratkoj uzici, već svi zajedno plešemo valcer koji svira SAD, gotovo ne fulavajući ni takt.
Nimalo nas ne smeta što se s vremenom pokazalo da je većina ratova u posljednjih desetak godina dokazano bila promašena, a orkestrirana upravo iz SAD-a. Čak ni silne izbjeglice koje dolaze iz svijeta koji je Zapad opustošio – nisu dovoljan razlog za zaokret. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni Rusiju kojoj SAD u stražnje dvorište donosi svoj vojni arsenal, dok nas istovremeno uz pomoć EU političara vazala i prikladnih medija – guraju u pravo ratno stanje. Kako bi Amerikanci reagirali kada bi Rusi na isti način na Kubu instalirali svoju artiljeriju, nepotrebno je i spominjati; dovoljno je u Google ukucati „Cuban Missile Crisis 1962“.
Činjenica je da su doživjeli jedan vrlo ružan teroristički napad prije puno godina, tada su i krenuli u nesmiljenu borbu protiv svjetskog terorizma. No, koliko je uspješna ta borba na vrlo zanimljiv i slikovit način prikazuje ovaj odličan video: https://youtu.be/r1gVh_k2fJs
Posjetiti SAD u današnje vrijeme kada već vrapci na grani pjevaju o gornjim temama možda i nije ugodan osjećaj, posebno nakon što sam tek nedavno prošao sve ono u Izraelu i Palestini. Naravno, kao i uvijek kada previše unaprijed razmišljam o takvim temama, budem u krivu.
Ulazak u SAD
Što se sigurnosnih tortura tiče, aerodrom u Houstonu gdje sam ušao u SAD je u usporedbi s izraelskim – kao iz sjajnog crtića „Planes“, gdje simpatični aviončić po imenu „Dusty“ leti u utrku oko svijeta.
S obzirom na broj viza i žigova nezgodnih zemalja u putovnici, skoro sam vazelin ponio sa sobom da mi tortura prođe bezbolnije. No, simpatični službenik me je veselo i ljubazno pozdravio, te sa smiješkom udario žig točno pored onog iz Majke Rusije. 🙂 Jednako ugodna i brza procedura se odvijala u Zagrebu u američkoj ambasadi oko obnavljanja američke vize.
Prvi susret s New Orleansom
Vjerujem da je svima jasno da vanjska politika SAD-a i njihove geostrateške aspiracije nemaju nikakve veze sa svakodnevicom i ljudima jednog grada kao što je New Orleans. Grad puno više podsjeća na glavni grad Havane – Kubu, nego na dio korporativnog imperija supersile. Prva tri dana sam se uistinu morao podsjećati da nisam na susjednoj Kubi, već u SAD-u.
Iako sam odabrao hostel u siromašnijem dijelu grada zbog ograničenog budžeta, gdje su neke kuće možda imale oštećenja još od uragana Katrina prije 11 godina; prvi susret je bio jednako sjajan kao i cijeli boravak u New Orleansu.
Vrućinu New Orleansa u 6-tom mjesecu treba znati podnijeti, ali živopisan zanimljiv grad i vrlo simpatični Creola stanovnici uvelike olakšavaju visoke temperature. Zbog takve tropske klime je uobičajeno da skoro svi, pa čak i moj hostelčić imaju bazenčić za hlađenje putnika iz cijelog svijeta. Kao što je npr. u Kanadi uobičajeno mjesto za pretresanje aktualnih tema predvorje hostela, ovdje je fokus na bazenu i oko njega. Vrlo je lako saznati u kojem orleanskom parku je večeras „Live Jazz concert“ i kako najpovoljnije posjetiti čuvenu močvaru i krokodile.
Creole
Za nevjerojatno egzotičnu, vibrantnu i opuštenu atomsferu New Orelansa je ponajviše zaslužna neponovljiva i jedinstvena populacija Creola. Svako ju doživljava i opisuje na različit način. Generalno u jednom podneblju žive zajedno izmiješani potomci Francuza, Engleza, Portugalaca, afričkih Amerikanaca (čitaj crnaca), robova i poraženih robovlasnika, te ponekog domoroca. Iako vele da je naglasak na Francuzima, Creole su sve to, izmiješano s dodatnim začinom ovog posebnog karipskog klimatskog podneblja karakteriziranog visokim i vlažnim temperaturama. Rezultat je specifičan identitet izrazito muzikalne, opuštene i ljubazne ekipe, a opet zahvaljujući dugogodišnjim pitanjima ropstva – vrlo osjetljive na pravdu i nepravdu. Naravno, nisu svi takvi, masa doseljenika, posebno nedavnih uopće nije imala priliku asimilirati, te su i dalje tipični predstavnici prostora i kultura odakle dolaze. Ali oni nisu tema ove priče. 🙂
U okolici je izolirano živio i solidan broj plemena iz vremena prije europske okupacije Amerike. Oni su poraženi tek nedavne 1940. godine kada je počela masovnija eksploatacija nafte iz okolnih močvara. Budući da se grad smjestio na ušću rijeke Mississippi oduvijek je bio predmet želja starih europskih kolonizatora, jer tko je kontrolirao Grad, kontrolirao je i veliki dio unutrašnjosti.
