Haleakala National Park
Krater Haleakala najveći je ugašeni krater vulkana na svijetu. Ime Haleakala u prijevodu znači “Kuća sunca”. Na putu do vrha kratera, pred nama je još jedna vijugava vožnja, ovog puta još i uzbrdo. Put drži svjetski rekord odnosa promjene nadmorske visine (sa razine mora do 3055m) i duljine puta (oko 60km).
Sa promjenom nadmorske visine tropska vegetacija polako prelazi u pustinjsku, a temperatura se snižava. Pred samim vrhom imam osjećaj da sam u avionu, a ne autu, zbog gustih oblaka svuda ispod nas, koji izgledaju kao ogromna šećerna vuna.
Na krateru se nalazi nekoliko observatorija (izmedju ostalih US Air Force i University of Hawaii) koji nisu dostupni za javnost.
Obim kratera je 34km, a unutrašnjost izgleda manje-više kao snimke s Mjeseca. Ako ste avanturističkog duha, ponuđene su biciklističke i jahačke ture do dna kratera. U okolišu praktično ne raste ništa, osim nekoliko endemskih biljaka. Jedna od njih, silver sword (srebrni mač) je bila razlog sto me ranger Parka opomenuo, kada sam se primakla malo bliže da napravim što bolju fotku. Biljka je zaštićena i raste samo na visokoj nadmorskoj visini. Zato sam kasnije bila malo opreznija kada sam uzela par oker kamenčića sa zemlje za uspomenu – Lea mi je zaprijetila da će se pretvarati da me ne poznaje ako me opet uhvate kako kršim pravila 🙂
Grupice entuzijasta koji željno očekuju zalazak sunca već su se počele okupljati na strani observatorija. Pridružujemo im se i mi, cupkajući u mjestu od hladnoće, sve dok nebo polako nije počelo da gori. Pogleda prikovanog za oblake, obojane kao na slikarskom platnu, i more koje se naziralo kroz njih, iznenada smo zaboravile na sve. Kao u transu posmatrale smo tu čudesnu igru svjetla i tame, koja čak ni Mark Twaina nije ostavila ravnodušnim. Noć je ubrzo pala, dan se završio na čaroban način, koji nikada nećemo zaboraviti.
Ho’okipa Beach
Na Mauiu se nalazi i jedna od najpoznatijih windsurfing plaža na svijetu, Ho’okipa Beach, svega nekoliko km udaljena od Kahuluia. Naredno jutro pridružile smo se gomili znatiželjnih posmatrača i sa grebena iznad plaže uživale u vještinama surf majstora.
Zadnju noć na Mauiu rezervirale smo za “luau”, havajsko iskustvo koje se jednostavno ne smije propustiti.
Luau
Luau je tradicionalna havajska fešta, gdje se pleše “hula”, piju egzotični kokteli i jede svinjetina pečena ispod zemlje, umotana u lišće od banane. Hula je havajski etno ples, gdje plesači kroz pokrete i glazbu predstavljaju povijest i kulturu svog naroda.
Luau smo bukirale u resortu Royal Lahaina, koji se nalazi na Ka’anapali Beach. Uz srdačni pozdrav “aloha”, na ulazu svaki gost dobije lei od školjki, nakon čega slijedi neizbježno fotografiranje. Za nekoliko extra dolara možete dobiti i lei od svježih plumerija, što Lea naravno nije mogla propustiti 🙂
Zabava počinje vađenjem svinje iz kamene peći, uz oduševljeni pljesak publike. Svinjetina će kasnije biti poslužena u buffet stilu, uz sve ostalo što je uvršteno na menu tu večer. Svidjela mi se riba mahi-mahi, slatki ljubičasti krompir malo manje.
Nakon večere počinje show, gdje uz hula plesače imamo priliku vidjeti i gutača vatre kako vješto baca noževe. Super efekat u noći, gdje je jedino svjetlo mjesečina i plamen s upaljenih baklji.
Lahaina
Osvanuo je i zadnji dan našeg boravka u tropskom raju. Let nam je poslije podne, pa imamo još malo vremena da uživamo u čarima ovog prelijepog otoka. Za zadnji dan smo ostavile Lahainu, najautentičniji gradić na otoku.
