Montana

Montana – podrijetlo šarenog kamenja

Autor: Sam M.

Kako sam već davno najavio, evo konačno i cijele priče. Moram priznati da se nije bilo lako sjetiti detalja nakon toliko vremena, tako da se nadam da mi nećete zamjeriti greške. Prije nekoliko godina otišao sam na službeni put u Montanu. To je rijetko naseljena savezna država u SAD, sa svega oko milijun stanovnika. Sletio sam u gradu Kalispell, te se odvezao do obližnjeg gradića Whitefish na jezeru. Tu je poznato i mondeno skijalište Black Mountain. Zimi je gotovo nemoguće naći smještaj i cijene soba se kreću u rangu od $300 i naviše, čak i za najneuglednije sobe. Van sezone cijene su oko $50, za usporedbu.

Kroz priču s njemačkim kolegama čuo sam za nacionalni park u blizini. Svi su govorili da je mjesto prelijepo, osim jednog od njih koji je rekao da je to jedno od najbezveznijih mjesta što je on vidio u životu. Potpuno gubljenje vremena! Uz poštovanje, nisam se puno obazirao na njegov komentar, jer je bio vrlo čudan čovjek.

Nacionalni park Glacier (“glacier” znači “ledenjak”) je nazvan po ledenjacima koji su ga formirali tijekom ledenih doba. Nalazi se na sjeverozapadu Montane, uz kanadsku granicu. S kanadske strane je nacionalni park Waterton Lakes. Dva parka su ujedinjena u međunarodni park mira. Od ogromnih ledenjaka iz prošlosti danas je preostala samo nekolicina malih koji nestaju i računa se da će potpuno iščeznuti do 2030. Radi predodžbe, jedan od ledenjaka, Jackson, koji ćete vidjeti na slici, smanjio se za preko 70% u odnosu na veličinu iz 1850. Ipak valja napomenuti da 1850. označava kraj “malog ledenog doba” koje je trajalo par stoljeća. Možda će vas zanimati i podatak da se  malo ledeno doba drži odgovornim za neprevaziđenu kvalitetu violina velikih majstora – Stradivarija, Amatija i Guarnerija. Naime, tijekom ledenog doba drvo je raslo vrlo sporo i imalo je veliku gustinu. Za radoznale, više detalja možete naći ovdje:

http://news.nationalgeographic.com/news/2004/01/0107_040107_violin.html

Nakon ove male digresije, vraćam se na glavnu temu. Glacier National Park je 1995. uvršten u Svjetsku baštinu UNESCO-a. Park se nalazi na kontinentalnoj razdjelnici – vode iz parka idu u tri strane: Atlantik (Meksički zaljev), Pacifik i Sjeverni ocean (Hudsonov zaljev).

http://en.wikipedia.org/wiki/Glacier_National_Park_%28U.S.%29

http://www.glacierparkinformation.com/

http://www.terragalleria.com/parks/np.glacier.html

Park sam posjetio tri puta tijekom 3 mjeseca boravka u Montani, 2001.

Loganov prijevoj i Skriveno jezero

Prilikom prvog ulaska u park, svratili smo u centar za informacije Apgar. Tu su nas upozorili na divlje životinje, posebno medvjede, koji znaju biti opasni. Grizli je najveća kopnena zvijer i poznat je po nepredvidljivosti. Rekli su nam da se držimo u grupama i da pravimo buku kad hodamo kroz šumu – pričamo, zviždukamo itd.

Vozili smo se cestom uz najveće jezero u parku – McDonald, i dalje dolinom potoka McDonald tzv. “cestom sunca” (Going  to the Sun Road), diveći se nedirnutoj prirodnoj ljepoti. Cesta sunca, dovršena 1932, sagrađena je kroz gotovo okomite litice i spaja prerije na istoku s dolinom na zapadu u kojoj su smješteni Kalispell i Whitefish. Bio je to značajan građevinski pothvat u ono vrijeme.

Prošli smo pred klisure potoka Avalanche (Avalanche Creek Gorge) i zaustavili podno planine zvane Garden Wall na mjestu poznatom pod imenom Weeping Wall (“Zid koji plače”) odakle se pružao fantastičan pogled na dolinu potoka McDonalds  i Vodopad žene ptice (Bird Woman Falls) između planina Mt. Oberlin i Mt. Cannon. Iza vodopada je planina Clements koju ćete vidjeti i s druge strane.  Negdje uz cestu smo se susreli sa stanovnikom parka – vjevericom koja je bez straha pozirala pred kamerom i sad se prvi put pojavljuje u javnosti. Tko zna, možda je ova reportaža dovede i do Hollywooda.

I tako smo došli do Loganovog prolaza (Logan Pass) gdje se nalazi turistički centar odakle se pruža fantastičan pogled na okolne planine i doline, među kojima je Mt. Reynolds. Čak smo vidjeli i divokoze kako neustrašivo skaču po liticama, koje su tako strme da sam skoro siguran da čak i one tamo pasu pod ručnom kočnicom. Nažalost, bile su predaleko da bih ih mogao snimiti svojim amaterskim aparatom.