Financije i turizam
Unazad desetak godina grad je dobrim dijelom živio od velikih i malih naftnih kompanija koje su sjedišta imale ovdje zbog neposredne blizine otkrivenih nalazišta nafte. No, budući da Ameri zajedno sa demokratskom Saudijskom Arabijom očajnički žele srušiti cijenu nafte kako bi upropastili Ruse; danak spletkarenju su morale dati mnoge manje američke naftne kompanije svojom propašću. To se lijepo vidi u New Orleansu gdje je sve više hotela nauštrb poslovnih zgrada naftaša.
Opuštenost i druželjubivost lokalnog stanovništva navodno ima i svoju tamnu stranu – obaviti neku birokratsku papirologiju je navodno teže nego u dalmatinskim ispostavama HZZO-a i katastra zajedno.
No, mi putnici s tim nemamo problema, mi smo oduševljeni s French Quaters, dijelom grada s kolonijalnim kućama i arhaičnim balkonima punim cvijeća, Bourbon sreet-om, ulicom punom barova gdje živa glazba nije poseban događaj već svakodnevnica, French market-om, koji izgleda kao naš plac, fenomenalnim Jackson Squareom, živopisnim parkom s prekrasnom kolonijalnom crkvom, Garden District-om, bogatijim dijelom grada prepunim zelenila i starinskih, očuvanih kuća, rijekom Missisipi i pustolovinama Toma Sawyera.
Garden District
To je dio grada, koji me prema opisima nije nimalo interesirao. Budući da sam dosta vremena provodio na jednoj konferenciji, ovo sam planirao preskočiti. Savjet – nemojte ga preskočiti nikako!
Kroz taj cijeli dio grada vozi bajkoviti polagani zeleni tramvaj, jedini bez klima uređaja i prozora, drndav kao stara ZET-ova jedanaestica, ali neodoljiv. 🙂 Zbog vrućeg vremena, svaka i najmanja površina tog dijela grada je prekrivena zelenilom, travom, velikim tropskim grmovima i veličanstvenim drvećem. U pozadini se naziru otmjene kuće i trijemovi u hladovini, a oko 20h – kao sinkronizirana, sva ta ekipa izlazi iz klimatiziranih prostora na večernji jogging. Jedinstven je osjećaj voziti se polaganim tramvajem nalik na onom u San Franciscu, među svom tom ekipom i hvatati svježi povjetarac kroz nepostojeće prozore tramvaja 🙂
French Quarter
Riječ je o najpoznatijem i vrlo pitomom dijelu grada punom malih likovnih galerija, barova, restorana, uličnih zabavljača i mađioničara, kočija, parkova, crkvica i svega što je potrebno za dobar ugođaj i provod daleko od kuće. Sa sjeverne strane ga dodiruje čuveni Bourbon street što je dovoljna destinacija većini turista koji bi nešto popili i eventualno odslušali neki performans uživo.
Sva vrata i prozori barova su širom otvoreni, tako da svatko može jednostavno provjeriti što se nudi. Još uvijek relativno friško uvedena zabrana pušenja u javnim prostorima se često ne poštuje, a zanimljiv je i običaj pakiranja alkoholnih pića za ponijeti. To nas dovodi do zanimljivog paradoksa New Orelansa, kao možda jedinog grada u SAD-u gdje je još uvijek moguće unutra pušiti cigarete, a vani piti alkohol.
Rijeka Mississippi i okolica (Algiers)
Sama rijeka i nije nešto napeta, velika je, smeđa i po njoj plove veliki i uglavnom ružni brodovi. No, zato su obale zanimljive. S jedne strane je velika šetnica, muzeji, akvarij i restorani; dok prelazak na drugu stranu izgleda kao prijelaz u neki drugi svijet. Preko rijeke vozi javni prijevoz za 2 dolara, u vidu putničkog broda, podsjeća na one brodove u Istanbulu koji voze stanovnike preko Bospora.
Druga strana je nimalo turistička, male kuće s vrtovima su posvuda, a kao i u Garden District-u, svaka površina je maksimalno zazelenjena; jedino što je sve manje glamurozno. Ukratko, da nije visokih temperatura – riječ je o idealnom mjestu za život. Mir i tišina, a kad se zaželiš akcije, dovoljno se brodom prebaciti na drugu obalu rijeke Mississippi.
Čuvena močvara i krokodili
Za posjet močvari je zaista vrijedilo potrošiti novce. U onim super brzim močvarnim plovilima, što sa stražnje strane imaju veliki ventilator krenuli smo u avanturu.