Najviše se zadržavamo na nekoliko km dugačkoj promenadi uz obalu, Front Street. Šetalište je načičkano restoranima, kafićima, galerijama, suvenirnicama i agencijama raznih profila. Na kraju šetalista je park, gdje u hladovini ogromnog banyan drveta umjetnici prodaju svoje rukotvorine. Meni se veoma svidio Blue Pool Artifacts nakit od stakla, u čijem su designu presudni voda, vatra i zrak – suština havajskih otoka.
Pred polazak na aerodrom, Lea se od svog cvijetnog vijenca, od svježih orhideja, oprostila po starom havajskom običaju – sa ograde šetalista bacila ga je u more – što znači da se jednog dana želi ponovo vratiti. I mama bi rado 😉
Pred polazak na aerodrom, Lea se od svog cvijetnog vijenca, od svježih orhideja, oprostila po starom havajskom običaju – sa ograde šetalista bacila ga je u more – što znači da se jednog dana želi ponovo vratiti. I mama bi rado 😉
Na aerodromu saznajemo da ćemo na kratko sletjeti u Konu na havajskom Velikom Otoku (Big Island), da pokupimo grupu putnika prije nastavka leta prema Chicagu. Nije bilo planirano, ali nemamo ništa ni protiv. Čak šta više, bilo je prilično interesantno vidjeti Veliki Otok iz aviona, kao i okoliš Kona aerodroma, kuda je ne baš toliko davno još tekla užarena lava (1801).
ALOHA!
Prethodni nastavak: Havaji, Maui, 2. dio
Jedna od najvećih vrijednosti ovog bloga je njegova pomalo potajna svrha. Pokazala se naknadno i dobro znam da nije bila niti u namjerama kad se sve pokretalo. Glavna mu je ideja bila da zabavi i opusti.
Ovakvi putopisi kao što je ovaj o Havajima može našem svijetu pomoći da shvati koliko moramo biti zahvalni svakome gostu koji dođe k nama.
Samo na trenutak treba promisliti kakva sve čuda i ljepote ljudima svijeta stoje na raspolaganju i neće biti teško shvatiti koliko smo maleni u konkurentskoj džungli koja se zove “turistička ponuda svijeta”.
Jednostavno, prebahati smo i samo mi mislimo da “ovo ni’ko ne more platit'”. Itekako može, a ima i pravo i mogućnost izbora.
Nasmijao me “ovo ni’ko ne more platit” dio komentara – jedan clan moje obitelji je prilicno istog misljenja 🙂 Po kome ja samo uzalud trosim dane godisnjeg a i novac na tamo neke Havaje i slicno, a nigdje nije tako lijepo kao na nasem Jadranu 🙂
Ha, ha, znam na koga misliš. Je li ti rekao kao moj da imaš i garažu i gdje kuhati, a ne tamo po hotelima …
Sreća naša da ti ode na Havaje i sve nam lijepo ispripovijeda; pa to je i razlog zašto Putopisi postoje – prikazati nama koji toliiko ne putujemo sve ljepote svijeta kroz osobni doživljaj!
Bilo mi je zanimljivo i oku ugodno pratiti doživljaje s Havaja.
Bez obzira što Putopisima putujemo samo virtualno, te trenutke, pa makar kratke izdvojenosti iz svog svijeta da bi se osjetio i doživio jedan drugi svijet, nama koji u tome znamo uživati “ni’ko ne more platit”!
Pozdrav svim putopiscima, Agnes
Hvala Agnes, uz pozdrav!
Prije nekoliko godina, dok avion se pripremao za slijetanje, gledam na ekranu u kabini prizore iz cijelog svijeta uz prigodne izreke. Jedna mi se toliko svidjela da sam se potrudio zapamtiti je i dolazi nam od sv. Augustina:
“Svijet je knjiga i oni koji ne putuju citaju samo jednu stranicu.”
http://en.wikiquote.org/wiki/St._Augustine#Quotes