Uputili smo se pješačkom stazom prema Skrivenom jezeru (Hidden Lake), podno pomenute planine Clements. Usput smo vidjeli i simbol parka  –  kozu, koja se bavila svojim poslom i nije se obazirala na nas. Cijelo područje je prekriveno kamenjem u bojama što su nanijeli ledenjaci u prošlosti – od svih su najupečatljivije crvena, zelena i žuta. Bilo je jako vjetrovito i prohladno iako je bio kolovoz! Konačno smo došli i do Skrivenog jezera. Nismo se spuštali prema njemu, tako da sam ga slikao s vidikovca.

Nakon povratka s jezera u turistički centar na Loganovom prolazu, odvezli smo se do vidikovca u podnožju planine Going to the Sun, odakle smo i vidjeli ledenjak Jackson. Odlučili smo da nam je dosta za ovaj put, te  se uputili Cestom sunca natrag. Zaustavili se na Crvenoj stijeni (Red Rock Point), gdje je Reinhardt balansirao po deblu. Najzanimljivija je bila crvena boja stijena, kako samo ime kaže. Za geologe, crvene stijene pripadaju formaciji Grinnell, po istraživaču koji je bio veliki popularizator parka i prvi ga otkrio široj javnosti.

Hlađenje na jezeru Avalanche

Nakon tjedan dana zaputili smo se opet prema parku i da obiđemo jezero Avalanche (“lavina”). Ista ekipa. Zaustavili smo opet se na jezeru McDonald, gdje sam i napravio slike šarenog kamenja koje ste vjerojatno vidjeli ranije u najavi.

Opet smo prošli pored klisure potoka Avalanche i uputili se prema odredištu stazom cedrova. Naravno, cijelo smo vrijeme nešto pričali da isprepadamo grizlije. Tako je Reinhardt naučio riječ “weird” (čudan) koju sam spomenuo u razgovoru. Malo mu je izgovor išao teže u početku, ali je naučio nakon što nam je par stotina puta rekao “You are weird” (ti si čudan). Na kraju smo došli i do jezera Avalanche. Dok smo se šetkali naokolo, naš neustrašivi kolega odlučio je malo rashladiti glavu. Naravno, nije mu palo na pamet skinuti obuću. Nešto nisam bio uvjeren da je to običaj u Njemačkoj, kako mi je objasnio Dieter. Zaključili smo da je Reinhardt “weird”. Naravno, slika hlađenja mozga je obišla cijelu firmu.

Jezero Grinnell i misteriozna kapa

Za posljednji izlet skupilo nas se dovoljno za dva auta. Nijemci i izuzetak, tj. ja. U samom početku puta suočili smo se sa velikom misterijom. Markus je imao kapu koja je po svemu bila normalna, osim što je bila premalena. Na naše komentare o toj nesrazmjeri samo se smješkao i rekao da on u tome ne vidi nikakav problem. Negdje usput naišli smo na zastoj. Ustanovili smo da je cijelu pometnju izazvao crni medvjed, tako da su ljudi usporili da ga vide i slikaju, čemu nisam ni ja odolio, kako vidite. Isto pravi, samo što ne govori.

Zaustavili smo se na Two Medicine and Running Eagle Falls.

Pripremili smo aparate, baterije i krenuli. Dali smo se na pješačenje prema najvećem ledenjaku  u parku – Grinnell.

Prošli smo prvo pored jezera Swiftcurrent i zatim uzvodno prema jezeru Grinnell. Usput smo se verali po stijenama kod slapova Swiftcurrent Falls. Ustvari, verali su se drugi, ja sam samo ovjekovječio trenutak. Malo smo se šetali oko tihog jezerceta Grinnell zeleno-plave boje. Inače, lednička jezera su prilično mutna, zbog čestica materijala koje donose odvodni potoci s ledenjaka. Vrlo su siromašna ribom. Na sami ledenjak Grinnell nismo išli. Zabranjeno je bez vodiča. Ledenjak Grinnell je svojevremeno bio u jednom komadu. Zbog otopljavanja, značajno se smanjio, te je sad podijeljen na dva dijela. Staza je vodila preko crvenih stijena, kako možete vidjeti sa slike. Usput sam malo isprobao i snagu.

Bez obzira na nova saznanja koja smo stekli na ovom izletu, misterija kolegine kape nije nikad bila razjašnjena. Tek ovih dana, kad sam razgledao slike, pala mi je na pamet ideja koja bi mogla objasniti o čemu se radilo: kolega je bio poznat škrtac. Vjerojatno je oprao kapu koja se tad skupila, a nije mu se nikad dalo kupiti novu.

Vraćamo se Cestom sunca. Prolazimo pored Single Shot planine, Jackson ledenjaka, Loganovog prijevoja, podno Vrtnog zida i dalje u dolinu potoka McDonald.