Zaputio sam se sa simpatičnom endokrinologinjom sa konferencije na kojoj sam prisustvovao, koja živi i radi u Dohi, a porijeklom je iz Češke. Smatrao sam se vrlo upućenim jer sam krajičkom oka odgledao i pokoju epizodu serije Ljudi iz močvare gdje ekipa za novac lovi krokodile. Vožnja tim brzim ventilatorima u kombinaciji sa krokodilima je stvarno nevjerojatan spoj adrenalina i straha. Osebujan vodič nas je prvo dobro protresao vožnjom kroz močvaru velikom brzinom i onda se naglo zaustavio u jednom rukavcu. Čim su se ventilatori na splavi ugasili, a mi utonuli u sablasnu tišinu – sa svih strana su na nas krenule mrke ogromne zvijeri iz močvare. Vodič nas je ljubazno informirao da je riječ o humanoidnim krokodilima; za što se nakon nekoliko protupitanja ispostavilo da su krokodili koji su navikli na ljude. A to pak znači da će nas još brže i hrabrije pojesti nego krokodili koji su nenavikli na ljude. Vrlo dobro znaju da će im sa naše splavi uskoro pasti koja hrenovka, a uz puno sreće možda i ručak u obliku nekog od nas, stoga se utrkuju tko će prije doći.
Vodiču je dio prstiju desne ruke potpuno nepokretan jer je zašiven. A zašiven je zato jer je toliko lud da na turama izvodi svakakve gluposti kako bi šokirao blesave turiste. Konkretno u muljevitu vodu je gurnuo ruku ispod krokodilove glave kako bi ga zajebavao. No, kako je voda bila muljevita, nije primijetio da je gladni kroki već širom otvorio usta i da je svoju ruku gurnuo ravno u njih. Rezultat je bio da su po močvari skupljali njegove prste i potom ih šivali natrag na ruku. Kako to često bude, nije se nimalo opametio, već je na užas svih nas izvukao jednog krokodila na brod, dok smo mi u užasu i nevjerici kao vjeverice skakali na klupe. Bez obzira na ove sitne neugodnosti, posjet močvari i krokodilima je svakako jedan od važnijih i zanimljivijih elemenata posjete New Orleansu.
Uragan Katrina
Riječ je o najskupljoj prirodnoj katastrofi, a uz to Katrina je i jedan od pet najsmrtonosnijih u Sjedinjenim Američkim Državama ikad. Ukupno je život izgubilo 1245 osoba, a materijalni troškovi se procjenjuju na 108 milijardi američkih dolara.
Dakle prije točno 11 godina je to veliko zlo snašlo stanovnike New Orleansa, a mene je jako zanimalo kako lokalci tumače njegove uzroke i posljedice. Među mnogim sugovornicima istaknuo bih vlasnika jedne male grčke zalogajnice koji kao da je upravo ispao sa seta filma Moje grčko vjenčanje. Živopisno mi je na salveti svog restorana nacrtao jedan krug koji označava grad New Orleans, te nedaleko drugi krug koji označava jezero namijenjeno pumpanju vode iz grada u slučaju ovakvih katastrofa, između je bio dugačak kanal. Jedan od problema je u tome što se služba zadužena za održavanje ponašala kao i Hrvatske vode zadužene za održavanje kanala oko Save i Zagreba – nikako. Pumpa je bila stara oko 100 godina (da stotinu!) i pogrešno je bila smještena u blizini grada, umjesto u blizini jezera. Prije nego što je crkla je već ispumpala gomilu vode u kanal prema jezeru, ali je kanal na jednom mjestu popustio i već ispumpana voda je ponovno preplavila u New Orleans, što je pored nove vode – uzrokovalo pravu katastrofu. Danas imaju novu pumpu, pametnije pozicioniranu, a kanali se paze i održavaju; naravno pitanje je koliko dugo će ta silna briga potrajati. Ova pričica je samo dio velike priče i samo dio katastrofalnog slijeda okolnosti koje su se poklopile do temelja uzdrmavši i ugrozivši živote građana New Orleansa. Za one koje zanima kratki znanstveni osvrt na Katrinu preporučam ovaj video: https://en.wikipedia.org/wiki/File:Hurricane_Katrina_(short_film_by_NASA).ogv
Zaključak
Doletjeti u New Orleans iz Hrvatske se ne može baš brzo i efikasno. Iz našeg sela prvo trebamo doletjeti u neki europski grad kao što je Frankfurt koji je dobro povezan s cijelim svijetom (hub), pa se prebaciti preko Atlantika do nekog američkog hub-a kao što nije New Orleans, nego na primjer Houston. Tek nakon trećeg leta, ćemo moći veselo sletjeti na obale rijeke Mississipi. Mogu li preporučiti New Orleans? – mislim da je iz ovog teksta i popratnih fotografija lako dokučiti moj stav. Za one koji ne žele trošiti silan novac za let preko bare „samo“ zbog New Orleans-a vrijedi preporuka da ubace npr. Miami koji je udaljen manje od dva sata leta ili Chicago koji je ujedno i spomenti hub. U svakom slučaju siguran sam da vas ondje čeka ugodan godišnji odmor sa atmosferom i ljudima kakve ćete teško sresti bilo gdje drugdje u SAD-u.
Sretan put,
Davor Skeledžija